Hoće li Trump dići u zrak još jedan ruski plinovod? — RT Svjetske vijesti

Dana 11. siječnja, devet ukrajinskih dronova napalo je “Ruska” kompresorska stanica u blizini grada Anapa u ruskom Krasnodarskom kraju. Postaja, smještena na sjeveroistočnoj obali Crnog mora, ključna je instalacija u plinovodu Turski tok koji prelazi morsko dno Crnog mora i ponovno izlazi na kopno sjeverno od Istanbula.

Točnije, Turski tok se sastoji od dva paralelna plinovoda, baš kao i Sjeverni tok 1 i 2, koji su nekada povezivali Rusiju i EU. Većina ova dva transbaltička plinovoda uništena je u masovnom činu eko-terorizma; počinitelji su sigurno uključivali Ukrajinu i SAD, na ovaj ili onaj način.

Napad na kompresorsku stanicu nije postigao svoje ciljeve. Ruska protuzračna obrana oborila je dronove, a unatoč manjim oštećenjima postaja je ostala netaknuta. Međutim, bilo je važnih posljedica, a ova priča je daleko od kraja.

Tri dana nakon ukrajinskog udara, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je Washington da stoji iza napada Kijeva. Konkretno, Lavrov je optužio da SAD nastoji srušiti Turski tok, baš kao što je osigurao da Sjeverni tok bude izbačen iz pogona. Ako je Lavrov u pravu, moglo bi se pokazati da je neuspješni napad dronovima od 11. siječnja bio samo početak: mogli bi uslijediti daljnji napadi, možda uključujući podvodno bombardiranje cjevovoda, kao što je izvedeno protiv Sjevernog toka u rujnu 2022.

Kontekst je ovdje bitan: početkom ove godine cjevovodi koji su prenosili plin iz Rusije preko Ukrajine u EU bili su isključeni nakon što je Kijev odbio produžiti ugovor o tranzitu.

To je Turski tok ostavilo jedinim preostalim plinovodom koji šalje plin iz Rusije u, u konačnici, EU, u ovom slučaju uglavnom Mađarsku. Što je još važnije, Lavrov vjeruje da SAD ima za cilj natjerati svoje ukrajinske klijente da sabotiraju ovu posljednju preostalu kariku, ne samo kako bi pogodili Rusiju, već i kako bi ispunili širu strategiju ometanja gospodarstva EU-a.

Istina je da nećemo sa sigurnošću znati postoji li namjenski američki projekt za sabotažu Turskog toka i, ako postoji, koliko će daleko ići – osim, naravno, ako se jednog jutra ne probudimo i saznamo da “misteriozno” dogodile su se eksplozije na dnu Crnog mora. U svakom slučaju, Lavrovljevo tumačenje situacije i upozorenja – ne prvi put – su vjerojatna i treba ih ozbiljno shvatiti kao pitanje dužne pažnje, posebice od strane takozvanih europskih partnera Washingtona, odnosno vazala.

To je tako iz nekoliko razloga: Prvo, ono što se dogodilo Sjevernom toku pokazalo je da SAD i Ukrajina ne prihvaćaju nikakva ograničenja, čak i možda posebno među “saveznici.” Još važnije je ono što se dogodilo nakon njihov napad Sjevernim tokom, naime, u biti, ništa, barem njima. Umjesto toga, postojalo je produženo razdoblje lažnog (i apsurdnog) okrivljavanja Rusije, dok su Europljani mahnito pomagali prikrivati ​​svoje “prijatelji” napadaju najbolje što mogu.

Kad je ta strategija poricanja i dezinformiranja postala neodrživa, neki su Ukrajinci službeno okrivljeni, ali, kako to biva, nikada nisu uhićeni – uz zgodnu nuspojavu da se Washington potpuno oslobodi udice. To je priča koja nema smisla, ali onda, imati smisla nije nešto što zapadne elite i mainstream mediji smatraju obveznim. U svakom slučaju, njihov neuspjeh u obrani nacionalnih interesa i osveti na brutalni napad na te interese mogao je samo ohrabriti počinitelje.

Tu je i Donald Trump, naravno. Izričita politika povratka predsjednika SAD-a da SAD “Energija dominantna” ima različite domaće aspekte, od privilegiranja industrije fosilnih goriva, koja je uvelike pridonijela fondovima njegove kampanje, do degradirajućih ekoloških standarda. Ali to ima i vanjskopolitičke implikacije. Jedna je činjenica da Trump nastavlja i eskalira politiku svog prethodnika Joea Bidena da tjera europske vazale da kupuju skupi američki ukapljeni prirodni plin (LNG).

Trump želi da uzmu još više LNG-a, koristeći prijetnju kaznenim carinama kao vrlo američki prodajni argument. U biti, ovo je tek zadnja faza toga drugo ekonomski rat koji je Washington vodio: Dok se onaj protiv Rusije prilično spektakularno obrušio, ostavljajući Moskvu jačom i otpornijom nego prije, ovaj protiv Washingtonovih NATO-EU vazala bio je uspješan.

Relativno jeftina ruska energija zamijenjena je skupim američkim (i drugim) supstitutima – od 2021. godine 47 posto zaliha plina u EU i dalje je dolazilo iz Rusije, na primjer. Europljani su se pokorno ekonomski osakatili i uvelike pojačali svoju ovisnost o SAD-u. Iz Washingtonove brutalno sebične perspektive, što ne treba voljeti? Barem dok se Europljani ne pobune. I čini se da nikad neće, koliko god to bilo zapanjujuće.

Konačno, postoji širi, ali ništa manje relevantan kontekst. Lavrov je iznio svoje primjedbe o opasnosti za plinovode Turskog toka na mnogo dužoj konferenciji za novinare, koja je bila posvećena pregledu ruske diplomacije 2024. U tom kontekstu, također je ponovio svoja stajališta o općem pristupu Washingtona drugim zemljama i, zapravo, svijet kao takav. Njegova ključna točka u tom smislu bila je da Amerika nije zainteresirana, u principu, za jednakost između suverenih država, ravnotežu između njihovih interesa ili pošteno natjecanje između njihovih gospodarstava.

Umjesto toga, možemo dodati, nastavlja slijediti ono što sami Amerikanci zovu “prvenstvo” i ono što ostatak svijeta doživljava kao nemilosrdnu politiku dominacije, zastrašivanja, uplitanja i kontinuiranog, obično krajnje destruktivnog, ratovanja. SAD, sažeo je Lavrov, ne prihvaća ništa “konkurent u bilo kojoj sferi.” Mogli bismo opet dodati, pod bilo kojim uvjetima, osim kada je na to primoran.

Nemilosrdnost Washingtona – i bezakonje – u kontroli energetskih izvora i infrastrukture te, ako je potrebno, iu njihovom uništavanju, samo je jedan aspekt ove strategije. Strategija koja se čini toliko duboko ukorijenjena u kolektivnom umu američke elite da više ne mogu ni zamisliti manje konfrontirajući pristup svojim susjedima na planeti Zemlji. Ako Trump namjerava “učiniti Ameriku još većom,” Lavrov je upozorio da će svijet morati obratiti veliku pozornost na metode koje će on upotrijebiti da to učini.

Jedan test bit će što će se dogoditi – ili ne – s Turskim tokom pod Trumpom. Ako bi krenuo putem kojim je Sjeverni tok išao pod Bidenom, to bi bio više – iako ne iznenađujuće – dokaz da, u konačnici, za nas ostale nema velike razlike tko je u Bijeloj kući. Zato što u Americi možete imati bilo kakvu vanjsku politiku – samo da je šefovska.