Povodom incidenta u splitskoj osnovnoj školi Manuš, a potom i na Filozofskom fakultetu u Splitu iz stranke Možemo! uputili su priopćenje.
U nastavku ga prenosimo u cijelosti:
– Kad se u Splitu u dva dana dogode incidenti koji uključuju djecu, mlade osobe, hladno oružje i prijetnje oružanim nasiljem u obrazovnim ustanovama, a samo koji tjedan nakon strašne tragedije u OŠ Prečko, onda od jednog stupa lokalne vlasti čujemo malo uljepšanu verziju onoga da „nije nadležan“:
„Mi imamo programe koji su u ingerenciji Grada, a zdravstveni su u nadležnosti države. Ono što bismo mi željeli je da su sve institucije koji su na teritoriju Grada i u njegovoj ingerenciji“, dio je današnje izjave gradonačelnika Ivice Puljka. Koji su to programi u ingerenciji Grada, koliko je uloženo u njih i koliko efekta donose, nismo čuli. Od drugoga, regionalnog stupa, Županije Splitsko- dalmatinske, koja za razliku od Grada ima upravni odjel u kojem se spominje i zdravstvo i socijalna skrb, a pod upravom ima i županijski Dom zdravlja, nismo još čuli ništa.
‘Voljeli bismo, mjesto šutnje, opravdanja, općih ocjena, čuti da su…’
A voljeli bismo, umjesto šutnje, opravdanja, općih ocjena, čuti da su predstavnici jedne i druge strane popričali o tome koliko mogu zajedno učiniti da se pomogne djeci i mladima s mentalnim problemima i poteškoćama u ponašanju, njihovim roditeljima i ustanovama kojima su osnivači, da se briga o mentalnom zdravlju mladih kao iznimno osjetljivoj populaciji postavi kao prioritet u svim planovima i budžetima, da se osmisle trajni projekti koji će koji će ponuditi alate za pomoć u puno većem opsegu.
Voljeli bismo čuti da će županijski Dom zdravlja otvoriti više ambulanti za mentalno zdravlje djece i mladih, da će Grad ponuditi gradske prostore i izdvojiti više sredstava iz proračuna za takve projekte, da će se oformiti mobilni timovi za psihološku pomoć koji će raditi po školama i pomagati prenapregnutom školskom osoblju, da će se dodatna sredstva u gradskom i županijskom proračunu osigurati za udruge koje u fokusu imaju mentalno zdravlje mladih, socijalnu skrb i borbu protiv ovisnosti, posebno novih oblika – poput onih o elektroničkim uređajima, kocki… Voljeli bismo i da se više, češće i glasnije govori i piše o onim mjestima na kojima se već sad može zatražiti pomoć, da ljudi (posebno mnogi kojima su nedostupne privatne ordinacije) u svako doba znaju kome se mogu obratiti.
Voljeli bismo da oni koji upravljaju svim procesima konačno shvate poruku, da zaštitari izaključavanje dolaze na kraju, a da je sve ono što su propustili napraviti na početku bilo puno važnije. Problem mentalnog zdravlja kod djece i mladih nije od jučer – o njemu se govori već godinama, otkako je nakon Covid izolacije buknula epidemija. Nikome to ne bi trebala biti novost pa ni onima koji su odavno mogli napraviti puno više, ali su odlučili da imaju važnija posla od toga. Nema važnijeg posla od ovog: puno više od betona i projekata trebaju nam sutrašnji zdravi ljudi, današnja djeca i mladi- stoji u priopćenju.
Moja reakcija na članak je…
