S početkom ove godine završio je život još jedan ugostiteljski objekt na splitskoj istočnoj obali, nekoć megapopularni „Kalafatić“ na Zenti. Istekla mu je koncesija, a otkrilo se i kako je omiljeno prizemlje – nelegalno. Novi upravitelj lučice Zenta, Županijska lučka uprava naložit će rušenje prizemnog, ostakljenog, dijela, a potom raspisati natječaj samo za kat, dok će u parteru ostati otvoreni štekat.
Poslužili smo se dijelom arhive „Slobodne“ a dijelom sjećanjima građana koji su posjećivali ovo mjesto koje je godinama bilo stjecištem društvenog života uz more.
Ugostiteljstvo pored Doma Zenta otvoreno je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, a u tadašnjem snack-baru „Kalafatić“ koji je držao Stevan Sinđelić puno Splićana prvi put je kušalo leskovački vozić, mućkalicu i šopsku salatu.
Kalafatić je po svemu sudeći ime izabrano prema starom nazivu tog dijela uvale Zenta (izvorno bliže Firulama), koji se nazivao Kalafati, po radionicama u kojima su se gradili mali brodovi.
Pomorsko sportsko društvo Zenta oglasilo je u „Slobodnoj“ od 21. lipnja 1992. da daje u najam „Kalafatić“ s terasom, ljetnom kuhinjom i skladištem. U kolovozu te godine tvrtka SEM Juroslava Buljubašića traži konobare i kuhare za „Kalafatić“ koji preuzima i vrlo brzo objekt na Zenti postaje „najšminkerskije“ mjesto u gradu. Stariji će se sjetiti desetaka vespi, markirane odjeće za pokazivanje, dugih kava na suncu, a Buljubašić potom ondje otvara i pizzeriju koja privlači još posjetitelja. Do slamnate sjedalice pred „Kalafatićem“ bilo je gotovo nemoguće doći, posebice za sunčanih subota i nedjelja.
– „Kalafatić“ je u ratno vrijeme i nekoliko godina kasnije bio pojam dnevnog izlaska koji je obavezno uključivao i šetnju po suncu uz more od Firula do Zente, a samo se uz veliku sreću moglo pronaći slobodni stol, pa su smo najčešće stajali na nogama ili sjedili po zidićima i klupama. Kad su uvedene pizze postao je još popularniji, pun i danju i navečer. No, kao i svim splitskim popularnim mjestima, polako se mijenjao đir i posjetitelji su počeli opadati, nije više bilo takve masovnosti, premda je još dugo bio omiljeno mjesto za izlazak – kaže nam jedan od redovitih posjetitelja „Kalafatića“ tih godina.
Negdje koncem devedesetih Buljubašić nepogrešivim instinktom procjenjuje da je vrijeme „kalafatića“ prošlo, da se mijenja đir splitske dokone publike i uskoro napušta objekt te ga preuzimaju drugi koncesionari, pa tako do danas restoran „šeta“ od ruke do ruke.
Dok mu konačno nije došao – privremeni – kraj. A na potezu od Bačvica do Žnjana ostali smo i bez zadnjeg kafića uz more.
