Nakon pobjede na spornim venezuelanskim predsjedničkim izborima 28. srpnja prošle godine, socijalist Nicolás Maduro je i službeno otpočeo svoj treći predsjednički mandat 10. siječnja. Svečana inauguracija održana je u Nacionalnoj skupštini u Caracasu. Bila je manje pompozna u odnosu na prethodne. Predsjedatelj Nacionalne skupštine Jorge Rodríguez novog starog predsjednika ogrnuo je predsjedničkom lentom, što su svi nazočni pozdravili pljeskom. Inauguraciji su nazočili socijalistički predsjednici Kube i Nikaragve, Miguel Diaz-Canel i Daniel Ortega. Rusija i Kina su poslale ugledne predstavnike: predsjednika ruske Dume Vjačeslava Volodina i potpredsjednika Stalnog odbora kineskog Narodnog kongresa Wanga Dongminga. Tako je započeo treći izazovni mandat za Madura koji je uspio preživjeti prethodna dva. Maduro je kao odabrani nasljednik svog prethodnika Huga Cháveza na vlasti 12 godina, a trebao bi ostati još šest. Trebao bi po zakonu, a hoće li zaista je upitno s obzirom na: protivljenje određenog dijela venezuelanskog naroda i povijest nasilnih prevrata u Latinskoj Americi.
Socijalizam u Venezueli opstaje
Maduru je malo tko davao šanse da će preživjeti tešku gospodarsku krizu koja je započela ranih 2010-ih još za vrijeme Cháveza, a s vremenom se pretvorila u humanitarnu krizu. Usprkos nestašicama robe široke potrošnje, lijekova, goriva i drugih potrepština, uz slab output naftne proizvodnje, stalne (nasilne) ulične prosvjede i narede koji traju već više od desetljeća, Maduro je uspio sačuvati svoju vlast – socijalistički poredak i Bolivarsku revoluciju koja je započela dolaskom na vlast Cháveza i njegove stranke Ujedinjene socijalističke partije Venezuele (PSUV) početkom 1999. Ujedno je do 2013. do 2024. više od 7,7 milijuna Venezuelanaca napustilo svoju domovinu zbog krize, što predstavlja jednu od najvećih migracijskih kriza u svijetu. Većina migranata pronašla je utočište u zemljama Latinske Amerike i Kariba, dok su se neki uputili u SAD i Europu. Masovni egzodus značajno je utjecao na demografiju i ekonomiju Venezuele, kao i na susjedne zemlje koje su primile velik broj izbjeglica. Gospodarsko stanje u Venezueli je i dalje teško, ali se donekle popravilo posljednjih godina.
Poboljšanje nezavidnog stanja u gospodarstvu
Prema službenim podacima venezuelanske vlade, venezuelski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je za 5,5% u 2023. i čak za 9% u 2024. godini. Iako statistike vlade nisu možda 100% pouzdane, nema sumnje kako je došlo do određenih pozitivnih pomaka. Rast BDP-a pripisuje se povećanju proizvodnje nafte i oporavku određenih sektora gospodarstva, kao i relaksaciji međunarodnih sankcija, ali i suradnji s Rusijom, Kinom, Turskom, Iranom i drugim partnerima. Venezuelanskom gospodarstvu je pomoglo to što je vlada 2019. dopustila korištenje američkog dolara za provođenje transakcija umjesto venezuelanskog bolivara kojeg je uništila hiperinflacija. Oko polovice transakcija se provodi u dolarima. Uporaba dolara potaknula je trgovinu, uglavnom maloprodaju, kao i protok kapitala.
Venezueli je pomogao izvoz zlata, dijamanata, boksita, ali i sudjelovanje u ilegalnoj trgovini drogom. Venezuela je postala čvorište za distribuciju kokaina, marihuane, heroina i drugih droga. Prema procjenama, kroz državu godišnje prođe 250-350 tona droge koja ima vrijednost 6 do 8 milijardi dolara. Neupitno, dio tog novca zarađuje i venezuelanska država, iako državni dužnosnici, očekivano, odbacuju takve tvrdnje. Države BRICS-a kao što su Rusija, Kina, Iran i Turska (buduća članica) pomažu Venezueli zaobići sankcije putem alternativnih trgovinskih kanala, što uključuje plaćanja u lokalnim valutama, kriptovalutama ili razmjenom dobara. To donekle stabilizira gospodarstvo, ali mnogi problemi i dalje postoje. Najveći su hiperinflacija, visoke stope siromaštva i strukturalno zaostalo gospodarstvo kojem trebaju strana ulaganja, poglavito u polju ugljikovodika (nafte i prirodnog plina), ali i na drugdje kako bi se gospodarstvo dugoročno diverzificiralo i oporavilo.
Otpor opozicije
Iako je u Venezueli danas 2025. definitivno bolje nego prije pet, šest godina, to nije umirilo opoziciju. Štoviše, prosvjedi funkcioniraju po principu plime i oseke. Kontroverzni izbori 28. srpnja 2024. (na rođendan Huga Cháveza) trigerirali su opoziciju nakon što je prema vladinom Nacionalnom izbornom vijeću (CNE) Maduro odnio tijesnu pobjedu s 51% glasova u odnosu na 43% neovisnog oporbenog kandidata Jedinstvene platforme (PUD), Edmunda Gonzáleza. Uslijedili su nasilni višemjesečni prosvjedi u kojima je život izgubilo 28 osoba, 200 je ozlijeđeno, a 2.400 je prosvjednika uhićeno (većina je puštena).
Prema podacima oporbe, González je dobio dvije trećine glasova, a Maduro oko trećine. Na dan Madurove prisege liderica oporbe kojoj je suspendirana predsjednička kandidatura, Maria Corina Machado, ostala je nepokolebljiva, optužujući Madurovu vladu za gaženje venezuelanskog ustava uz pomoć kubanskog i nikaragvanskog diktatora. González, koji je u samonametnutom egzilu od rujna, a putuje po regiji tražeći potporu latinoameričkih vlada (Paname, Dominikanske Republike, Argentine i drugih). Planirao je vratiti se u Caracas kako bi spriječio Madurovu inauguraciju. Međutim, povratak je otkazan zbog sigurnosnih razloga. Venezuelanska vlada je ponudila nagradu od 100 tisuća USD za Gonzálezovo izručenje zbog organiziranja urote da promijeni rezultate izbora. Machado je optužila policiju da ju je uhitila pa pustila, što je zanijekao ministar unutarnjih poslova Diosdado Cabello. No, politički motivirana uhićenja u Venezueli su realnost i to već desetljećima. Prema podacima UN-a, 16 političkih aktivista je uhićeno u danima uoči Madurove inauguracije.
Podijeljenost svijeta
Tvrdnje oporbe o izbornoj krađi podržali su neovisni Carter centar i kolumbijska Izborna misija i mnogi drugi strani promatrači poput UN-a i Organizacije američkih država (OAS). Stoga su SAD, Europska unija, Peru, Argentina, Urugvaj i Čile priznale Gonzáleza kao izabranog predsjednika. Brazilski ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva i kolumbijski ljevičarski lider Gustavo Petro pozvali su Madura da ponovi izbore. Meksički lijevi predsjednik Andrés Manuel López Obrador je zauzeo srednji stav da Meksiko ne favorizira ni Madura i Gonzáleza. S druge strane, Madura su priznali njegovi saveznici Kuba, Nikaragva, Bolivija, Rusija, Kina, Iran, Sjeverna Koreja, Turska i druge zemlje. Zanimljivo je kako je venezuelanski ekonomist Francisco Rodríguez pozvao na podjelu vlasti između vlasti i oporbe tako što bi Maduro formalno ostao simbolički predsjednik, njegovi bi socijalisti kontrolirali policiju i sigurnosne službe, dok bi premijer i ostalo članovi vlade bili oporbenjaci. Iako se sličan scenarij dogodio koncem 1980-ih u Poljskoj između demokratske oporbe i komunista, u Venezueli zasigurno neće proći.
Američke sankcije
Nedugo nakon inauguracije, SAD su najavile produženje privremenog zaštićenog statusa za državljane Venezuele za 18 mjeseci te nagrade za informacije koje bi dovele do uhićenja Nicolása Madura i njegovih najbližih dužnosnika, uključujući ministra unutarnjih poslova Diosdada Cabella koji je predsjednikov najvažniji partner. Američka vlada nudi 25 milijuna dolara kao nagradu za pomoć za uhićenje Madura i Cabella. To je maksimalni iznos koji State Department nudi u svom programu borbe protiv međunarodne trgovine drogom. Amerika, Velika Britanija i EU uvele su sankcija za Madura i druge dužnosnike iz vlade i državne naftne kompanije PDVSA zbog kršenja izbornog procesa i ljudskih prava. Za očekivati je kako će Trumpova vlada pojačati sankcije.
Madurove reakcije
Na inauguraciji je Maduro izjavio: „Postigli smo ono što smo znali da ćemo postići. Moć koja mi je dana nije dana od strane vlade, stranog predsjednika ili gringo vlade. Nitko na ovom svijetu ne može nametnuti predsjednika u Venezueli.“ Maduro je prozvao Machado i Gonzáleza pučistima „Guaidó 2.0“ aludirajući na pokušaj Juana Guaidóa 2019. da preuzme vlast tako što se proglasio predsjednikom i priznalo ga je 50 država. Danas se događa slična stvar s tim da su zapadna priznanja Gonzáleza predsjednikom znatno tiša nego što je bio slučaj s Guaidóm. Strani lideri su svjesni kako je to simbolički potez koji neće ništa promijeniti na terenu i Maduro će i dalje vladati iz predsjedničke palače Miraflores. Kao znak predostrožnosti na dan inauguracije Venezuela je zatvorila svoje granice s Kolumbijom i Brazilom.
Vojska – ključni arbitar
Iako je Venezuela više od desetljeća u krizi, Maduro i chavisti uspijevaju zadržati vlast osim izbornim manipulacijama i represijom. Bez obzira koliko oporba bila glasna na prosvjedima i neovisno o zapadnim sankcijama, Maduro će ostati na vlasti sve dok bude imao primarno potporu vojske (Nacionalne bolivarske oružane snage Venezuele), ali i policije i drugih sigurnosnih službi. Povijest je pokazala kako se u državama Latinske Amerike pogođenim krizom, vojska nameće kao arbitar i preuzima vlast kad smatra da su kola krenula nizbrdo. Vojni pučevi su se od 1940-ih do 1970-ih događali u Venezueli, Argentini, Brazilu, Čileu, Paragvaju, Urugvaju, itd.
Većinom bi vojska privremeno preuzela vlast kako bi uvela mir u zemlji, dok su državne funkcije obnašali stručnjaci. 1970-ih i 1980-ih u zemljama Latinske Amerike u kojima su upravljale vojne hunte, skupina latinoameričkih ekonomista i političara koji su studirali na Sveučilištu u Chicagu (i drugim američkim fakultetima) nazvana „Chicago Boys“ implementirala je neoliberalne ekonomske politike. Politike koje su provodili „Čikaški dečki“ često su dovele do privrednog rasta, ali uz visoku cijenu društvenih nejednakosti, povećanja siromaštva i smanjenja socijalnih prava. Takve politike su davale vjetar u leđa ljevičarskim socijalistima. Tako bi se zatvorio „začarani“ krug.
Hoće li se slično dogoditi u Venezueli, tj. hoće li vojska svrgnuti Madura i možda postaviti neke nove Čikaške dečke, pitanje pitanje je svih pitanja. Kako trenutno stvari stoje, to se dogoditi neće. Visoki vojni zapovjednici imaju odlične odnose s chavističkom vladom i mnogi od njih su se kompromitirali kad su silom obuzdavali prosvjednike. Da desna opozicija dođe na vlast protiv mnogih generala bio bi pokrenut kazneni postupak i mnogi bi završili u zatvoru ili bi postali žrtva uličnog linča. Vojska bi mogla svrgnuti Madura samo ako bi izgradila kvalitetne odnose s opozicijom i dobila čvrsta jamstva da oni koji su koristili prekomjernu silu neće odgovarati pred zakonom. S obzirom na to da vojska i opozicija nisu postali saveznici u najtežim trenucima za Venezuelu prije nekoliko godina, teško je vjerovati da će se to dogoditi sada, kada neka poboljšanja u svakodnevnom životu postoje.
Mala vjerojatnost građanskog rata i učinkovitih sankcija
Maduro bi mogao biti svrgnut i oružanom pobunom opozicije u obliku neke vrste građanskog rata. To je teško izgledno u praksi jer opozicija nije dosad uspjela organizirati vojne odrede, prikupiti oružje te krenuti u vojne pohode osvajanja državnih zgrada, gradova i sela. Madurov režim pokazao se znatno otpornijim od Gadafijevog, Asadovog i Janukovičevog režima, koji su iz uličnih prosvjeda utonuli u građanski rat da bi naposljetku izgubili. Nakon vojnog puča i oružanog ustanka oporbe, treću opciju koja može srušiti Madura čine strane sankcije. Iako sankcije otežavaju život državi i narodu, pokazalo se da je Madurov režim sposoban othrvati se i ne krahirati uz pomoć država članica BRICS-a. Moglo bi se postaviti pitanje: zašto je SAD zabrinut zbog izbora i kršenja ljudskih u Venezueli, a ne zbog stradavanja Palestinaca u Pojasu Gaze? Razlog je to što Venezuela ima najveće dokazane rezervne nafte na svijetu i četvrte po redu najveće rezerve prirodnog plina. Naravno da bi ih američki naftni divovi poput ExxonMobila i Chevrona voljeli eksploatirati. Kad se to uzme u obzir, tada je razumljiva Madurova poruka s inauguracije: „Nikada nisam bio, niti ću ikada biti predsjednik oligarhija, najbogatijih obitelji, supremacista ili imperijalista. Imam jednog vladara: obične ljude.“
Potencijalna pobuna unutar vladajuće strukture
Četvrta opcija kako bi Madurov režim mogao biti okončan je unutarnja pobuna nekog utjecajnog pojedinca ili grupacije iz vladajućih struktura socijalističke partije PSUV. To bi se moglo dogoditi kada bi chavisti bili spremni žrtvovati Madura zbog užasnog stanja u zemlji kako bi očuvali ideju chavizma i bolivarskog socijalizma 21. stoljeća. Primijenili bi sovjetski koncept Nikite Hruščova: dobri Lenjin i zli Staljin, odnosno dobri Chávez i zli Maduro. U tom kontekstu, najčešće se spominjalo ime Diosdada Cabella koji je najmoćniji čovjek režima poslije Madura. Trenutačno to nije izgledno budući da je od konca kolovoza 2024. Cabello postavljen za ministra unutarnjih poslova, pravde i mira. Budući da ima veliki utjecaj u vojsci, da je htio organizirati vojni puč protiv Madura, to bi već i učinio. Kako sada stvari stoje, izgleda da Maduro ima svijetlu političku budućnosti. Međutim, u svijetu 21. stoljeća ništa nije sigurno, a pogotovo u prevrtljivoj Latinskoj Americi.
Kuba i Venezuela: Savez utemeljen na socijalizmu i anti-imperijalizmu
