Trenutno se i na području Dubrovnika uvode posebne mjere sigurnosti koje, naravno, nisu na odmet, no postavlja se pitanje treba li djecu zatvarati i ograđivati ili jednostavno od njih treba micati odnosno kontrolirati osobe koje po njih predstavljaju opasnost, a djecu pustiti da budu što slobodnija.
Dubrovački dnevnik kontaktiralo je nekoliko roditelja koji tvrde kako se ne osjećaju sigurno ni po sebe, ni po svoju djecu, a radi se o roditeljima čija djeca pohađaju škole u Gradu. Naime, područje Grada, pa tako i područje škole Centar i one u Ulici Ilije Sarake, pa i Umjetničke škole Luke Sorkočevića, često su mete muške osobe s psihičkim poteškoćama koja, kako nam kažu roditelji, fizički nasrće na njihovu djecu, plaši ih i prijeti, pa čak i smrću, piše Dubrovački dnevnik.
DJECU IZ STRAHA PRATE NA NASTAVU, TRENINGE, IZVANŠKOLSKE AKTIVNOSTI
Na samom početku, roditelji navode kako im nije cilj javni linč ili stigmatizacija osoba s psihičkim smetnjama nego izboriti se za sigurnije okruženje po njih, po ostale, a prvenstveno po njihovu djecu. Naime, riječ je o slučaju o kojem je Dubrovački dnevnik već pisao, a u kojem je ta muška osoba bila pritvorena odnosno odvedena na liječenje zbog prijetnji koju je uputila jednom djelatniku trgovine, ali i zbog remećenja javnog reda i mira oko škole u Gradu.
No, osoba je sada puštena vanka i roditelji se pribojavaju za sigurnost svoje djece koju dovode i odvode s nastave, treninga i ostalih aktivnosti. Jer, kako navode, u pitanju nisu bile samo prijetnje djelatniku u butizi i urlanje oko škole nego neke ozbiljnije radnje.
Kako tvrde roditelji, njihova djeca su bila žrtve svojevrsnog terora spomenute osobe, i to posebno u posljednje dvije godine. Nekim su događajima svjedočili, a neke su doživjela njihova djeca.
‘NOSI SKALPEL I PRIJETI DJECI’
„Prema mom iskustvu, ima neku fiksaciju na djecu, prvenstveno na curice. Kad vidi dijete, on se uglavnom zaustavi i fiksira to dijete zaista patološkim pogledom. Svjedočila sam momentu kad je verbalno napao jednu curicu, prijetio joj je i psovao je, strašno se prepala. Udaljio se kad je vidio kako je tu odrasla osoba, ali cijelo vrijeme glavom okrenutom prema toj curici dok je odlazio“, kaže nam jedna majka, opisujući patern njegovog ponašanja.
Prošle godine je, kako nam kaže, prišao curicama te im se počeo obraćati, a u ruci je imao skalpel. Roditelji su ga otjerali i pozvali policiju, no uhićen je tek sutradan, nakon što je jedno dijete ispričalo kako je sa skalpelom trčao za nekoliko curica u blizini škole. No, kako kažu roditelji, tom događaju nisu svjedočili. Nakon toga je muškarac uhićen, a roditelji posebno pohvaljuju brzu reakciju ravnateljice koja je zaključala školu, kontaktirala sve nadležne službe, a djeca nisu puštana iz zgrade dok roditelji nisu došli po njih.
Dio roditelja nam tvrdi i kako je fizički nasrtao na njihovu djecu i udarao ih ili bi ih zgrabio. Uz to, djeci običava uputiti i prijetnje, pa čak i smrću, ali ih i slijediti te trčati za njima.
Više roditelja je svjedočilo kako je psovao, galamio, prijetio i bio agresivan u javnosti. Kažu kako često spava vanka, na raznim lokacijama po Gradu, a jedno vrijeme i u jednoj stambenoj zgradi gdje je urlao, vrištao, pričao sam sa sobom, narušavao javni red i mir i ometao život stanara.
Kako navode, dosad su pokušali u više navrata riješiti ovu situaciju – dio roditelja mu je i sam poručio da ne dolazi više u Grad i da se ostavi djece, dio roditelja je zvao policiju, dok su neke majke pisale i Gradu Dubrovniku, ali bez povratnog odgovora. Njegovo prebivalište nije u Gradu, no sumnjaju kako tu dolazi zbog nabavke opijata.
Sada, kada je opet na slobodi, kažu kako je miran, no kako im se ne čini da je u puno boljem stanju od onoga kad je odveden. Također, u javnosti su se pojavile priče kako je ista osoba uletjela s nožem u školu u Mokošici, međutim takvo što nije prijavljeno policiji, a iz škole su demantirali kako se takvo nešto dogodilo. Ipak, otprije je poznat policiji.
PRIJAVLJUJTE! POLICIJA SMIJE DJELOVATI JEDINO TEMELJEM PRIJAVE
Većina prethodno opisanih događaja, nažalost, nisu prijavljena policiji. No trebala bi biti. Kao neke od razloga roditelji navode činjenicu kako za ovaj slučaj očito ne postoji trajno rješenje, ali i kako svoju djecu ne žele izlagati dodatnom stresu povlačeći ih po institucijama gdje bi onda trebala svjedočiti o neugodnostima koja su doživjela. Međutim, prijava policiji je jedini raspoloživi i legalni alat u svrhu, barem trenutnog, rješavanja problema.
Ovim putem i sami apeliramo na građane da upozoravaju na osobe koje su u rastrojstvu, a posebno ako su nasilne, neugodne ili djeluju opasno po okolinu. Vrijedi imati na umu kako policija može i smije djelovati jedino temeljem određene prijave, a ako ona ne postoji, ne postoji ni temelj za djelovanje.
Cilj ovog napisa nije širenje panike, kao ni stigmatizacija osoba s psihičkim smetnjama, nego ukazivanje na činjenicu kako svaki pojedinac ima i moralnu, i društvenu, pa i zakonsku odgovornost prijaviti bilo kakav vid nasilja, ma od koga od poticao. Premda je istina kako bi konačna rješenja trebala biti puno bolje i korisnije osmišljena od ovih sadašnjih.
TRENUTNA RJEŠENJA SU LOŠA, ZAJEDNO MORAMO GRADITI SIGURNIJE DRUŠTVO!
Naime, policija, po dojavi o kaznenom djelu, osobu privodi i dalje postupa sukladno pravilima i propisima. Ako je riječ o osobi koja se iz nekog razloga nalazi u stanju psihičkog rastrojstva, težinu i ozbiljnost njenog stanja procjenjuje psihijatar koji će onda osobu vratiti policiji na daljnje postupanje ili je zadržati u bolnici.
Ako u pitanju nije neko teže kazneno djelo, osobe se puštaju nakon što se njihovo stanje stabilizira. To je prva situacija koju treba propitivati, u kontekstu napadača u OŠ Prečko, ali i nekih slučajeva koji su se već dogodili u Dubrovniku, gdje su osobe nedugo nakon otpuštanja s odjela počinile kaznena djela. Jesu li te procjene dovoljno dobre i jesu li te osobe zaista, u trenutku kad su puštene s odjela psihijatrije, bezopasne po okolinu?
Nadalje, kad se stanje osobe stabilizira, ona obično bude puštena, uz potrebnu terapiju. Čak i ako je stanje takve osobe stabilno i ako je ona neopasna po okolinu, postavlja se pitanje hoće li piti lijekove redovito i pridržavati se terapije. Ako to ne radi, ona vrlo često u kratkom vremenu ponovno ulazi u stanje rastrojstva i ponovno je opasna. U ovome važnu ulogu igraju članovi obitelji koji bi trebali voditi računa o tome uzima li osoba redovito terapiju i o njenom stanju. Međutim, mnogi od tih pojedinaca potječu iz disfunkcionalnih obitelji ili jednostavno nemaju puno bliskih ljudi niti ljudi koji bi mogli skrbiti o njima. Posebno je teško i kod ovisnika o, primjerice, drogi ili alkoholu, jer liječenje mora biti dobrovoljno, a ne prisilno.
S obzirom na to kako svrha odjela psihijatrije nije trajno zadržavanje pojedinaca, nego tek onoliko koliko je potrebno da se njihovo stanje stabilizira, postavlja se pitanje što s onim osobama koje odbijaju piti terapiju, odbijaju liječenja i kontrole i jednostavno predstavljaju opasnost po okolinu. Je li rješenje zatvarati djecu u ograđene škole kako bi bila sigurna u svojoj okolini ili okolinu učiniti sigurnom tako što će se osobe koje su po nju opasne skloniti?
Dubrovački dnevnik razgovarao je s više osoba koje su uključene u rad institucija koje donose određene odluke odnosno postupaju u ovakvim slučajevima, i zapravo se gotovo nitko ne slaže kako su ovakva rješenja idealna. Mnogi od njih spominju kako bi se trebalo raditi na kapacitetima otvorenijeg tipa gdje bi se takve osobe smještale, liječile i nadzirale, ali i istodobno integrirale u društvo, s obzirom na njihovo stanje, te bi se svo vrijeme nadziralo u kakvom su stanju i kako napreduju.
Osobe s psihičkim smetnjama su osobe kao i svi ostali pacijenti, a osobama koje ne mogu brinuti o sebi treba pomoći, a ne ih stigmatizirati. S druge strane, roditelji se s pravom pitaju – treba li čekati da se dogodi tragedija, kako bi se poduzelo nešto konkretnije? I zašto njihova djeca moraju biti zaključana, ograđena, praćena, umjesto da žive bezbrižno i bez nepotrebnog tereta za njihove male godine i krhka leđa?
U gradnji boljeg društva sudjelujemo svi i svi imamo jednaku odgovornost. Na građanima i roditeljima je da prijavljuju policiji svaki vid nasilja, bez straha od zamjeranja, straha od osvete i straha općenito, jer jedino uz prijavu postoji temelj za postupanje. Na novinarima je da upozoravaju. A na institucijama je da osmisle kvalitetne okvire za pomoć osobama čija je pomoć potrebna. Osobe koje imaju psihičke poteškoće su kao i osobe koje imaju karcinom, astmu ili srčanu bolest – treba im pomoć i liječenje. Taj put nije lagan, ali je jedini ispravan put i jedino sigurno rješenje, kako za djecu i nas same, tako i za sve one kojima je potrebna pomoć, a uglavnom su prepušteni sami sebi. Jedino na takav način, zajednički i uz pravilnu skrb za one koji o nama ovise, a to jesu i bolesne osobe, ali i djeca, možemo izgraditi bolje društvo i spriječiti scenarij kakav se dogodio u OŠ Prečko.
Inače, vrijedi napomenuti i kako je siječanj mjesec kad se pogoršavaju depresivna stanja, raste broj suicida, a postblagdanska depresija nije samo mrtvo slovo na papiru nego stvarno stanje. Obratite pozornost na ljude oko sebe. Zatražite pomoć, kako za sebe, tako i za drugoga.
Laganim koracima ka tom boljem društvu krenimo već danas, jer toliko dugujemo djeci zbog koje sve ovo i radimo. Prijavljujmo, upozoravajmo, pitajmo, pomozimo i – djelujmo. I naravno, apelirajmo na nadležne koji bi definitivno trebali osmisliti bolja i kvalitetnija rješenja, i to što je prije moguće.
Moja reakcija na članak je…
