Da su ljudi znali, Isuse, tko si ti;
da su znali odakle dolaziš, da su znali kojeg si roda i porijekla; da su znali da si ti Mesija, da si Obećani novorođeni Kralj… … svi bi ti otvorili vrata, ne bi se rodio u štali, nego u čistim domovima, za tebe bi bilo mjesta u svakom svratištu!
Da su znali!
A na danu suda ćeš govoriti: “… bijah gladan… bijah žedan.. stranac bijah… bijah gol… bijah bolestan… u tamnici bijah…” Kada to, Isuse? “Što god ste učinili… Što god niste učinili… jednome od ove moje najmanje braće, (ni) meni (ni)ste učinili!”
Mi to znamo, Isuse!
Znamo unaprijed, rekao si nam, zapisano je!
Oprosti, Isuse, ako me i danas nije briga hoćeš li ostati negdje zabačen i sam, ostavljen i gol.
Oprosti, Isuse, ako i danas moraš tražiti milosrdno srce da ti netko pomogne u bolesti i nevolji.
Oprosti, Isuse, za sve siromahe svijeta kojima ne mogu pomoći.
Oprosti, Isuse, što nisam siromah, kako bih bio slobodan i čist te sposoban da te prepoznam, da te vidim, da te susretnem. Radujem se susretu s tobom u Božjoj riječi! Vjerujem da je to sakrament ljubavi. Radujem se, Isuse, susretu s tobom u svetom kruhu! Vjerujem da je to sakrament tvoje žive prisutnosti.
Oprosti mi kada se dovoljno ne radujem tvojem pohodu u bratu, bližnjemu, malenome: jer i u najmanjima dolaziš ili bi u njima htio do mene doći! Ne prepoznajem te tada kao sakrament tvoje dobrote. Ne prepoznajem te, Isuse, kako mi u takvim ponudama više daješ nego što ja mislim da od sebe otkidam. Jer za mali čin milosrđa ti mi daješ sama sebe. Uvijek iznenađuješ svojim darovima i opravdavaš onu: Bog se ne da nadmašiti u ljubavi!
Isuse, dobro došao u ovaj svijet! Hvala ti, Isuse, što ostaješ na ovome svijetu među nama!
Isuse, hvala ti što ćemo siromaha imati uvijek među nama. Dobro si nam došao, Isuse!
