Sveti Franjo Saleški (1567.–1622.) bio je ženevski biskup, crkveni naučitelj i jedan od najpoznatijih učitelja duhovnog života. Rođen je u plemićkoj obitelji u Savoji, a roditelji su ga usmjeravali prema pravnoj karijeri. Studirao je pravo i teologiju u Parizu i Padovi, gdje je 1592. godine doktorirao.
Tijekom studija suočavao se s unutarnjim krizama, posebno zbog kalvinističkog nauka o predestinaciji, što je kod njega izazivalo tjeskobu i sumnje. Kroz molitvu i pobožnost prema Djevici Mariji pronašao je unutarnji mir i odlučio se za svećenički poziv, unatoč protivljenju obitelji.
Kao svećenik, a kasnije i biskup, istaknuo se kao izvanredan dušobrižnik i misionar. Smatra se da je uspio oko 70.000 ljudi vratiti katoličkoj vjeri. Njegova djela “Filotea” (Uvodi u pobožni život) i “Teotim” (Rasprava o Božjoj ljubavi) prevedena su na mnoge jezike i smatraju se klasicima katoličke duhovnosti.
Velikog čitača znakova vremena
Zanimljivo je da je sveti Franjo Saleški zaštitnik novinara, pisaca i katoličkih medija. Ova uloga proizlazi iz njegove sposobnosti komuniciranja vjere na pristupačan i razumljiv način, koristeći tiskane letke i knjige za evangelizaciju.
Papa Franjo ga je opisao kao “velikog čitača znakova vremena” zbog njegove sposobnosti da prepozna duhovne potrebe svog doba i odgovori na njih s ljubavlju i mudrošću.
Njegova poznata izreka: “Svaki dan si odvoji pola sata za molitvu, osim ako imaš puno posla – u tom slučaju si odvoji jedan sat,” podsjeća nas na važnost molitve u svakodnevnom životu, bez obzira na zauzetost.
Iz knjige svetog Franje Saleškog, Filotea – Uvod u pobožni život, donosimo ulomak koji će nam posvjestiti izvor tuge, stanja u kojeg zapada sve više ljudi, i u kojem godinama žive mnogi vjernici uopće ne povezujući da je to stanje bolest i zapravo napad, a ne Božja volja.
Tuga
Tuga koja je po Bogu, kaže sveti Pavao (2 Kor 7,10), rađa spasonosnom pokorom; tuga svijeta donosi smrt. Tuga, dakle, može biti dobra i zla, ovisno o tome kakve plodove u nama donosi. Točno je da ona donosi više zlih nego dobrih plodova; naime, samo su dva dobra: milosrđe i pokora; a šest je zlih: tjeskoba, tromost, prijezir, gnjev, ljubomora, zavist i nestrpljivost pa zato Mudrac (Sir 30,25) i kaže: Tuga mnoge ubije, u njoj nema dobitka, jer na dva dobra potoka koji iz nje izviru šest je nevaljalih.
Nečastivi se služi tugom kako bi dobre dovodio u napasti; jer, kao što nastoji da oni loši uživaju u vlastitome grijehu, tako one dobre nastoji rastužiti u njihovim dobrim djelima; a kako ne može proizvesti zlo ako ga počinitelj ne smatra ugodnim, tako ne uspijeva niti odvratiti čovjeka od dobra ako mu ga najprije ne učini neugodnim. Nečastivi se naslađuje tugom i sjetom jer je i sam žalostan i sjetan i ostat će takav dovijeka; zato i hoće da svi ostali budu poput njega.
Tuga zla
Zla tuga uznemiruje dušu, čini je tjeskobnom molitvu čini odbojnom, uspavljuje, otupljuje mozak, otima duši savjet, odlučnost i prosudbu i slabi joj snage; ukratko, ona je poput oštre zime koja kosi svu ljepotu zemlje i ukoči sve životinje; jer oduzima duši svu milinu zatvara pa joj svim svojstvima ovlada nemoć. Ako te ikad, Filotea, obuzme zla tuga, drži se ovoga lijeka: Ako je tko žalostan, veli sveti Jakov (Jak 5, 13), neka se moli; molitva je najbolji lijek, jer uzdiže duh prema Bogu, koji je naša jedina radost i utjeha. No, kad se moliš, služi se osjećajima i riječima koji potiču na pouzdanje i ljubav prema Bogu, na primjer: Milosrdni Bože! Dobri Bože! Spasitelju moj blagi! Bože srca moga! Radosti moja, nado moja, moj dragi Zaručniče! Ljubavi duše moje! i slično.
Opiri se!
Živo se opiri poticajima tuge, i premda će ti se u tom trenutku činiti da sve radiš hladno, tužno i mlitavo, ne prestaj tako činiti; jer zli koji nas tugom hoće oslabiti u dobrim djelima, prestaje nas napastovati kad vidi da ih ne prestajemo činiti i da će nam donijeti veću zaslugu kad se svladamo.
Pjevaj nabožne pjesme, jer zli je često znao odustati od svojih spletki čuvši ih; o tome svjedoči i to što je duhu koji je opsjedao Šaula psalam skršio snagu (1 Kr 16,23). Dobro je primiti se što većega broja različitih vanjskih poslova kako bi se svrnula pozornost duše s tužne stvari, a duh očistio i zagrijao, jer tuga je po svojoj naravi suha i hladna strast. Čini vanjska djela ljubavi pa makar i preko volje, zagrli u mislima raspelo, privij ga na prsa, ljubi mu ruke i noge, podigni prema nebu oči i ruke, zavapi k Bogu iz svega glasa riječi ljubavi i pouzdanja poput ovih:
Moj je Dragi moj, a ja sam njegova. Dragi mi je stručak mirhe, ostat će mi na prsima. Oči mi ginu za tobom, o Bože, te reci: kad ćeš me utješiti? O, Isuse, budi mi Isusom. Nek’ živi Isus, pa će mi i duša živjeti. Tko će me rastaviti od ljubavi Boga moga?.. i slično.
I umjereno je trapljenje dobro protiv tuge jer hotimična vanjska pokora donosi unutarnju utjehu; a duša, kad osjeća vanjsku bol, zaboravlja na unutarnju. Izvrsna je i sveta pričest, jer taj nebeski kruh krijepi srce i veseli dušu.
Sv. Franjo Saleški
