Prije desetak dana, na kraju mandata predsjednika Joea Bidena, američka vlada donijela je odluku o uvođenju sankcija ruskim kompanijama Surgutneftegazu i Gazpromnjeftu s ciljem dramatičnog smanjivanja prihoda Moskve od prodaje energenata, s kojima financira rat u Ukrajini. U međuvremenu, cijene ruske nafte na međunarodnom tržištu naglo su porasle i do 80 dolara po barelu.
Iako se činilo kako Hrvatska ovim postupkom nije ugrožena, pokazalo se da bi ipak mogla biti. Naime, američke sankcije Srbiji odnose se i na Naftnu industriju Srbije – NIS, u čijem vlasništvu veliki udio ima ruski Gazpromnjeft, zaprijetile su i poslovanju hrvatskog JANAF-a, čiji je NIS najveći vanjskotrgovinski partner.
Na tu temu oglasio se i premijer Andrej Plenković, ustvrdivši kako je interes Hrvatske da se ovih 45 dana iskoristi kako bi se riješilo pitanje vlasništva jer Hrvatska želi da JANAF i dalje opskrbljuje Srbiju plinom kako bi zadržala energetsku stabilnost. Američka veleposlanica u Hrvatskoj Nathalie Reyes priopćila je da SAD blisko surađuje s Hrvatskom kako bi ublažio utjecaj američkih sankcija na JANAF ili druge hrvatske tvrtke i osigurao da ti postupci ne ugroze regionalnu energetsku sigurnost. Amerikanci traže da se Rusi potpuno povuku iz vlasništva NIS-a, za što Srbija ima 45 dana, o čemu je sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem razgovarao Richard Verma, zamjenik američkog državnog tajnika za upravljanje i resurse.
O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s energetskim stručnjakom Davorom Šternom, bivšim ministrom gospodarstva i bivšim generalnim direktorom i bivšim članom Nadzornog odbora Ine.
NACIONAL: Koliko štete ruskoj ekonomiji će nanijeti ova odluka američke administracije?
U ovoj konkretnoj situaciji, ako govorimo o NIS-u i Gazpromnjeftu kao većinskom vlasniku, tu prevelike štete za rusku ekonomiju ne može biti jer to nije tvrtka koja je generirala veliki prihod i to se nije ni vraćalo u Rusiju kao velika dobit. Koliko mi je poznato, već godinama, otkad su suvlasnici, oni ulažu u rafineriju i taj prihod ostaje unutar kompanije. Ruska nafta i tako nije dolazila do rafinerije u Pančevo, tako da ni s te strane nema velikog učinka, osim kada se dovodi u pitanje potreba da Gazpromnjeft proda svoj udio. No smatram da je teško da bi se taj novac mogao naći negdje na računu u Rusiji kako bi se mogao koristiti za razne svrhe u ruskom proračunu.
‘Eventualni gubici u tranzitu prema rafineriji u Pančevu ubuduće se mogu dobrim dijelom nadoknaditi cijenom skladištene nafte u rezervoarima JANAF-a. Ja vjerujem da ljudi u JANAF-u to znaju raditi’
NACIONAL: Postavlja se i pitanje bi li Rusi željeli prodati Gazpromnjeft jer to za njih očito nije pitanje zarade, već geopolitičkog utjecaja i kontrole u ovoj regiji.
Naravno, ne mogu se staviti u njihovu poziciju. Gazpromnjeft je kupio većinski udio u NIS-u s namjerom da tu i ostane. Rusi su bili prisutni i u Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji. Konkretno, Lukoilove benzinske postaje su i dalje po cijeloj regiji jer ta tvrtka nije pod sankcijama, iako je o tome bilo govorkanja, ali se na kraju ništa nije dogodilo. Inače, prisilna prodaja nikome nije simpatična, a s druge strane tu je i pitanje procjene vrijednosti pri prodaji. To je vrlo težak i kompliciran posao analitike i bankara, kako bi se odredila prava vrijednost neke imovine, što se u 45 dana sigurno ne stigne napraviti. Jedino ako bi kupac bila Republika Srbija, što bi u tom slučaju bila više kozmetika, nego prava kupovina, taj novac bi se vjerojatno zadržao na nekom računu koji ne bi bio u Rusiji. No moram napomenuti da je mnogo informacija i nepoznanica u cijeloj priči i vrlo je teško o tome zauzeti stav. Vidio sam i druge slučajeve gdje su ruski interesi dovedeni u pitanje, kada su bili prisiljeni na prodaju, pa čak i u Švicarskoj. Tamo su vrlo konkretno rekli ruskoj tvrtki – morate izaći. Te dionice su ušle u trezorske dionice, oni su bili isplaćeni, doduše ne znam na koji način, i tako je to bila brzo završena priča. Ovo s NIS-om je drugo, to je i pitanje geopolitike i ruskog prisustva u regiji. Oni sigurno i dalje računaju na budući plasman ruske nafte u regiji kada jednom prestanu sankcije. Jer ovo je sankcija na imovinu, a ne na naftu, a JANAF ne prevozi rusku naftu za potrebe Pančeva.
NACIONAL: Aleksandar Vučić tvrdi da je Republika Srbija spremila 700 milijuna eura za otkup ruskog udjela, ali nije jasno je li cjelokupnog ili samo dijela zbog kojeg više neće biti većinski vlasnik. No SAD inzistira na tome da se Gazpromnjeft kompletno makne iz vlasničke strukture NIS-a.
Ako je Srbija ponudila 700 milijuna eura za 56,15%, koliko Gazpromnjeft ima u NIS-u, ta cifra na prvi pogled izgleda čak i prihvatljiva bez dublje analize. NIS raspolaže s nizom benzinskih postaja, ima prilično smanjenu proizvodnju nafte i plina u odnosu na to kako je bilo prije, ima dvije rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, od kojih je jedna vjerojatno i višak. Dakle, što se tiče te cijene, ona bi mogla biti realna. Ali opet dolazi pitanje kome bi to točno platila Republika Srbija. Kao što rekoh, ako bi platila Gazpromnjeftu, onda bi taj novac otišao u Rusiju, a ne vidim koji je interes SAD-a da se to tako doista i dogodi. A izlazak Gazpromnjefta iz NIS-a znači i da se njihovi kadrovi moraju povući. A oni su uglavnom u posljednje vrijeme vodili kompaniju, kao što u slučaju Ine i MOL-a mađarski stručnjaci vode kompaniju, a ne hrvatski.
NACIONAL: Vučić od početka ruske agresije na Ukrajinu izbjegava nametnuti sankcije Rusiji, a sad ima problem jer ovaj put mora birati između Rusije i Zapada. U posljednjem broju Nacionala objavljen je tekst u kojem se navodi kako on čeka Donalda Trumpa i nada se da će mu on pomoći u prevladavanju ove krize. Je li ovo presudni trenutak, kada se zbog nafte mijenja orijentacija srpska politike?
Vjerujem da bi tu moglo biti takvih elemenata. To bi mogao biti konačni pritisak Zapada da se Vučić odluči na kojoj je strani. Može se razmišljati i o tome nije li ovakva odluka američke administracije uperena protiv Vučića. Jer NIS je na njegovu teritoriju, ako ga Srbija kao država ne može otkupiti, Vučić se mora zamjeriti i Gazpromnjeftu. Ali ovo s promjenom američkog predsjednika nije tako jednostavno. Indikativno je da je do tih sankcija došlo nekoliko dana prije promjene administracije. No to istovremeno ne znači da dolaskom nove administracije te sankcije mogu nestati. Naime, donošenje sankcija je relativno jednostavan akt, ali za ukidanje je potrebna dvotrećinska većina u Kongresu i Senatu. Iako Trump ima većinu i u jednom i u drugom domu, nema dvotrećinsku, pa kada bi i htio, ne bi mogao te sankcije tako lako ukinuti.
‘Ako se Sirija profilira kao suvremena zemlja vladavine prava, onda bi Ina na sve načine morala pokušati vratiti naša tamošnja naftna polja. Ali ne kao Ina, već kao Republika Hrvatska’, kaže Štern. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO
NACIONAL: JANAF-ova nafta iz Omišlja na Krku ide prema rafineriji u Rijeci, a izvan naših granica prema Sloveniji, Mađarskoj i Srbiji kojoj transportira oko 40 posto ukupnih količina, odnosno od 3 do 3 i pol milijuna tona nafte. Ako dođe do najgoreg, gdje bi i kako JANAF mogao preusmjeriti transport sirove nafte?
Prvo, dio te sirove nafte mogle bi preuzeti Mađarska i Slovačka koje se nalaze na trasi naftovoda i koje su nakon 1. siječnja ostale bez ruske nafte koja je dolazila kroz Ukrajinu. Oni bi bili logični prvi kupci tih kapaciteta. Drugo, JANAF ima dobro razrađenu strukturu skladištenja nafte. Upravo smo svjedoci toga da rastu cijene nafte na svjetskom tržištu i trgovci naftom u takvim situacijama vole skladištiti naftu, staviti je u rezervoare i čekati veći rast cijena. Tako da se eventualni gubici u tranzitu prema Pančevu mogu dobrim dijelom nadoknaditi cijenom skladištene nafte u rezervoarima JANAF-a. Ja vjerujem da ljudi u JANAF-u to znaju raditi.
NACIONAL: Član Uprave JANAF-a Vladislav Veselica izjavio je kako se nada da će se pronaći rješenje jer se radi o ugovoru potpisanom na tri godine o isporuci 10 milijuna tona sirove nafte sljedeće tri godine jer je NIS najveći vanjskotrgovinski partner JANAF-a. A što ako se ne nađe?
Mislim da će tu pravnici imati jako puno posla. Ja tu vidim problem koji će biti zajednički za sve zemlje EU-a, odnosno za sve zemlje koje su bile pod bilo kakvim ugovorima s ruskim kompanijama. Postoje slučajevi i s plinom i s naftom i s određenim isporukama drugih roba. Svi ti ugovori imali su čvrste klauzule i sada je samo pitanje pravne struke koja mora procijeniti imaju li sankcije koje se primjenjuju prema Rusiji status „više sile“ i može li se to primijeniti na takve ugovore. Ako je „viša sila“ navedena u ugovoru kao razlog prestanka isporuke, onda JANAF ne bi trebao imati problema. Ako to nije tako, a ja nisam vidio taj ugovor jer je to stvar poslovne tajne, onda bi jednog dana Rusija mogla tužiti Hrvatsku. Kao što je tužila Austriju prošle godine u slučaju plina i mislim da su dobili na arbitraži presudu u svoju korist zato što je Austrija prekinula ugovor o isporuci ruskog plina prije roka koji je bio predviđen.
NACIONAL: Premijer Plenković vrlo je jasno rekao da je Hrvatskoj u interesu da se nastavi dostava nafte NIS-u. No bez obzira na to, može li odluka o sankcijama NIS-u imati političke reperkusije u odnosima Hrvatske i Srbije?
Mislim da ne. Smatram da je Plenkovićev stav bio vrlo korektan, bez obzira na nedavnu prošlost odnosa sa Srbijom. Pokazao je da želi nastaviti graditi dobrosusjedske odnose koji bi mogli biti i bolji, kada se riješe otvorena pitanja. No nije logično da smo u trajnoj zavadi i mislim da će se ta pitanja jednog dana vrlo brzo riješiti, kada Vučić konačno odluči na kojoj je strani. Međutim, u svemu tome Hrvatska mora pokazati da je spremna pomoći. Pitanje je naravno koliko može jer zbog američkih sankcija ne smije opsluživati rafineriju u Pančevu. No mi možemo pomoći Srbiji kroz isporuku derivata preko teritorija Hrvatske, a Srbija ih isto tako može dobivati i preko Rumunjske i Bugarske, pa i Grčke. To ne bi bilo jednostavno jer rafinerija koja ne radi košta, ali uz dobru volju susjeda da pomognu Srbiji u takvoj situaciji, Srbija ima izlaz. A s naše strane to bi bio pravi čin.
‘Pitanje je nije li ovakva odluka američke administracije uperena protiv Vučića. Jer NIS je na njegovu teritoriju, ako ga Srbija kao država ne može otkupiti, Vučić se mora zamjeriti i ruskom Gazpromnjeftu’
NACIONAL: Bolna tema za vas je Ina. Bili ste jako ljuti kada se zatvarala rafinerija u Sisku, bi li ona u ovakvoj geopolitičkoj situaciji imala značaj?
Ona bi mogla imati veliki značaj ako smo mi ozbiljni po pitanju vodika. Jer činjenica je da se stvari u energetici mijenjaju. Meni je bilo teško prihvatiti da se smanjuje potreba za naftom i plinom, kao i naftnim derivatima, ali to je stvarnost. Rafinerija Sisak je na vrlo dobroj poziciji, zauzima 8 kvadratnih kilometara terena uz Savu i s njenom infrastrukturom bila bi idealna za proizvodnju zelenog vodika putem elektrolize. Naime, upotreba vodika u svijetu raste i potreba za vodikom je sve veća i Rafinerija Sisak mogla bi dobiti novi značaj. Međutim, mene puno više brine Rafinerija Rijeka koja se nalazi u povijesno najduljem postupku rekonstrukcije koji već spada u Guinnessovu knjigu rekorda. Ta rafinerija već godinama malo radi, pa stane, pa opet malo radi, a u međuvremenu je taj famozni pogon za zeleni koks poskupio već sedam puta otkada je bio planiran da bude napravljen. Jedan takav industrijski pogon koji se malo pokreće, pa zaustavlja, u tehnološkom smislu je vrlo problematičan za tu rafineriju. To nije dobro i to istovremeno pokazuje da interes MOL-a kao većinskog vlasnika, odnosno upravljača u Ini nije opstanak te rafinerije. Usput budi rečeno, MOL nikada nije izašao s dokazom da je natpolovični vlasnik, iako vjerojatno jest, kroz određene fondove i skrbničke račune. Ono što me posebno ljuti jest činjenica da ih nitko za to nikada nije ni pitao.
NACIONAL: Osobito nakon što je Ustavni sud 2021. potvrdio presudu protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernadija, čime je potvrđeno da je predaja upravljačkih prava MOL-u koruptivno djelo.
Cijela ta priča obavijena je velom tajne. Ako je to državna tajna, smatram da ne bi smjela biti, zato što svi građani to imaju pravo znati kako je prodana tvrtka koja je bila u državnom vlasništvu. Na žalost, većina se pomirila s time da više nemamo Inu i da je to završena priča. I ja sam to na neki način prebolio, iako nisam zaboravio. No vidim da politika nema interes da se tamo stvari stave na mjesto ili da se nađe alternativa Ini u jednoj modernoj, novoj kompaniji koja bi bila bazirana na obnovljivim izvorima energije i preostalim zalihama ugljikovodika koja bi bila Ina 2.0.
NACIONAL: Što je s poljima u Siriji u koje je uloženo oko milijardu eura, koje je Ina među prvima napustila kada su Siriji nametnute međunarodne sankcije? Sada, kada se sankcije polako ukidaju, može li se Ina na njih vratiti?
Vidimo da se Sirija pokušava prikazati kao država koja će biti prihvatljiva za ostatak svijeta, osobito za Zapad. Ako se Sirija profilira kao suvremena zemlja vladavine prava, onda bi Ina na sve načine morala pokušati vratiti na ta polja. Ali ne kao Ina, već kao Republika Hrvatska. Jer ta sirijska naftna polja prilikom prodaje Ine nisu bila u bilanci. Dakle, to nije prodano MOL-u. Papiri postoje, a pravnici naravno različito tumače određene zakone. No smatram da bi se za to vrijedilo boriti. Do sada smo izgubili dvije arbitraže, ali mislim da bismo ovu treću mogli dobiti ako do toga dođe.
