Do daljnjega, a možda i dulje od toga, nažalost ništa od mesnice u povijesnoj jezgri. Krajem lanjskog listopada zatvorena je jedina butiga od mesa na Gundulićevoj poljani pa su preostali stanovnici Grada ostali zakinuti i za tu vrstu ponude. Iznimno brzo je suradnjom Grada i Zaklade Blaga djela pronađen zamjenski prostor za prodaju freškog mesa u Ulici Marojice Kaboge 6, gdje je svojevremeno bila Vukovarska kuća. Iz Grada su čak istaknuli kako će u okviru svog programa subvencioniranja tradicijskih obrtnika uključiti i mesare koji posluju u povijesnoj jezgri. Sve je izgledalo obećavajuće, ali očito ni uz takve uvjete nije bilo dovoljno isplativo potencijalnim zakupcima jer je interes potpuno izostao. Zaklada je, naime, odmah raspisala natječaj za petogodišnji zakup prostora površine oko 50 kvadrata s namjenom isključivo mesnice i prodaje gotovih proizvoda od mesa. Početna cijena mjesečnog najma je bila tisuću eura, što je daleko ispod visine zakupa prostora unutar zidina, ali baš nitko se nije javio.
– Ponovno smo raspisali natječaj na način da sami potencijalni zakupci predlože mjesečnu cijenu najma, pa se opet nitko nije javio. Sve to nažalost ukazuje da nema interesa. Mi ćemo još jednom, dvaput objaviti natječaj. Prvenstveno nastojimo da tu bude mesara bez obzira kolika bila zakupnina. S Gradom ćemo vidjeti imaju li oni neko rješenje, možda imaju širi krug ljudi iz te branše s kojima će razgovarati, pokušat ćemo sve da dobijemo mesaru, ali nije do nas – kaže upravitelj Zaklade Blaga djela Branko Bazdan.
No, nije izostalo upita u službi turizma, naravno po tržišnoj zakupnini, primjerice za praonicu rublja. Reklo bi se, idealan biznis za mali prostor unutar zidina u kojem se ‘nabilo‘ četiri tisuće turističkih kreveta.
– Dobili smo za druge djelatnosti upite ali za mesaru ne. Dosta je naših prostora iznajmljeno po povoljnim najamninama za tradicijske obrte. Međutim za turističku djelatnost i ugostiteljske objekte idu tržišne cijene. Prostor može biti neko vrijeme prazan ali onda treba ići dalje – kaže Bazdan. Spominje kako je zaklada dosad u spomeničku jezgru uspjela vratiti dva maranguna, frizera za muškarce, cvjećaru i krojačicu.
Bazdan spominje i kako su iz Zaklade kontaktirali nekoliko osoba koje se bave djelatnošću prodaje mesa i svi su spominjali problem nedostatka radne snage, ‘nema mesara da bi radili i to im je problem‘.
Zašto ni jedna dubrovačka mesara nema interes otvoriti svoju djelatnost u zidinama, pitali smo dubrovačke mesare.
– Sama zainteresiranost sve govori, to je pravi dokaz koliko ima prosperiteta za mesnicu u Gradu. Prostor je veličinom sasvim dovoljan za mesaru ali nema toliki opticaj potrošnje, nema obrta robe da bi bilo zadovoljavajuće. Ovo je baš specifičan posao. Ugostiteljski objekti imaju svoje veće dobavljače, ne ide se preko malih mesara. Mi njima ne možemo tu određenu količinu robe osigurati i onda su oni fokusirani na velike centre, dobavljače ili direktno na proizvođače koji im mogu tu količinu robe osigurati – kaže Ivo Knez, vlasnik dubrovačke mesnice Traversa.
Dubrovački mesar Stjepan Česko, vlasnik mesnice Česko otvoreno kaže:
– Neisplativo je, stvarno se nema zašto raditi. Ta mesnica bi možda radila tri mjeseca godišnje dok je sezona i to nešto malo s restoranima, međutim svi veliki dobavljači dolaze ujutro na Stradun tako da ni tu ne bi bilo neke potrebe. A mesara ne može živjeti od ljudi koji žive u Gradu. Drugi problem je radna snaga. Naći mesara da vam radi, u ovom gradu je to nezamislivo. Rekao sam im da mi date i plaću mesaru i najamninu i sve troškove pokrijete, meni se to ne isplati. Prijevoz mesa do stare gradske jezgre je po sanitarnim uvjetima nemoguć! Morate ući s hladnjačom koja ne može ući u Grad, voziti svježe meso s Ploča na nekom kariću, Sanitat ga isto ne bi htio voziti jer nemaju uvjete za to voziti – ističe Stjepan Česko i zaključuje kako je ‘milijun drugih problema tako da je to jednostavno i nemoguće i neisplativo‘.