Ajmo jednu brzinsku. Pidoče u društvu. Ujedinjenje povijesno zemljopisno. A svaka svoju priču priča, koje ćemo ostaviti, a sada čujte i počujte. Pidoče ilitiga dagnje.
Opet pidoče. Iskon koji je othranio Šibenik. Na izlazu iz Prukljana a pod špiljom Tradanj. Naprosto bogatstvo priča. Prukljan ih je pun, kao i arheoloških i kulturno povijesnih spomenika. U Bilicama Dedića Punta, Stipanac kod Prukljana, sveta Kata – zidovi, mirine, razdoblja, povijest… Srušena crkva sv. Stjepana. Ostaci luksuzne antičke vile na rtu Peluča; imala je i svoj akveduktić koji je vodu dovodio iz Sonkovića… pa se vratimo na Dedića Puntu na kojoj je uz starokršćansku crkvu i ogromna antička vila.
Ovdje o Skradinu nećemo, on je posebna priča. A priču o Gavanu znamo svi. Lijepa je, epska, romantična. Uvijek je budila neizmjernu dječju maštu. No, naša obala Jadrana tone milimetar godišnje. U 2000 godina dva metra. Znači, Gavan ostaje u mašti, a izgleda da je jedan antički gazda mogućeg imena Proculus bio stvaran. I po njemu Prukljan dobio ime. Tako me učio jedan od jačih antičara, moj profesor Mate Suić.
Ostavimo Gavana i Prokulusa, pa se uputimo dalje. Prukljan je pun delicija pa ćemo i njih jedan dan u gurmanluk. A samo mrvu niže je špilja Tradanj. Korištena još u starijem neolitiku, tamo negdje 6 – 5 tisuća godina prije Krista. A pod njom PIDOČE. Korištene još u ta prastara doba, o čemu nam svjedoče nalazi. Nisu je zasigurno začinjali s puno „bergamiza“ niti je pekli „na lati“ jerbo je nisu imali. Ali su je ako nikako, jeli frišku, izvađenu iz mora, ili bačenu malo na vatricu. I zamislite koju mi tradiciju imamo.
OSAM TISUĆA GODINA jedemo PIDOČU… Stvarno strašna priča. Valja je svakako iskoristiti. Za to uzgajivače imamo. Prošli put Franine, a danas u Ćorana. Izvrsne, predobre, mirisne i slasne, friške.
Danas sam napravija ono normalno na buzaru, al’ mi došlo da bi moga povezat priču, ali onda kasnije svaku ispričat za sebe. Pa sam tako s pidočama put pod propelu, pa na Puntu Planke, u Sevid. Pod zaštitu Svetog Ivana Trogirskoga i Svetoga Vida. Motar, biljku grčkih bogova o kojoj smo već čitali. Onda pitanje di ću sad. Krenuo na Poštak po medvjeđi luk, kad nema moga Preodačkog.
A koga ljubi medvjeđi luk? Pa pancetu. A panceta domaća, prava, mirisna i podatna, prava proljetna. Dok likar ne kaže dosta. Panceta iz Obljaja. Moje nove domovine ali čije gene osjećam negdje u sebi. Gore pod zaštitu Svetog Ilije, ali i moguću Svetog Jeronima, za koga neki kažu da je baš odatle. Dakle, tako ujedinjeno krenuh kuhati. Pa sam napravio ručno pešt od medvjeđeg luka, motara, pancete i bilog luka. To sam se zeznija jer ga nisam triba stavljati.
Pidoče sam skuva u malo maslinovog ulja, izvadija ih (krasne su) i složija s jedne strane pešt, a s druge pidoču s malo parmezana i par kapi ulja s malo samlivenog papra u zrnu. Mogu vam reći da je izvrsno, samo me taj luk zeznija i moraju se isti tople.
Sve dotaknute priče u nekom od idućih gurmanluka…
Više recepata možete pronaći na stranici Zemlja Gurmanija – Gurmanluk.
Željko Krnčević
PROČITAJTE JOŠ:
Jednostavni domaći recepti: Dagnje s gradela | Morski HR
Delicija koju mnogi od vas možda nikad nisu probali…
ŽELINA KUŽINA Gratinirane dagnje | | Morski HR
U svašta se razumim, ali kuhanje mi je hobi broj 1. Od djetinjstva. Najviše cijenim rustikalnu kuhinju, onu naših baka i didova, cijenim njihovu borbu za život, nerazbacivanje namirnicama, njih nikada
RECEPTI DUBROVAČKOG PRIMORJA Zapečene mušule (dagnje) | | Morski HR
Često sam od svog oca, iskusnog ribara, slušala njegovu ribarsku teoriju. Stađon od mušula je onda kad je more toplo a stađon od kamenica jest kad je more studeno. U te misli se uhvatim ko u mrežu,
