Irena Sikirić Rančić već gotovo dvadeset godina živi na otoku Ugljanu. Ljetovanje je jedno, no cijela godina na otoku nešto sasvim drugo.
– Da mi je netko rekao da ću živjeti u Preku na otoku, ne bih vjerovala, u Zagrebu sam pola života, ondje sam se školovala, radila i onda sam jedno ljeto došla i na kraju ostala na otoku. Grad je grad, otok je otok, ali nikada se ne bih više vratila u Zagreb živjeti, odem posjetiti prijatelje, malo vidjeti, ali kratko – rekla je Irena Sikirić Rančić iz Preka.
Sa svojih dvadeset šest godina došla je na otok, zaljubila se, udala i ostala. Plod braka su kći i sin.
– Pošto imam djecu, tu su škola, obveze, svako jutro doručak, dućan, pripremam ručak, slikam 4-5 sati dnevno u ateljeu, sa svojim vremenom kako mogu, govori Sikirić Rančić. Ja isto imam tu likovnu radionicu za školsku i predškolsku djecu u Domu na žalu, učilištu, tu u Preku, evo, već 17 godina svake godine djeca se upisuju, slikamo i kreativne radionice radimo – nastavlja Sikirić Rančić u razgovoru za HRT.
Prijateljstva ovdje nisu mnogobrojna, ali su kvalitetna, kaže. Društvo, mačke, tete. Svi su dobrodošli na čašicu razgovora u pustim kalama u siječnju. No Irena nije samo za ćakule, nemojte se zavarati. Veliki je kreativac, radi ulja i nakit, oslikava stare škrinje. Slike prodaje i na internetu i u ateljeu. Na ribe ne ide. No oko maslina voli uvijek pomoći.
Otići u kino ipak je malo teže. Zadnji trajekt ide u 11 pa ako film kreće malo kasnije s njega mora izaći malo ranije…
J.T.
