Smrt Jimmyja Cartera 29. prosinca 2024. označila je odlazak 39. američkog predsjednika koji je vladao SAD-a od 1977. do 1981. u važnom periodu srednjeg dijela Hladnog rata i društvenih promjena u Americi. Carter je jedini američki predsjednik koji je doživio 100 godina i bivši predsjednik koji je najduže od svih poživio, čak 44 godin nakon mandata. Iako je bio jednomandatni predsjednik, u njegovom mandatu događali su se važni unutarnji i vanjskopolitički procesi i događaji koje je izravno ili neizravno oblikovao. Zato će Carter ostati važan predsjednik u povijesti SAD-a i svijeta. Uz to, neumorni postpredsjednički rad – osnivanje Carter centra od 1982. do danas ima za cilj promicanje ljudskih prava, smanjenje patnji ljudi i promoviranje mira diljem svijeta. Zbog svog rada u predsjedničkoj mirovini Carter je 2002. dobio Nobelu nagradu za mir. Kad se uzme u obzir skromno podrijetlo – radničko dijete seoske obitelji na američkom Jugu – malo je tko mogao predvidjeti Carterov izvanredan životni uspjeh.
Djetinjstvo i mladost
Službenim imenom, James Earl Carter Jr., rođen je 1. listopada 1924. u Plainsu, malom gradiću u ruralnom području američke savezne države Georgije na sjeveroistoku SAD-a. Bio je najstarije od četvero djece poljoprivrednika Jamesa Earla Cartera Sr. i medicinske sestre Lillian Gordy Carter. Odgojen u skromnim uvjetima, Carter je od malih nogu bio svjedokom društvenih nepravdi američkog Juga: rasne segregacije i nejednakosti bogatih i siromašnih.
Djetinjstvo Jimmyja Cartera bilo je prožeto životom na obiteljskoj farmi kikirikija. Odrastanje u radnom okruženju prosječnih Amerikanaca oblikovalo je njegov snažan osjećaj za radnu etiku i probleme običnih ljudi. Osim što se obrazovao, pomagao je svojim roditeljima na farmi. Majka je poticala Jimmyjevo obrazovanje, dok je njegov konzervativni otac, naglašavao važnost discipline i odgovornosti. Premda su rasne barijere bile duboko ukorijenjene u društvu Georgije, Carterova obitelj prevladavala je bjelačko-crnačke podjele. Majka je bila poznata po tome što je pružala medicinsku skrb crnačkim obiteljima i otvoreno izražavala simpatije prema borbi za jednakost. Iako je otac podržavao segregaciju dopuštao je svom sinu druženje s crnačkom djecom. Rasna segregacija potaknut će budućeg političara da razmišlja o ljudskim pravima i pravednosti.
Mladi Carter je pohađao lokalne škole u Plainsu, gdje je bio marljiv učenik, s posebnim interesom za povijest i znanost. Predanost učenju i skromnost učinili su ga uzornim učenikom. Nakon završetka srednje škole, prijavio se na Pomorsku akademiju u Annapolisu u saveznoj državi Maryland, gdje je primljen 1943. Akademija je bila zahtjevna, ali Carter se brzo prilagodio. Diplomirao je 1946. kao jedan od najboljih studenata. Tijekom studiranja, razvio je interes za inženjering i tehnologiju. Tijekom boravka u Annapolisu, upoznao je Rosalynn Smith, svoju buduću suprugu koja je također iz Plainsa. Ona će imati važnu ulogu u njegovoj političkoj karijeri. Po završetku akademije, započeo je službu u američkoj mornarici. Radio je na razvoju nuklearne energije za podmornice pod vodstvom admirala Hymana Rickovera. Iako je izgledalo da ima svijetlu budućnost u polju pomorske znanosti, iznenadna smrt njegova oca 1953., Cartera je prisilila da napusti mornaricu i preuzme vođenje obiteljske farme kikirikija u Plainsu.
Ulazak u politiku
Naslijedio je očev posao u dugovima. Iako mu se kao pomorskom stručnjaku bilo teško prebaciti u poljoprivredu, on i njegova supruga u tome su uspjeli. Usprkos dugovima, suši i nepoznavanju posla, Carterovi su 1950-ih napravili uspješan obiteljski posao. Boravak u rasnim tenzijama pogođenoj Georgiji, Cartera će natjerati na neočekivano bavljenje politikom. On se kao vrijedni član Demokratske stranke krenuo zauzimati za ukidanje rasne segregacije, borbu protiv korupcije i izbornog inženjeringa. Na temelju tih progresivnih stavova 1962. izabran je u Senat Georgije, a reizabran je dvije godine kasnije. To su bili neobični stavovi za bijelca demokrata s Juga, ali birači su to prepoznali. Kandidirao se za guvernera Georgije 1966. ali nije dobio izbore. Razočaran porazom, pronašao je utjehu u kršćanstvu. Postao je još jači zagovornik kršćanskih stavova koji su bili protiv rasne segregacije, društvene nejednakosti i u korist pravde.
Guverner Georgije i kampanja za predsjednika
Godine 1970. odnio je pobjedu na izborima i postao guverner Georgije. Vladao je od 1971. do 1975. Iako je u kampanji bio tih po pitanju segregacije, čim je pobijedio obznanio je kako je vrijeme segregacije stvar prošlosti. Omogućio je ženama i crncima da obnašaju funkcije u vladi. Tijekom mandata Carter je uveo brojne reforme. Modernizirao je državnu upravu, smanjio birokraciju i povećao učinkovitost. Stavio je naglasak na obrazovanje i zaštitu okoliša. Nakon okončanja guvernerske funkcije, odlučio je napravio revolucionarni pothvat i kandidirati se za predsjednika SAD-a. Iako je to bio radikalan potez, procijenio je da ima potrebne vještine. Bio je u pravu. Uspješno je balansirao između progresivnih ideja i pragmatičnih rješenja i to je privlačilo široke mase birača. Uz to, Amerikanci su bili zasićeni poznatih lica.
Afera Watergate pokazala je iskvarenost američke političke elite u Washington D.C.-u. Predsjednik Richard Nixon 1974. morao je dati ostavku zbog prisluškivanja, a povjerenje građana u političare bilo je na rekordno niskoj razini. Carter je kao mlad, neiskvaren i moralan političar s Juga bio pravo osvježenje u odnosu na istrošenu kliku iz prijestolnice. Tijekom predizborne kampanje koristio je „grassroots“ pristup, obilazeći gotovo svaku saveznu državu i izravno se obraćajući biračima. Iako outsider izvan establišmenta, zahvaljujući porukama o povjerenju, integritetu i povratku etike u politiku, zadobio je potporu birača. U studenom 1976. s kandidatom za potpredsjednika Walterom Mondaleom tijesno je pobijedio republikanskog predsjednika Geralda Forda. Carter je bio prvi predsjednik s Juga nakon Američkog građanskog rata koji je bio otvoreno protiv rasne segregacije.
Predsjedništvo
Mandat Jimmyja Cartera kao 39. predsjednika Sjedinjenih Država obilježen je kombinacijom ambicioznih domaćih reformi, vanjskopolitičkih uspjeha i padova, te sukobima s Kongresom i javnošću. Usvojio je neformalni stil odijevanja i držanja govora, održavao je česte konferencije za tisak i smanjio pompoznost Ovalnog ureda. Na početku mandata, predstavio je niz ambicioznih programa za zdravstvene, obrazovne, administrativne i gospodarske reforme. Međutim, većina predloženih reformi naišla je na protivljenje Kongresa iako su Carterovi demokrati imali većinu i u Zastupničkom domu i Senatu. Na prvi pogled se takav scenarij čini paradoksalnim, ali s uzevši u obzir kontekst vremena, može ga se razumjeti. Kongres je nakon Vijetnamskog rata i Nixonove afere Watergate postao iznimno sumnjičav prema predsjednicima i često bi znao blokirati njihove zakone. Predsjednik bez Kongresa u SAD-u ne može napraviti puno. Carter je bio nestrpljiv i razočaran izdajom svojih stranačkih kolega koje je javno kritizirao. Velike nade i neispunjena očekivanja jer reforme nisu provedene, već su 1978. snizile predsjednikov rejting. Danas se može ustvrditi kao su demokratski kongresmeni sebi zabili autogolove, jer će 1981. doći na vlast doći republikanac Ronald Reagan, a poslije njega i George H. W. Bush. Carterovom ugledu naštetile su afere članova njegove administracije, poput brata koji je okrivljen da je Gadafijev lobist, što se kasnije pokazalo netočnim.
Unutarnja politika
Carter je naslijedio ekonomiju pogođenu inflacijom, stagnirajućim gospodarskim rastom i rastućom nezaposlenošću: stanje stagflacije. Inflacija je porasla sa 6% 1976. na više od 12% do 1980., nezaposlenost je ostala visoka na 7,5%, a nestabilne kamatne stope dosegle su visokih 20% tijekom 1980. Naftna kriza tijekom 1979. nakon Iranske revolucije dodatno je pogoršala gospodarsku situaciju, dovodeći do rasta cijena energije i sve većeg nezadovoljstva javnosti. Poslovni čelnici i javnost u cjelini okrivili su Cartera za ekonomske nevolje nacije. Međutim, trebali su kriviti Kongres, a ne predsjednika. Carter je nevjerujući velikim naftnim korporacijama 1977. osnovao Ministarstvo energetike i predložio Nacionalni energetski plan koji je uključio porez na naftu, očuvanje i korištenje alternativnih izvora energije. Senat je prijedlog odbacio. Predsjednik je osnovao i Ministarstvo obrazovanja.
Vanjska politika
U središte vanjske politike Jimmy Carter je postavio ljudska prava. Njegova administracija otvoreno je kritizirala autoritarne režime u Latinskoj Americi, Africi i Aziji zbog kršenja ljudskih prava, čak i kada su ti režimi bili saveznici SAD-a. Iako je politika ljudskih prava na prvom mjestu stekla pohvale od međunarodnih aktivista, izazvala je napetosti s nekim tradicionalnim saveznicima SAD-a. Godine 1977. Carter je potpisao sporazume s Panamom o prijenosu uprave nad Panamskim kanalom na Panamu 1999. uz istovremeno jamstvo neutralnosti plovidbe kanalom.
Jedan od najvažnijih vanjskopolitičkih uspjeha Carterove administracije bio je mirovni sporazum između Egipta i Izraela 1979., poznat kao Sporazum iz Camp Davida. Carter je osobno posredovao između egipatskog predsjednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina, organizirajući mirovne pregovore u predsjedničkom odmaralištu Camp David. Sporazumi su doveli do formalnog mira između dviju zemalja i povlačenja izraelskih snaga sa Sinajskog poluotoka. Dana 1. siječnja 1979. Carter je uspostavio pune diplomatske odnose između SAD-a i Kine i istovremeno prekinuo službene veze s Tajvanom. To je bilo priznanje realnosti.
Tijekom dobrog dijela svog mandata, Carter je pokušavao unaprijediti odnose sa Sovjetskim Savezom. U Beču su u lipnju 1979. on i sovjetski vođa Leonid Brežnjev potpisivali Ugovor o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja (SALT II). Međutim, invazija Sovjetskog Saveza na Afganistan koncem 1979. prekinula je ta nastojanja. U siječnju 1980. predsjednik je povukao SALT II s dnevnog reda Senata za ratifikaciju. Kao odgovor na sovjetsku invaziju Afganistana, u siječnju 1980. uveo je Carterovu doktrinu: uvođenje sankcija protiv Sovjetskog Saveza (zabrana izvoza žita, itd.), bojkotiranje Olimpijskih igara u Moskvi 1980. i povećanje vojnih izdataka i izdataka za CIA-u (Operacija Ciklon).
Jedan od najtežih trenutaka Carterovog predsjedništva predstavljala je talačka kriza u Iranu. Nakon Islamske revolucije 1979., iranski studenti zauzeli su američko veleposlanstvo u Teheranu i uzeli 52 američka državljana za taoce. Kasnije su ih podržale iranske šijitske vlasti na čelu s ajatolahom Ruholahom Homeinijem. Kriza je trajala 444 dana, a Carterova nesposobnost da brzo riješi situaciju ozbiljno je narušila njegov politički ugled. Pokušaj vojne operacije oslobađanja talaca, poznat kao Operacija Eagle Claw, završio je neuspjehom. Upravo je iranska talačka kriza okončala Carterovu administraciju.
Izborni poraz i postpredsjedništvo
Godine 1980., Carter se suočio s izazovom unutar vlastite Demokratske stranke, dok je senator Ted Kennedy pokušao osporiti njegovu nominaciju za drugi mandat. Iako je Carter osigurao demokratsku nominaciju, u predsjedničkoj utrci suočio se s ambicioznim republikanskim izazivačem Ronaldom Reaganom. Carter je uvjerljivo izgubio izbore 1980. Reagan je osvojio 489 elektorskih glasova, a Carter samo 49. Ipak, u siječnju 1981. Carter nije otišao u političku mirovinu. Štoviše, postao je nikad angažiraniji kao građanin svijeta. Godine 1982. osnovao je Carter centar sa središtem u Atlanti koji se usredotočio na humanitarni rad, promicanje mira, ljudskih prava i obrazovanja te borbu protiv bolesti. Carter je postao prepoznatljiv po svom angažmanu u posredovanju u međunarodnim krizama. Posredovao je između sukobljenih strana u Keniji, Sijera Leoneu, Svetoj Zemlji i Bosni i Hercegovini. Također, 1990-ih je posredovao u smanjenju napetosti između SAD-a i Sjeverne Koreje. Djelovao je i kao diplomat u rješavanju raznih sukoba u Panami, Nikaragvi, Etiopiji, Haitiju. Zbog svog rada 2002. dobio je Nobelovu nagradu za mir. Napisao je 32 knjige u kojima je napisao svoja rješenja za pravedniji svijet.
Prijateljstvo Cartera i Bidena
„Amerika i svijet su po mom mišljenju izgubili izvanrednog vođu… Bio je državnik i humanitarac. A Jill (Bidenova supruga, op.a.) i ja izgubili smo dragog prijatelja”, izjavio je Joe Biden nekoliko sati nakon Carterove smrti. Biden je na sprovodu 9. siječnja održao posmrtni govor u čast Jimmyju Carteru i tada se još jednom moglo vidjeti njihovo desetljećima dugo prijateljstvo. Carter je već ranije tražio da Biden izrekne eulogiju na njegovoj sahrani. U govoru je Biden izjavio kako ga je prijateljstvo s Carterom naučilo „da snaga karaktera nadilazi titule ili moć koju posjedujemo. To je snaga razumijevanja da svakoga treba tretirati s dostojanstvom i poštovanjem. Da svatko, i mislim baš svatko, zaslužuje poštenu priliku. Ne jamstvo, već priliku.“
Prijateljstvo dvojice političara započelo je kada je Biden, kao mladi senator iz Delawarea, postao prvi senator koji je podržao Carterovu autsajdersku kandidaturu za Bijelu kuću 1976. Biden je tada služio prvi mandat u Senatu i nije još postao moćnik kakav će postati u narednim desetljećima. Umjesto moćnih demokratskih kolega iz Senata odabrao je podržati Cartera i za njega je vodio kampanju diljem SAD-a tijekom predizborne kampanje. Mnogo je sličnosti između dvojice političara. Obojica su bili umjereni u fiskalnim i socijalnim pitanjima i bili su protivnici rasne segregacije. I jedan i drugi su otvoreno govorili o svojoj vjeri – Biden rimokatolik, Carter evangelički baptist. Iako su postojale nesuglasice, Biden je podržao Cartera tijekom demokratskih predizbora 1980. u kojima se kandidirao senator Ted Kennedy. Carter je podržavao Bidena u njegovima dvama pokušajima da postane predsjednik 1988. i 2008. iako ne pretjerano javno. Kad se Biden kandidirao treći put 2019. Carter je izjavio: „Nadam se da postoji dobna granica. Da sam 15 godina mlađi, ne vjerujem da bih mogao preuzeti dužnosti koje sam imao dok sam bio predsjednik.“ Ipak, ga je podržao na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji (DNC) 2020.
Carter i Biden su bili predsjednici koji su izdržali četiri teške godine u Ovalnom uredu prije nego što su bili prisiljeni odstupiti onako kako nisu željeli. Carter je doživio težak poraz od Ronalda Reagana, dok je Biden morao odustati od reizbora zbog lošeg zdravlja. I jedan i drugi su izgubili od iznadprosječnih republikanskih kandidata – Reagana i Donalda Trumpa. Međutim, neupitno je kako će Carter kao predsjednik imati bolje mjesto u povijesti jer je imao 44 godine postpredsjedništva u kojima je poboljšao svoj ugled. Kao svjetski građanin, Carter je putem svog Carter centra promovirao mir i demokraciju u svijetu u više od 100 izbora u 40 država. Biden neće imati takvo potpredsjedništvo zbog svojih poodmaklih godina. Carterovo naslijeđe je plemenito iako teško ostvarivo u okrutnosti svjetske politike 21. stoljeća.
Svijet se oprašta od Jimmy Cartera: Bivšeg američkog predsjednika koji je doživio stotu
