Koliko je stanje po američku vojsku bilo kritično svjedoči i činjenica da je zapovjednik američkih snaga general MacArthur zatražio od predsjednika Trumana uporabu atomske bombe protiv Kine, što je ovaj odbio i ekspresno smijenio slavnog generala. Istodobno su u Washingtonu zapuhali novi vjetrovi, a ratoborni „jastrebovi“ postali su „golubovi“ pa je rat ubrzo zaustavljen
Svima je jasno, jer od pamtivijeka je tako, kako svaka strana u ratnom sukobu veliča svoje, a umanjuje ili negira tuđe uspjehe na bojišnicama. To je redoviti dio psihološko-propagandnog ratovanja i njime se koriste baš sve zemlje zahvaćene vojnim sukobima. I to s dva primarna cilja: demoraliziranja protivnika, i, suprotno – jačanja morala svojih vojnika ali i građana, o kojima, ipak, (ukoliko nije riječ o klasičnim diktaturama) ovisi politička sudbina vladajućih elita.
Krive procjene državnog vodstva neke zemlje oko nužnosti pokretanja rata i tumačenja istog kao nedvojbeno pobjedničkog u smislu krajnjeg rezultata, nerijetko su dovodile do teških političkih potresa u zemljama-intervencionistima, a padale su i vlade i predsjednici.
Meter: 50 tisuća radnika na ulici, izbjeglički kaos i ratovi. Što nam to spremaju elite u 2025.
Američke krive procjene
Dobro je poznat i kaos kojeg je proizveo Korejski građanski rat (1950-1953.), kada su Sjedinjene Države olako ušle u sukob između komunističkog sjevera i proameričkog juga na strani ovog drugog. Nakon što su formalno UN-ove snage (ali glavninu istih predstavljala je američka vojska) odbacile sjevernokorejsku komunističku vojsku dalje od Seula, Amerikanci su im dali ultimatum za predaju. Kako to ove nisu željele učiniti, američko zapovjedništvo, uz punu potporu ratobornih kongresnika – „jastrebova“, odlučilo se za nastavak vojne intervencije dalje na sjever Korejskog poluotoka, s namjerom izbijanja na granicu s Kinom. Procjena je bila da se Kina neće usuditi suprotstaviti nadirućim desecima tisuća američkih vojnika – tim više što su Sjedinjene Države tada bile glavna nuklearna sila (SSSR je prvu atomsku bombu testirao tek godinu ranije od izbijanja Korejskog rata – 1949., dok je Kina o tome mogla još samo sanjati).
Međutim, navedena procjena je bila potpuno pogrešna, jer je komunistički Peking smrtonosnim po svoju nacionalnu sigurnost smatrao moguće izbijanje američkih imperijalističkih snaga na kinesku granicu i to je odlučio spriječiti pod svaku cijenu. Vrlo brzo je na Korejski poluotok ubacio oko pola milijuna kineskih vojnika koji su uz teške gubitke s obzirom na dominantnu američku vatrenu moć najprije zaustavili američko napredovanje, da bi uskoro krenule u protuofenzivu i doslovno gonile šokirane koalicijske vojnike koji tako nešto nisu očekivali. Amerikanci su nadiranje Kineza uspjeli zaustaviti tek na sadašnjoj liniji razgraničenja između Sjeverne i Južne Koreje tj. na 38. paraleli, gdje je nastala pat pozicija.
Koliko je stanje po američku vojsku bilo kritično svjedoči i činjenica da je zapovjednik američkih snaga u Koreji, proslavljeni ratni general Douglas MacArthur, zatražio od predsjednika Harryja Trumana uporabu atomske bombe protiv Kine, što je ovaj odbio i ekspresno smijenio slavnog generala. Istodobno su u Washingtonu zapuhali pomirljiviji vjetrovi, a ratoborni „jastrebovi“ postali su „golubovi“ pa je rat ubrzo zaustavljen.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kritičnih mjesec dana: dovoljno da nuklearni rat počne i završi više puta
Vijetnamski kaos zbog loše procjene
Slična situacija bila je i s Vijetnamskim ratom (službeno od 1955-1975), u koji je Washington također olako ušao, puzajućom intervencijom – najprije isključivo kroz isporuke oružja i slanje vojnih instruktora južnovjetnamskim snagama koje su se borile protiv komunističkog sjevera. S vremenom su Amerikanci, iako su južnjaci de facto već odbacili tj. porazili komunističke snage u njihovoj namjeri da zauzmu jug zemlje htjeli više – poraz Sjevernog Vijetnama i eliminaciju moguće komunističke „epidemije“ (američka tzv. domino teorija) diljem Azije koju bi podržavala Kina. Epilog i tu znamo: bezglavo povlačenje američkih snaga iz Sajgona, uz ukupno oko 60 tisuća mrtvih američkih vojnika. Ovdje je važno napomenuti da je tadašnji predsjednik SAD-a Lyndon Johnson na početku mandata bio izričito protiv američke intervencije u Vijetnamu ali je promijenio mišljenje upravo zbog uvjeravanja da će sve dobro završiti. Na kraju ga je sve koštalo i odustajanja od nove predsjedničke kandidature, jer je svima bilo jasno kako je postao „politički mrtvac“ – upravo zbog rata, kojeg na početku toliko nije želio.
Naravno, i u Korejskom i u Vijetnamskom ratu sve je vrijeme aktivno radio i američki propagandni stroj, koji je uvjeravao građane da je sve u redu i pod kontrolom, da s e sve postavljene zadaće izvršavaju prema planu i očekivanjima. Stvarnost je, međutim – bila posve drukčija. Kako je vrijeme odmicalo sve je manje toga bilo pod kontrolom. Barem ne (isključivo) američkom.
Meter: Neshvatljivi propusti ruskih tajnih službi! Usred Moskve ubijaju im generale kao glinene golubove
Zapovjednik ruskog Glavnog stožera prezentirao jednu stranu medalje
Na ovaj poduži uvod ponukala me je današnja vijest iz Moskve, vezana uz službenu ocjenu ruskog vojnog vrha rezultata ovogodišnjeg angažmana ruske vojske na ukrajinskim bojišnicama. I u njoj, čini se, itekako dostatno ima elemenata propagande (kako to, kao što rekoh na početku teksta – redovito i biva u sličnim slučajevima).
Prema navedenoj vijesti, zapovjednik ruskog Glavnog stožera Valerij Gerasimov je na 18. prosinca održanoj medijskoj konferenciji za vojne atašee stranih država izjavio kako su u 2024. godini ruske oružane snage izvršile sve zadaće koje je pred njih postavilo vodstvo zemlje. “Rezimirajući aktivnosti Oružanih snaga u ovoj godini, želim napomenuti da su sve zadaće koje je postavilo vodstvo zemlje izvršene”, – rekao je.
Prema njegovim riječima, od početka „specijalne vojne operacije“ ukrajinske oružane snage imale su oko milijun ubijenih i ranjenih (od čega više od 365 tisuća poginulih), i uništenih oko 20 tisuća tenkova i oklopnih vozila. Ruska vojska neprestano obnavlja svoje naoružanje i vojnu opremu, a razina obučenosti njezinog vodstva i postrojbi raste. Tijekom specijalne operacije stečeno je veliko praktično iskustvo u vođenju borbenih djelovanja različitih sastava, uz uporabu zrakoplovstva, postrojbi protuzračne obrane i drugih rodova vojske – rekao je Gerasimov i dodao kako će ciljevi „specijalne vojne operacije“ sigurno će biti ostvareni.
Naglasio je da ruske snage imaju jasno razumijevanje sposobnosti neprijateljskog potencijala, njegovu taktiku na bojnom polju te snage i slabosti oružja zapadne proizvodnje.
“Znamo što treba učiniti i koje zadaće još treba riješiti. I ubuduće ćemo raditi na stvaranju uvjeta za stabilizaciju stanja na globalnoj i regionalnoj razini, kao i progresivan i ravnomjeran razvoj vojske i mornarice kako bismo osigurali miran društveno-gospodarski razvoj naše zemlje,” – dodao je Gerasimov.
Tjedna analiza Zorana Metera: Terminalna faza rata. ‘Karcinom’ će, osim Ukrajine, požderat i sav svijet
Nije sve tako kakvim se prikazuje: što je s odgovornošću za Kursk?
Međutim, bilo bi dobro da je netko od nazočnih vojnih atašea najvišeg ruskog generala pitao kako se u tu, blago rečeno optimističku ocjenu onda uklapa činjenica o potpuno neočekivanoj ukrajinskoj vojnoj operaciji tj. invaziji na pograničnu rusku regiju Kursk, započetu početkom kolovoza? Ona je, podsjećam, jednako (negativno) iznenadila i službenu Moskvu i ruske građane.
Ili postaviti mu pitanje zašto je i kako to opet zapela, također neočekivana ruska vojna operacija tj. otvaranje novog fronta na sjeveru Harkovske regije, u pograničnoj zoni između dviju država u svibnju ove godine? Podsjećam, nakon početnih uspjeha i naglo naraslog optimizma i nade ruskih analitičara i građana da bi se, kao i na početku rata možda mogao ponovo ugroziti i nedaleki milijunski grad Harkiv (Harkov, rus.), ruske snage su vrlo brzo opet upale u iscrpljujuću pozicijsku borbu s ukrajinskom vojskom. I to bez bilo kakvih značaja vrijednih novih teritorijalnih dostignuća koji su svedeni na usku zonu od svega nekoliko kilometara širine od državne granice.
Nažalost, strani vojni atašei tako nešto ne mogu pitati vodeće generale bilo koje zemlje, jer konferencije ovakvoga tipa za to ipak nisu predviđene platforme. Oni moraju slušati što im se službeno servira i o svemu rečenom izvijestiti svoje nadležne. Naravno, tada vjerojatno mogu iznijeti i svoja suprotna mišljenja, osim u slučaju da vjeruju kako propagande nema (a budite sigurni da u to nitko ne vjeruje, jer je ipak riječ o majstorima svog zanata tj. pravim profesionalcima).
Ali da budem do kraja korektan, general Valerij Gerasimov se istom prigodom ipak i sam osvrnuo na spomenuta zbivanja u regiji Kursk. Međutim, kazao je isključivo to, da je tamo zaustavljeno napredovanje ukrajinske vojske i da su zaustavljeni pokušaji proboja grupa oružanih snaga Ukrajine i plaćenika duboko u zemlju. Istodobno su, kazao je dalje, ukrajinske oružane snage izgubile više od 42 tisuće ljudi, više od 1800 tenkova i oklopnih vozila, više od 350 topničkih oruđa, minobacača i višecjevnih raketnih sustava.
Ali o tome kako se uopće moglo dogoditi da dio državne granice sa zemljom s kojom je Rusija u ratu bude nebranjen (ili nebranjen dovoljno ozbiljnim snagama) – naravno – na konferenciji nije bilo ni riječi. Jer tako nešto bi onda sigurno zahtijevalo i povlačenje odgovornosti odnosno upiranje prsta u krivca. A njega bi se sigurno moglo lako pronaći s obzirom da se dobro znaju nadležnosti i dužnosti zapovjednog kadra. Prst krivnje bi konkretnom slučaju nedvojbeno upirao jako visoko, vjerojatno u hijerarhiju samog Glavnog stožera.
Viši ciljevi
Ali te će se stvari posve sigurno ozbiljno rješavati tek nakon završetka rata, kada će se i svoditi računi o tome koliko je tko pozitivno, a koliko negativno doprinio ukupnom rezultatu ruske vojne kampanje u Ukrajini. Politički, i potresi u vojnom vrhu Moskvi su sada najmanje potrebni.
Do tada joj je ipak primarno osigurati percepciju potpunog uspjeha – i prema van i prema unutra – u provedbi zacrtanih ciljeva pokrenutog rata. Propaganda u tome ima itekako važnu ulogu.
Tjedna analiza Zorana Metera: Panika u Washingtonu, šok u Moskvi, kaos u Damasku i mrak na horizontu
Jedan od glavnih ciljeva sada je i očuvanje unutarnje stabilnosti i jedinstva zemlje – što posljednjih tjedana otvoreno govori ruski državni vrh – i osobno predsjednik Vladimir Putin. Sjećam se sličnih izjava i u bivšoj Jugoslaviji nakon Titove smrti. One nikada ne slute na dobro, u što smo se mi na kraju itekako uvjerili.
