Bilo je mnogo toga s čime se složio Pat Rafter o tome što našu zemlju čini velikom kada je uoči 26. siječnja iznio svoja razmišljanja o tome zašto je ponosan što je Australac.
Teniska legenda rekla je da je ‘poniznost veliki dio onoga što jesmo’ dok je kritikovao Australce koji razviju ‘veliku glavu’ i ‘dobiju ego’ dok misle da su ‘bolji od svih ostalih’ u tekstu napisanom za News Corp 24. siječnja.
Ali onda je Rafter ilustrirao svoje mišljenje o promjenama u nacionalnom karakteru govoreći o svojim iskustvima s autohtonim Australcima, a ja nisam mogao vjerovati što čitam.
‘Odrastao sam u prilično krvavom australskom gradu – Mt Isa – u velikoj obitelji punoj ljubavi, s prijateljima bijelcima i Aboridžinima s kojima sam igrao tenis i družio se. Nije se radilo o bijelom ili crnom; bili smo samo prijatelji’, napisao je, misleći na svoje djetinjstvo u zabačenom Queenslandu.
Zasada je dobro. Ali onda nastavlja: ‘Kao dijete zapravo ne znaš puno o povijesti Aboridžina, ali kad malo odrasteš saznat ćeš više o tome što je Australija i što je bila.
‘Ta tranzicija je ponekad bila malo teška, ali vjerujem da je sada puno bolje.’
Pat Rafter (na slici igrajući u Brisbaneu prošli mjesec) otišao je daleko dalje od nošenja ružičastih naočala kada je iznio svoja razmišljanja o odnosu Australije s domorodačkim stanovništvom
Dvostruka pobjednica Grand Slama turnira podsjetila je na Australiju u kojoj smo ‘prema svima postupali isto’ – i pritom zamaglila najsramotnije aspekte povijesti te zemlje
Razmislite samo o tih šest riječi na minutu: ‘ponekad malo nemirno’.
Ne optužujem Pata da je neupućen ili neiskren na bilo koji način, u obliku ili obliku, ali to je apsurdan i zbunjujući način da se opiše ono što se s pravom smatra najsramotnijim dijelom povijesti naše nacije.
Izraz ‘zataškavanje’ ovdje uopće ne zagrebe površinu.
Neću pokušavati ilustrirati neopisive strahote koje su prvi Australci doživjeli od naseljavanja bijelaca – ili invazije, kako se danas često naziva europska kolonizacija zemlje.
Moja kolegica Candace Sutton napravila je daleko bolji posao u tome nego što sam ja mogao u članku koji je Daily Mail Australia objavio netom nakon što je ove godine osvanuo Dan Australije.
U njoj počinje pisanjem o postaji Lawn Hill na krajnjem sjeverozapadu Queenslanda, nedaleko od Rafterovog doma iz djetinjstva, gdje je 40 pari ljudskih ušiju pronađeno zakovanih za zidove. Te uši nisu pripadale bijelcima.
Vlasnik kuće, Frank Hann, bio je poznat po skupljanju glava domorodaca Australaca. On i njegov upravitelj postaje, Jack Watson, odrezali su ih kao suvenire ili kao oblik nagrade, prema novinskim izvješćima kasnih 1800-ih.
Priča je ilustrirana fotografijama velikih skupina aboridžinskih zatvorenika koji stoje vezani jedni za druge lancima oko vrata.
Čitajte dalje i suočit ćete se s mučnim detaljima o djeci kojoj su odrubljene glave u masakru u potoku Myall Creek, koji je odnio najmanje 28 života.
Prema teniskoj legendi, slike poput ove fotografije starosjedilačkih muškaraca vezanih lancima za vrat u Wyndhamu, Zapadna Australija, predstavljaju odnos prema naciji koji je ‘ponekad bio pomalo nestabiln’
Rafter je rekao kako vjeruje da je život autohtonih Australaca ‘sada puno bolji’ – što je istina, ali nije istina utoliko što ljudi iz Prvog naroda nemaju zbog čega prosvjedovati 26. siječnja (na slici)
Nastavite i doći ćete do dva slučaja u kojima su kolonisti donirali vreće brašna domorodačkim Australcima nakon što su ih pomešali s otrovom strihninom. Svaki od ovih neljudskih čina odnio je približno 70 života.
Ovo nisu odabrani, izolirani incidenti izvan karaktera. Svaki neobuzdani pristup našoj povijesti bit će prepun užasa poput njih.
Kad Rafter kaže kako vjeruje da je odnos Australije s prvim ljudima ‘sada puno bolji’, s tim se ne možete raspravljati – ne toliko zbog napretka koji je nesumnjivo postignut, već zato što kada radite na takvom Užasno niska letvica, svaki slučaj tretiranja Aboridžina s najosnovnijim razinama poštovanja kao ljudskih bića predstavljao bi ogroman napredak.
Dvostruki osvajač grand slam turnira također kaže da je bio ponosan na to kako su Australce u inozemstvu 1990-ih voljeli jer smo se ‘znali dobro zabaviti, ali smo se prema svima ponašali isto’.
Pa, to je ideal u koji volimo vjerovati. Ali to nije bila stvarnost tada, a nije ni sada.
Prije samo šest mjeseci, izvješće savezne vlade Closing the Gap istaknulo je uznemirujuće činjenice o tome kako autohtoni Australci daleko zaostaju za ostatkom zemlje kada je riječ o životnom vijeku, zdravlju, obrazovanju, stanovanju, statistikama o samoubojstvima i stopama zatvaranja.
Malo nestašno, Pat?
Za mnoge Australce, Rafter (na slici na putu do osvajanja US Opena 1997.) bio je hodajući, govoreći primjer najboljih dijelova našeg nacionalnog karaktera
Zahtjevi poput njegovog, koji lakomisleno zanemaruju mrlje na našoj povijesti, suprotstavljaju se iskrenim i bolnim razgovorima koji su nam potrebni da nastavimo živjeti u skladu s Rafterovim opisom Australije kao mjesta gdje se svi tretiraju jednako.
Opet, jako se trudim naglasiti da ne vjerujem da je Rafter svoju izjavu dao s imalo zlonamjernosti.
Milijuni Australaca voljeli su ga gledati kako igra ne samo zato što je bio sjajan u tenisu, već zato što je utjelovio mnoge ideale o kojima govori u svom članku.
Bio je simpatičan larrikin, sjajan tip za blizinu, samozatajan unatoč svom ogromnom talentu i slavi, vrsta momka koji prolazi jedan od najvećih testova karaktera u australskom životu: voljeli biste popiti pivo s njim .
Čini se da Pat također živi u skladu s onom drugom karakteristikom koju Australci jako cijene kod sebe: biti iskreni strijelci, ljudi koji se ne boje nazvati to onako kako oni to vide.
Ali u ovom slučaju, njegov vid mu je jako zakazao.
Činjenice koje preskače s tih šest riječi više se ne skrivaju. Na njih je, konačno, teško ostati slijep u australskom životu, kao što bi i trebalo biti.
