MARIJANA BRAŠ: ‘Psiholozi trebaju biti uključeni u sve odjele u bolnicama’ | NACIONAL.HR

Novi smjer razvoja medicine u svijetu, na koji je ukazao i nedavni međunarodni kongres u organizaciji International College of Person-centered Medicine (ICPCM) održan u listopadu u Zagrebu, sve više napušta fokus liječnika isključivo na dijagnozi i okreće se metodi cjelovitog pristupa pacijentu koja podrazumijeva analizu bioloških, psiholoških, socijalnih i duhovnih čimbenika koji utječu na zdravlje i bolest pojedinca. Takav zaokret podrazumijeva kompletnu reformu zdravstva, reformu načina na koji promatramo zdrave osobe i pacijente, promjenu edukacije ne samo liječnika već i ostalog zdravstvenog osoblja i šire uključivanje psihologa, socijalnih radnika, pa i duhovnika u proces liječenja.

Marijana Braš, psihijatrica i subspecijalistica psihoterapije, redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i posebna savjetnica Upravnog odbora ICPCM-a, za Nacional je ispričala kakve nas sve promjene u zdravstvenom sustavu očekuju u budućnosti – a neke od njih već su počele – i na koji će se način svijet, ali i Hrvatska, boriti s izazovima općeg, ali i mentalnog zdravlja u desetljećima koja su pred nama.

NACIONAL: Posljednja dva desetljeća Svjetska zdravstvena organizacija i brojna medicinska udruženja intenzivno promiču reformu pristupa pacijentu i zalažu se za medicinu usmjerenu prema osobi. Što to znači i u kojem će smjeru taj pokret uputiti medicinu u skoroj budućnosti?

Ovaj pokret već danas mijenja medicinu i zdravstvo. Paralelno s razvojem personalizirane medicine koja je izrazito važna, ali više usmjerena na primjenu najnovijih znanstvenih i tehnoloških dostignuća u dijagnostici i liječenju – primjerice „pametni lijekovi“, nanotehnologije, funkcionalno oslikavanje mozga, bioinženjering… – kliničari i znanstvenici su shvatili da to nije dovoljno te da je moderna medicina zanemarila holistički pristup bolesniku i da je potrebno vratiti se korijenima. Zato se paralelno razvijao i pokret medicine usmjerene prema osobi, u kojoj je personalizirana medicina samo jedan dio. Novi je pokret usmjeren prema osobi u cjelini, a ne isključivo prema simptomu ili dijagnozi. On nas uči da, bez obzira na tehnološki napredak, iz fokusa ne smijemo izgubiti čovjeka, odnosno biološke, psihološke, socijalne i duhovne čimbenike koji utječu na zdravlje, ali i na bolest pojedinca. Pokret djeluje 20-ak godina i već je doveo do brojnih promjena u dijagnostici, klasifikaciji, metodama istraživanja i prije svega kliničkog pristupa oboljeloj osobi kao i pogledu na zdravlje. Velikom brzinom raste i broj znanstvenih radova u kojima je predmet istraživanja pacijent kao osoba. Ta su saznanja već implementirana u zdravstvene sustave brojnih zemalja, sadržana su i u preporukama Svjetske zdravstvene organizacije zemljama kako organizirati zdravstvenu skrb, temelj su daljnjeg razvoja psihosomatske medicine i važni su za naglašavanje važnosti komunikacijskih vještina liječnika i svih drugih zdravstvenih profesionalaca u radu s pacijentima. Govorimo o medicini usmjerenoj prema osobi i zdravstvu usmjerenom prema narodu. Tijekom cijele povijesti medicine naglašavana je važnost individualnog pristupa pacijentu – osobito tijekom antičke medicine pa i u staroj kineskoj medicini – ali se vidjelo da smo se zadnjih desetljeća od toga sve više udaljavali u kliničkoj praksi. Struka sada ima zadatak povezati personaliziranu medicinu i medicinu usmjerenu prema osobi.

NACIONAL: Vi ste u značajnoj mjeri angažirani u tom smjeru i intenzivno promičete takav medicinski pristup ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom svijetu. Članica ste ICPCM-a, kakva je to organizacija i koja je vaša uloga članice ICPCM-a, ali i Zagreba u njoj?

ICPCM djeluje već više od 16 godina, sjedište mu je u New Yorku i Ženevi, okuplja brojne organizacije i pojedince iz cijelog svijeta u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu od početaka je njegov aktivni član. Iznimno sam ponosna što je prvi kongres ICPCM-a održan u listopadu 2013. u Zagrebu. Potom smo bili domaćin i petog kongresa 2017., a u listopadu prošle godine i 12. kongres održan je također u Zagrebu koji je jedini grad koji je članove ICPCM-a ugostio tri puta. Taj ugled koji zagrebački Medicinski fakultet i Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ kao suorganizatori uživaju među kolegama u ICPCM-u možemo prije svega zahvaliti Andriji Štamparu. Psihijatar Veljko Đorđević, klinička psihologinja Lovorka Brajković i ja hrvatski smo predstavnici u ICPCM-u od početaka i sudjelujemo na svim razinama odlučivanja i u svim raspravama o razvoju medicine u budućnosti. Sve što naučimo u svijetu pokušavamo prenijeti u Hrvatsku, a sve što hrvatska iskustva mogu naučiti druge nastojimo prenijeti kolegama u ICPCM-u. Hrvatska se može ponositi brojnim povijesnim iskoracima u medicini o kojima javnost premalo zna, a nama su zahvaljujući našim prethodnicima sva vrata u svijetu otvorena. Ja sam nedavno izabrana i za posebnu savjetnicu Upravnog odbora ICPCM-a i jedina sam žena uz devet kolega iz svijeta. Posebno sam ponosna što je na zadnjem kongresu odlučeno da će europsko sjedište ICPCM-a biti upravo u Zagrebu, u sklopu ŠNZ-a „Andrija Štampar“.

NACIONAL: O čemu se raspravljalo na zagrebačkom kongresu održanom u listopadu, kakvi su zaključci doneseni i o čemu govori zagrebačka deklaracija koju pripremate kao završni dokument kongresa? Kakve će promjene ta deklaracija potaknuti?

Prvi zagrebački kongres održan 2013. obrađivao je područje edukacije liječnika prema holističkom pristupu pacijentu, a drugi održan 2017. govorio je o onkologiji usmjerenoj prema osobi. I ti su kongresi rezultirali zagrebačkim deklaracijama koje su potom poslane svim članicama ICPCM-a i drugim zdravstvenim organizacijama i institucijama širom svijeta. Prošle smo godine kao domaćin pokrenuli raspravu o konceptu totalnog zdravlja i totalne skrbi. Ponosna sam da je ovaj pojam totalnog zdravlja u velikoj mjeri nastao iz našeg zagrebačkog tima, a onda prihvaćen i u svjetskim krugovima. Totalno zdravlje naglašava važnost razumijevanja tjelesnih, psihičkih, socijalnih i duhovnih čimbenika u zdravlju i u bolesti koji su uvijek isprepleteni. Posebno je važno razumjeti pozitivne aspekte zdravlja – resursi, otpornost, dobrobit – i one negativne – bolest, onesposobljenost, invaliditet. Pojam totalne skrbi uključuje važnost razumijevanja komorbiditeta i multimorbiditeta, jer skrb usmjerena isključivo na određene poremećaje nije dovoljno učinkovita te posebnu pozornost treba posvetiti i kontekstu u kojem osoba živi. Temeljna svrha medicine, zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja i društvenog upravljanja danas je postizanje dobrobiti za pojedinca i zajednicu, čime se vraćamo na definiciju zdravlja i bogato nasljeđe koje nam je ostavio Štampar. Glavna tema prošlogodišnjeg zagrebačkog kongresa bila je upravo kako ostvariti totalno zdravlje i totalnu skrb o pacijentima. Naši pojmovi totalnog zdravlja i totalne skrbi posebno stavljaju naglasak na rezilijenciju, na pronalaženje onih zdravih i pozitivnih čimbenika koji će osobu potaknuti da se što bolje nosi sa svojom bolesti. Te osobine otpora i snage možemo naći u svakoj osobi bez obzira na dijagnozu i možemo ih aktivirati u borbi za ozdravljenje ili naprosto naučiti pacijenta da živi sa svojom dijagnozom i da koliko god je to moguće drži pod kontrolom njezine simptome. Kao psihijatar posebno moram naglasiti sve najnovije spoznaje koje ukazuju koliko su i psihički faktori važni za nastanak većine bolesti kao i bitku za izlječenje ili zalječenje. Zagrebačka deklaracija koja je pri završetku ide upravo u tom smjeru te posebno naglašava potrebu integracije zdravstva i socijalne politike i skrbi u razvoju buduće medicine, ali se dotiče i ljudskih prava, osobito na području liječenja boli i palijativne skrbi. Nakon što bude prihvaćena na Upravnom odboru ICPCM-a 28. siječnja, šaljemo je ponovno u sve relevantne institucije širom svijeta i Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Deklaracija je rezultat više od 150 održanih izlaganja na kongresu, a napominjem da su među predavačima bili i kolege koji rade u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ili su njeni savjetnici u brojnim područjima.

NACIONAL: Što će konkretno Hrvatskoj donijeti nacionalna mreža medicine osobe i imate li za njezinu implementaciju podršku kolega liječnika, Ministarstva zdravstva i krovnih organizacija u Hrvatskoj?

Na kongresu ICPCM-a održanom u listopadu u Zagrebu govorilo se i o reformi zdravstva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koju je Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala kao jednu od najvažnijih. Mi smo odmah po završetku kongresa, u prosincu prošle godine, pokrenuli projekt formiranja nacionalne mreže medicine usmjerene prema osobi i već smo aktivni u tom smjeru. Dio toga projekta je kurikulum edukacije profesionalaca o primjeni koncepta medicine osobe u raznim granama medicine poput onkologije, dijabetologije, kardiologije, u psihijatriji, ali i brojnim drugim granama. Već smo tijekom prosinca organizirali i nekoliko tribina koje su bile vrlo posjećene. Uopće ne sumnjam da će projekt u Hrvatskoj biti prihvaćen jer je na njemu sudjelovalo više od 100 hrvatskih predavača, među kojima su bili akademici, profesori s brojnih fakulteta, liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici, ljekarnici, psiholozi, ali i predstavnici brojnih udruga pacijenata i volonteri. Posebno bih izdvojila iznimna predavanja predstavnika udruga hrvatskih branitelja koji su prikazali svoj rad u raznim projektima i predavanja stručnjaka iz veteranskih centara koji su pokazali kako se najbolje treba raditi s populacijom oboljelom od PTSP-a i drugih posljedica Domovinskog rata. Čuli smo i izvanredna izlaganja posvećena razvoju palijativne medicine. Svi ovi kolege su već sada dio naše mreže i pred nama su brojne i vrlo različite aktivnosti.

NACIONAL: Pretpostavljam da će vaša mreža biti i dio nužne reforme zdravstva. Kakva reforma zdravstva treba Hrvatskoj i na koje se segmente ta reforma treba fokusirati?

Naša mreža nije dio političkog projekta, ali čvrsto vjerujem da i struka i nevladine udruge trebaju biti korektiv sustava i da bi naše prijedloge i smjernice trebali čuti i uvažiti i ljudi iz Ministarstva zdravstva i drugih sastavnica hrvatske vlade koji rade na reformi zdravstva. I mi ih uvijek pozivamo na sve naše događaje koje organiziramo jer je važno da se svi međusobno dobro čujemo. Naše sugestije i prijedlozi idu u smjeru organiziranja zdravstvenog sustava tako da bolnice, domovi zdravlja, domovi za starije osobe i centri za skrb o osobama s posebnim potrebama moraju imati dobro educirane multidisciplinarne timove za brigu o pacijentima. To znači da u tim timovima moraju, uz liječnike i medicinske sestre, biti i psiholozi, socijalni radnici, logopedi, duhovnici, ljekarnici, radni terapeuti, volonteri i drugi. Psiholozi i drugi stručnjaci u području mentalnog zdravlja trebaju biti uključeni u gotovo sve somatske odjele u bolnicama, kao što je to uobičajeno u desecima zemalja u svijetu. Kada smo kolega Đorđević i ja bili na edukaciji o komunikacijskim vještinama u onkološkoj bolnici Memorial Sloan Kettering u New Yorku, odmah su nam napomenuli da su se oni razvijali prije više desetljeća paralelno sa Zagrebom kad je riječ o pružanju psihološke, socijalne i duhovne skrbi o pacijentima. Tad smo saznali da u toj isključivo onkološkoj bolnici radi 100 psihijatara i psihologa čiji je zadatak pružati psihološku podršku pacijentima i članovima obitelji, a uz to imaju i laboratorij za komunikacijske vještine u kojem liječnici i ostalo osoblje kontinuirano prolaze edukacije kako priopćiti dijagnozu, kao razgovarati o prognozi, rizicima, kako voditi obiteljske sastanke, kako voditi razgovore na kraju života… Bez takvih edukacija mnogi liječnici u svijetu ne mogu obnoviti licence, a mi tu praksu nastojimo razvijati i u Hrvatskoj. Smatram da reforma zdravstva u Hrvatskoj treba ići u tom smjeru da se pacijentima svugdje omogući totalna skrb koja uključuje somatsku, psihološku, socijalnu i duhovnu podršku u procesu liječenja, što zahtijeva razne organizacijske promjene. A to i u Hrvatskoj podrazumijeva i promjene u sustavu dijagnosticiranja i klasifikacije koji mora biti prilagođen medicini osobe, ali i promjene u sustavu obrazovanja liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Uz to, smatram da se treba više fokusirati na integraciju socijalne skrbi i zdravstva, a posebno na brigu o ranjivim i potrebitim skupinama stanovništva, prije svega o oboljelima od Alzheimerove bolesti i drugih demencija, starima, djeci i odraslima s teškoćama u razvoju, osobama s mentalnim poremećajima i posebno obratiti pažnju na palijativnu skrb. Nužno nam treba više gerijatrijskih centara jer stanovništvo u Hrvatskoj ubrzano stari, a zemlje moraju jednaku pažnju posvećivati pedijatriji i gerijatriji. Mi u razvoju gerijatrije kao specijalizacije radimo tek prve korake, a posebna je tema palijativna medicina koja je u nekim dijelovima Hrvatske izvanredna, a u nekima je gotovo i nema. Mjera demokracije i civilizacijske razine jednog društva je briga o posebno ranjivim skupinama. Kako i gdje mi danas skrbimo o njima? Imamo li dovoljno institucija i skrbi koja je organizirana u kući osobe? Gdje su danas smještene osobe koje trebaju palijativnu skrb? Zašto nema više hospicija? Kada će konačno i Zagreb imati hospicij i kada ćemo imati barem jedan dječji hospicij? Zašto nemamo više volontera koji su uključeni u zdravstveni sustav, kada su oni neprocjenjiv socijalni kapital jedne zemlje? Po mom mišljenju, u tome značajno zaostajemo za razvijenim svijetom i na tom polju moramo učiniti puno više.

‘Hrvatska se može ponositi povijesnim iskoracima u medicini o kojima javnost ne zna’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Hrvatska je još prije nekoliko desetljeća imala psihologe, psihijatre i socijalne radnike, pa i centre za mentalno zdravlje u svakom domu zdravlja, šireći mrežu psihološke pomoći izvan velikih bolnica, čime ona postaje pristupačnija pacijentima. No ta je praksa 90-ih godina ukinuta, a danas se mnogi u svijetu vraćaju tom modelu rada. Kako to objašnjavate?

Apsurdno je da je Hrvatska prije 50-ak godina bila među prvima u svijetu koja je, upravo zalaganjem Andrije Štampara i psihijatra Vladimira Hudolina, imala timove psihologa, psihijatara i socijalnih radnika u svim domovima zdravlja, čime je njihovu uslugu približila pacijentima. Dapače, brojni su medicinski stručnjaci iz svijeta tada od nas učili kako razviti takav sustav. No ta je praksa sredinom 90-ih ukinuta i danas pomoć psihijatra ili psihologa možete uglavnom dobiti tek u velikim bolnicama. A svijet se posljednjih godina vraća upravo tom sustavu multidisciplinarnog pristupa i kompletne zdravstvene skrbi na svim razinama i doslovno ga kopira prema onom što smo mi imali. Napuštanje multidisciplinarnog pristupa na primarnoj razini zdravstvene zaštite nije bila dobra odluka. I često mi se događa da me kolege u svijetu pitaju zašto smo ukinuli tu mrežu kad je ona bila iznimno korisna i pokazala se kao najbolje rješenje za pacijente. Ja nemam odgovor na to pitanje i čini mi se da je to bila greška koju treba ispraviti i možemo je ispraviti upravo u segmentu primarne zdravstvene zaštite i to kroz reformu zdravstva i ponovnu integraciju zdravstva i socijalne skrbi jer su to dva neodvojiva segmenta liječenja i skrbi. Nužno je raditi na razvoju psihosomatske medicine u svakom pogledu, od bolje edukacije svih o povezanosti duše i tijela u zdravlju i bolesti do stvaranja organizacijskih jedinca psihosomatske medicine. Multidisciplinarni tim trebamo dovesti ‘’što bliže kući pacijenta’’, kako nas je učio Štampar, a najveći naglasak treba biti na liječniku obiteljske medicine koji ima kompletnu sliku o svom pacijentu i treba poznavati kontekst u kojem osoba živi. Tako možemo bolje razumjeti uzroke bolesti i preporučiti najbolje načine liječenja. To je smjer kojem se vraćaju brojne razvijene zemlje.

NACIONAL: Ako sam dobro razumjela, liječnik bi, prihvati li se ovakav individualizirani pristup pacijentu, prilikom određivanja načina liječenja trebao uzeti u obzir brojne faktore povezane s pacijentom, poput njegova načina života, prehrane, okoline u kojoj živi, radnog mjesta, načina na koji komunicira s ljudima u svojoj okolini, psihološkog profila, stavova i životnih vrijednosti… Hoće li liječnici, koji već sada tvrde da su preopterećeni, imati vremena u tolikoj se mjeri posvetiti svakom pacijentu?

Jako puno zemalja se suočava s neravnomjerno raspoređenim resursima i manjkom kadrova u zdravstvu. No to ne može biti opravdanje za nečinjenje. Istraživanja su pokazala da zdravstveni sustav koji nije usmjeren na osobu i koji u procesu postavljanja dijagnoze i liječenja ne uzima u obzir sve faktore u životu pacijenta koji su mogli utjecati na bolest zapravo troši puno više. Onda pacijenta šaljemo na bezbroj pretraga u cijeli niz zdravstvenih ustanova kako bi se ustanovila dijagnoza, od kojih se dobar dio pokaže posve suvišnima, jer se nisu uzeli u obzir neki faktori iz života pacijenta koji su vrlo vjerojatno glavni ili jedan od važnijih uzroka izbijanja bolesti. Holistički pristup podrazumijeva i medicinski pristup i usmjeren je na osobu kako bi se utvrdili mogući uzroci bolesti te u značajnoj mjeri smanjuje troškove liječenja, a pacijenta će poštedjeti dugotrajnog obilaženja bolnica pa i mogućeg lutanja u traženju najboljeg oblika liječenja. Ako imate osobu sa simptomima dijabetesa, debljinom, hipertenzijom, depresijom ili bilo kojom drugom bolesti, važno je razgovorom nastojati otkriti što je bio okidač za pojavu bolesti i postoji li i neki psihološki ili socijalni uzrok, neki događaj ili stresno okruženje koji su mogli potaknuti bolest ili je podržavati. Takav razgovor može uštedjeti značajne resurse i skratiti vrijeme postavljanja ispravne dijagnoze i određivanja terapije. Multidisciplinarni pristup pacijentu olakšat će i ubrzati taj proces i smanjit će moguće greške u liječenju na najmanju moguću mjeru. U razgovoru s kolegama iz svijeta saznala sam da su bolnice u njihovim zemljama priznale da su obavile tisuće bespotrebnih operacija kralježnice samo zato što se nije uzelo u obzir da uzrok boli nije bio somatski, već psihičke prirode. Svijet je potom u brojne ambulante i klinike za bol uveo i psihijatre kako bi se izbjegle takve situacije. Nažalost, mi to u našim ambulantama za bol još nismo uveli. Kad govorimo o liječnicima primarne medicine u Hrvatskoj, posebno mlađim generacijama, oni su kroz obrazovanje i specijalističku edukaciju već educirani za holistički pristup pacijentu. Samo im treba osigurati da dnevno primaju razuman broj pacijenata kako bi se svakome od njih mogli posvetiti. A to podrazumijeva reformu sustava prema multidisciplinarnom pristupu svakom pacijentu i povratak psihologa, psihijatara, socijalnih radnika u domove zdravlja. Time bismo rasteretili i bolničke sustave.

NACIONAL: U okviru izmijenjenog kurikuluma na Medicinskom fakultetu uveden je i predmet Temelji liječničkoga umijeća. Što on uči buduće liječnike i kako ih priprema za rad s pacijentima? I koliko oni prihvaćaju ideju jedinstva duše i tijela kao temelj postavljanja ispravne dijagnoze?

Taj se kurikulum počeo mijenjati prije gotovo 20 godina i sretna sam što sam dio toga procesa. Još prije 15 godina uveden je izborni predmet Komunikacija u medicini koji je prošao veliki broj naših kolega, a potom i šestogodišnji obavezni predmet Temelji liječničkog umijeća koji tijekom pola satnice studente uči kliničke vještine, a drugu polovinu satnice kako komunicirati s pacijentom, kako mu priopćiti tešku dijagnozu, kako razgovarati s članovima obitelji teško bolesnog pacijenta. Prije nekoliko godina uveden je i obvezni predmet Palijativna medicina. Osobno sam zbog kvalitetnijeg razvoja edukacije prije tri godine donijela odluku da u potpunosti prijeđem na Medicinski fakultet u Zagrebu, koji jedini u jugoistočnoj Europi ima katedru za palijativnu medicinu. Na njoj je uz mene još 18 kolega, a među njima su i kirurg, onkolog, neurolog, pedijatar, endokrinolog, etičar, anesteziolog, medicinska sestra, socijalni radnik, psiholog, ljekarnik i duhovnik koji kroz nove oblike nastave uče studente palijativnoj skrbi za teško i neizlječivo bolesne pacijente i članove njihovih obitelji. Jednom riječju, studenti medicine danas kroz čitav studij sve više uče medicinu osobe i prvi se rezultati već vide.

NACIONAL: Kako biste ocijenili brigu za mentalno zdravlje u Hrvatskoj? Je li ona primjerena i zbog čega hrvatska vlada više od dvije godine ne donosi akcijski plan za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih?

Nisam uključena u izradu tog akcijskog plana, no podržavam ga i zagovaram da se on što prije donese. Vjerujem da je pandemija koronavirusa malo usporila taj proces, no naglašavam da su mentalno zdravlje i njegova reforma samo dio šire reforme zdravstva koja nam je potrebna. Akcijski plan za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih zahtijevat će širu suradnju brojnih sektora unutar zdravstvenog sustava i nadam se da će biti implementiran u što skorije vrijeme. A što se tiče brige za mentalno zdravlje cijele nacije i uzmu li se u obzir sve okolnosti, naše je društvo još u dosta dobrom stanju. Sjetimo se da smo u posljednjih 30 godina prošli Domovinski rat, pa i poratni period za koji je dobro poznato da udvostručuje mentalne poremećaje i koji je donio brojne slučajeve PTSP-a u braniteljskoj populaciji, potom smo proživljavali period tranzicije i ekonomskih promjena, pandemiju koronavirusa, a onda i potrese u Petrinji i Zagrebu. Na sve to nadovezale su se i klimatske promjene, ali i brojne promjene u društvu koje je donio internet, a sada i umjetna inteligencija. Svijet je odmah na početku pandemije naglasio da kreće pandemija mentalnih poremećaja čije posljedice vidimo i danas, a većina stručnjaka u svijetu se slaže da će mentalni poremećaji dominirati u bolestima budućnosti. Teško je reći što nas čeka u budućnosti s obzirom na neviđenu brzinu promjena s kojima se suočavamo. U svojoj zadnjoj knjizi to sam nazvala putovanje prema novoj ekologiji uma. Posebno me zabrinjava sve veći broj novih ovisnosti, među kojima je ovisnost o internetu ona o kojoj nedovoljno znamo i ne možemo točno predvidjeti njezin utjecaj na mozak budućih generacija. A mi još uvijek nemamo dovoljno centara u kojima bismo te poremećaje mogli kvalitetno liječiti. Neki od problema koji već sada muče posebno mlađe generacije koji će u budućnosti biti sve izraženiji su osjećaj osamljenosti i otuđenja od okoline, nedostatak komunikacije sa stvarnim ljudima koju je zamijenila komunikacija u virtualnom svijetu, sindrom “hikikomori” – svojevoljna izolacija mladih od okoline i izbjegavanje socijalnih aktivnosti – te porast broja slučajeva ADHD-a, poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje, autizma i drugih neurorazvojnih poremećaja. Dobrim su dijelom ti poremećaji posljedica sve veće ovisnosti ljudi o internetu i društvenim mrežama. Dokazano je da dobar dio igrica na internetu u tolikoj mjeri mijenja mozak djeteta i mlade osobe u razvoju da stvara ovisnost snažniju od ovisnosti o heroinu, a stvarne su nam posljedice tog procesa još uvijek nepoznate. Migracije i nikad veći broj ratova su posebna tema. Kad sve to uzmemo u obzir, rekla bih da je mentalno zdravlje u svijetu poprilično narušeno i stvaraju se strategije i planovi što i kako učiniti da se pripremimo na ono što je već oko nas ili što tek dolazi. Danas znamo da su kronični stres i depresija uvelike povezani s većinom kroničnih nezaraznih bolesti poput koronarnih bolesti, karcinoma, dijabetesa, autoimunih bolesti, moždanih udara ili visokog tlaka, a sve je više i suicida. Stoga razvijene zemlje upravo mentalne bolesti stavljaju u jedan od najvažnijih fokusa. Na tom tragu Hrvatska žurno treba krenuti ne samo s reformom zdravstva, čiji dio treba biti i akcijski plan za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih, već moramo trčati da dostignemo sve ove promjene koje sam nabrojala i koje intenzivno utječu na mentalno zdravlje svih, a osobito mladih. Ja u svojoj kliničkoj praksi već vidim brojne nove poremećaje i njihove posljedice na živote oboljelih i obitelji, a imam osjećaj da se u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno prepoznaje važnost mentalnog zdravlja i organizacije sustava koji će adekvatno moći pomoći oboljelima na svim razinama. Mi više nemamo vremena za čekanje. Zdravlje mora biti na prvom mjestu, ništa nije važnije od zdravlja, i to onog tjelesnog, psihičkog, socijalnog i duhovnog. Moramo učiniti sve da se više govori o empatiji i čovječnosti. Medicina ne smije biti business, već poziv, ne usmjerena prema novcu i profitu već prema osobi, prema čovjeku.