Uz bestidno fingirane predbožićne rasprodaje, uz otužnu potrošačku grozničavost i vjekovne svetkovine – prosinac je od 2018. godine i mjesec već tradicionalnog prednovogodišnjeg summita lidera Europske unije i zapadnog Balkana.
Svake godine tim povodom dirigirani regionalni mediji i akteri diktature populizma s obje strane, iznova i iznova hiperboliziraju takve neformalne sastanke na vrhu (‘neformalan’ u europskoj terminologiji znači: bez ovlasti za obvezujuće odluke) nastavljajući tako licemjerno obmanjivanje građana tih šest država o „europskoj budućnosti“ ove regije koja povijesno, kulturološki i geopolitički uistinu i nije ništa drugo osim Europa!
Svi mi koji dugi niz godina izvještavamo o radu europskih institucija i poznajemo leksikologiju briselske birokracije, pamtimo da frazeologija o „budućnosti Zapadnog Balkana u Europskoj uniji“ datira još od daleke 1998. godine kada je na redovnom summitu lidera tadašnjih petnaest članica usvojena tzv. „Regionalna strategija EU za Zapadni Balkan“ (Regional Aproach). Status „potencijalnog kandidata za članstvo u EU“ svim novostvorenim državama na geografskom prostoru bivše Jugoslavije, te Albaniji odobren je čak prije 24 godine na summitu EU čelnika u portugalskom ljetovalištu Santa Maria de Feira, a najizričitiji zaključci o „europskoj perspektivi Zapadnog Balkana“ cementirani su, vjerovali ili ne, na prvom zajedničkom summitu EU-Zapadni Balkan krajem studenoga iste godine baš u Zagrebu.
Unatoč povijesnom značaju, ovaj, Zagrebački sastanak na vrhu je neshvatljivo brzo zaboravljen kako u u Bruxellesu tako i u hrvatskom državnom vrhu i među liderima svih političkih stranaka u Hrvatskoj. Čak ni na ponovljenom zagrebačkom summitu EU-Balkan iz svibnja 2020. godine, ni hrvatske vlasti niti europska birokracija se nisu podrobnije bavili suštinom vlastitih zaključaka iz 2000-te kao ni onih iz 2020-te godine. Naprotiv, reproduciranje starih fraza u formi novih kvazi-ohrabrenja postalo je toliko prepoznatljivo da odavno ni za građane niti za regionalne medije proširenje EU nije više ne samo vijest, već ni politička činjenica s ikakvom realnom vrijednošću.
Nova strategija i narativ, staro licemjerstvo
Od također povijesnog summita europskih lidera u grčkom ljetovalištu Porto Carras nedaleko od Soluna, održanog sredinom 2003. godine (dvije i pol godine nakon prvog Zagrebačkog sastanka na vrhu) lideri Europske unije – koja se u međuvremenu sa 15 proširila na 27 zemalja članica – uvijek su polazili od istih premisa kadgod je na dnevnom redu njihovih zasjedanja bilo proširenje Unije. Uvijek su među uvjetima za članstvo bili: a) regionalna suradnja, dobrosusjedski odnosi i uzajamno uvažavanje; b) demokracija i ljudska prava; c) neovisnost sudstva i vladavina prava; d) tržišna ekonomija i zdrava konkurencija; e) efikasna državna uprava i jake državne institucije.
Prvi put sada, na ovomjesečnom summitu u Bruxellesu, europski lideri su kao najvažniji prioritet podmetnuli, a balkanski lideri šutke ‘progutali’ formulaciju o „strateškom partnerstvu Europske unije i zapadnog Balkana“. Istodobno „zajednička budućnost u Europskoj uniji“ tek je signalizirana kao potencijalna daleka budućnost do koje će se eventualno nekada stići „pomoću dugoročnog Plana rasta usvojenog prošle godine, te kroz produbljivanje političkog angažmana i suradnju EU sa zapadnim Balkanom u više područja zajedničkih politika – prvenstveno u vanjskoj i sigurnosnoj politici, kroz izgradnju gospodarskih temelja za budućnost, kroz ublažavanje posljedica agresivnog rata Rusije protiv Ukrajine, te kroz suradnju u upravljanju migracijama i borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala“.
Kolonijalna logika Bruxellesa i vazalska odanost Balkana
Iako je predsjednik Europskog vijeća António Costa, koji se ovih dana premijerno našao na stolici predsjedatelja Europskim vijećem – višekratno ponavljao geopolitičku i povijesnu nepobitnost da „sve zemlje zapadnog Balkana, kao i trenutne članice Europske unije, pripadaju istoj europskoj obitelji, na istom smo kontinentu, i imamo zajedničke vrijednosti i povijest“ – tretman potencijalnih članica Unije ni ovoga izmičućeg prosinca ni izbliza nije bio ‘partnerski’. Kolonijalna logika Bruxellesa, te vazalska odanost balkanskih zemalja i ovoga puta su se sjedinili u ponovno veliko ništa kada je riječ o perspektivi ovog regiona unutar EU.
Iako je Costin prethodnik, Charles Michel, sve do nedavnog odlaska s čelne pozicije Europske unije raspirivao lažnu nadu o „velikom proširenju 2030. godine“, na prvom EU-Balkan summitu nakon imenovanja novih čelnika Europskog vijeća i Komisije nije bilo niti riječi o Michelovom, ili nekom drugom prognoziranom datumu novog proširenja. Nije se govorilo ni o favoriziranim zemljama za članstvo (do sada su to bile Srbija, Crna Gora i Albanija), niti su imenovane one koje oklijevaju.
Nasuprot dosadašnjoj, tri desetljeća dugoj praksi, nije bilo govora ni o demokraciji, ljudskim pravima, vladavini prava, tržišnoj ekonomiji i efikasnom upravljanju balkanskim državama. Isključivo se govorilo o tehnikama „produbljivanja političkog angažmana EU prema partnerima sa zapadnog Balkana“ poglavito u sektoru vanjske i sigurnosne politike, europske sigurnosti i kolektivne obrane, u sektoru suradnje i povećane otpornosti na hibridne i kibernetičke prijetnje radi suzbijanja inozemnog uplitanja i dezinformiranja…“. Čak i tijekom večere 27+6 lidera su debatirali isključivo o „geopolitičkom kontekstu i izazovima s kojima se suočavaju obje partnerske strane“.
Zajedništvo u suočavanju „s hitnim izazovima“
I u zajedničkoj Završnoj izjavi se također u prvi plan ističe „zajednička briga za zajedničku budućnost“, te naglašava „suočavanje s hitnim izazovima koje samo ujedinjeni možemo prevladati s pomoću zajedničkih načela i vrijednosti EU, te u zajedničkom interesu“.
„Harmoniziranje vanjske politike zemalja zapadnog Balkana sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, a sukladno „geopolitičkom kontekstu“ u kojem se Europa danas nalazi, već na prvom zajedničkom summitu nakon uspostave nove Europske komisije, postao je, dakle, uvjet svih uvjeta za bilo kakve pomake u integracionom procesu. Pomirenje, inkluzivna regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi „koji su u samom srcu Europske unije“ potisnuti su na marginu politike proširenja kao i sva druga tri desetljeća duga pregnuća kandidatskih zemalja u provođenju gospodarskih, pravosudnih i institucionalnih reformi. Kolektivni prijezir zajedničkog neprijatelja i zacrtani planovi militarizacije Europe postali su dva temeljna parametra novog geostrateškog proširenja EU na jugoistok, kao što se ranih 2000-tih identično dogodilo s baltičkim suverenim izniklinama iz bivšeg Sovjetskog Saveza!
No, ovoga je puta makar “car” potpuno ogoljen. Kao što je ideja slobode neostvarljiva, jer nitko ne umije da se njome koristi umjereno, tako će i ideja o novom proširenju Europske unije na zapadni Balkan, još zadugo, a možda i zauvijek, ostati neostvarljiva jer ni na jednom od europskih geopolitičkih polova nema lidera koji bi to proveli u djelo, a budućoj Americi s Donaldom Trumpom na čelu, ni Europa ni zapadni Balkan zasigurno neće biti prioritet američkih nacionalnih interesa. Uostalom, i u završnom dokumentu ovomjesečnog sastanka na vrhu u Bruxellesu nedvosmisleno je zapisano da bi se „zahvaljujući Planu rasta za Zapadni Balkan (odobren lani) gospodarski progres u regiji mogao udvostručiti tek tijekom sljedećeg desetljeća, a socioekonomska konvergencija između partnerskih zemalja i EU mogla bi se ubrzati samo ako balkanski partneri u cijelosti provedu reforme koje su povezane sa svim ključnim politikama Europske unije“.
Vučić priznao suverenost Kosova?
Ne sporeći činjenicu da je EU i danas najbliži zapadni partner balkanske regije, njezin glavni ulagač, trgovinski partner i najveći donator, lideri EU i zapadnog Balkana su se i ovoga puta usuglasili da osim harmonizacije s europskom vanjskom i sigurnosnom politikom, veoma važnu ulogu za regionalnu stabilnost imaju i pomirenje, dobrosusjedski odnosi i prevladavanje sporova ukorijenjenih u ostavštini iz prošlosti. U tom cilju se od zemalja balkanske regije zahtijeva da „u dobroj vjeri i s konkretnim rezultatima započnu provedbu europskih politika i međunarodnih sporazuma, uključujući i stratešku odluku EU o ublažavanju posljedica agresivnog rata Rusije protiv Ukrajine“.
Da ovoga puta ni za koga nije bilo prostora za uzmicanje kao što je uvijek bilo na dosadašnjim summitima sličnog formata, potvrđuje možda i činjenica da ni uvijek kočoperni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić (koji samom sebi često odaje počast „veterana europske političke scene“) ovoga puta niti jednom riječju nije imao petlju usprotiviti se terminologiji najviše europske vlasti po kojoj je de iure ustavna srbijanska pokrajina Kosovo i Metohija de facto ovoga puta potpuno ravnopravno svrstava među „šest suverenih balkanskih država s kojima će Europska unija nastaviti pristupne procese sukladno zaslugama svake od ovih država“.
Koliko je meni poznato, ovo je bio prvi slučaj da je Vučić morao priznati suverenitet Kosova kao konačnu činjenicu kako bi za uzvrat uskoro, u drugom ili početkom trećeg mjeseca 2025. otvorio treći klaster u pregovaračkom procesu s Europskom komisijom o pridruživanju. Da li će uskoro srbijanski predsjednik pokleknuti i u svojim stavovima prema Rusiji? Hoće li se pridružiti europskim paketima sankcija Moskvi i Pekingu (u kojem je kako voli reći „najpopularniji strani državnik“? Hoće li uopće opstati na vlasti? I hoće li više itko unutar EU između „strateškim partnerima“, imati mogućnost solističkih ‘koncerata’ u svojim kvazi-suverenim državama?
Uvjeren sam da na dosegnutom stupnju diktature demokracije na kojem se danas nalaze Europska unija, Sjeverna Amerika, anglosfera i cijela zapadna hemisfera – šansu za opstanak imaju isključivo oni koji su potkovani za ‘zborsko pjevanje’. I koji su vlastitim (ne)znanjem, (ne)moralnošću i duhom opredijeljeni ponavljati tri stravično pogubne Orwellove istine: „Rat je mir; Sloboda je ropstvo; Neznanje je moć“!
M. Stefanov: Stvara se Oceanija iz Orwellove „1984.“
