Beč je glavna ruska obavještajna baza za poslovne operacije: To ima veze i s Hrvatskom

Je li Austrija ruska alpska tvrđava Europske unije pitanje je koje se nameće nakon posljednjih napisa uglednog Politica u kojima se problematizira ambivalentan stav Austrije prema Rusiji još od početka njihove invazije na Ukrajinu, pri čemu Austrijanci nastoje održati profitabilne ekonomske veze sa zemljom na čijem je čelu ozloglašeni Vladimir Putin. Istodobno Austrijanci taktički i javno podržavaju europske sankcije protiv Moskve. No ne treba zaboraviti da je Beč još od hladnog rata znan kao špijunska prijestolnica Europe.

Dvije godine nakon ruske invazije na Ukrajinu austrijska prijestolnica i dalje slovi kao Divlji zapad. Taj naziv zalijepile su joj strane obavještajne službe, pri čemu su upravo ruske službe najistaknutije. U Austriji se pak špijunaža protiv vlastite države i njezinih institucija smatra kaznenim djelom, međutim, špijunaža usmjerena protiv drugih država ondje ipak nije precizno definirana ili kažnjiva.

Upravo zato postoji mogućnost da bivši ključni obavještajac engleske službe MI6 za regiju Anthony Monckton, koji je danas “vlasnik konzultantske kuće”, normalno i neometano špijunira hrvatske institucije za ruske interese u Fortenovi. Još prije tri godine reagirala je hrvatska Sigurnosno-obavještajna služba, zatraživši da se Moncktonu na tri godine zabrani ulazak u našu zemlju, međutim, on sasvim normalno nastavlja sa svojim poslovima iz Austrije, što je paradoksalno, posebice kada se zna da je Austrija tijekom invazije pružila značajnu humanitarnu pomoć Ukrajini te je primila brojne ukrajinske izbjeglice. Usprkos tomu, njezine komercijalne veze s Rusima ostale su čvrste i postojane, posebice u energetskom i financijskom sektoru.

Lažna neutralnost

Kako bi se bolje shvatio kontekst ove priče, trebamo se vratiti u austrijsku povijest, odnosno u 1955., od kada i datira njihova povijesna neutralnost na koju je ta zemlja pristala kako bi ponovno dobila suverenitet. Ta je neutralnost Austrijancima omogućila da tijekom hladnog rata posluju s obje strane “željezne zavjese”, što je rezultiralo značajnom ekonomskom korišću. Austrija je ujedno bila i prva zapadnoeuropska zemlja koja je potpisala dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom sa Sovjetskim Savezom davne 1968.

Za bolje sagledavanje današnjih okolnosti važno je napomenuti i da je najveća austrijska kompanija OMV ujedno i značajan igrač u ruskom energetskom sektoru, a njihov Raiffeisen Bank International najveći je strani zajmodavac u Rusiji.

Ako se uskoro ne prekine rat u Ukrajini slijedi nam apokaliptični scenarij

Austrijski OMV još kupuje plin od ruskog Gazproma, dok druge kompanije pokušavaju pronaći alternativnog opskrbljivača. Kada se ova priča sagleda i u političkom kontekstu, tada treba napomenuti da u Austriji ogromnu popularnost uživa krajnje desna Slobodarska stranka Austrije – FPO, prema nekim anketama vodeća politička opcija u toj zemlji. Ta opcija ujedno ima kontroverzne stavove o Rusiji te se zalaže za ukidanje svih sankcija protiv te zemlje, što je izdvaja od većine drugih austrijskih političkih stranaka koje podržavaju europske sankcije protiv Moskve.

Popularnost FPO-a daje naslutiti da ta stranka može očekivati uspjeh na sljedećim izborima, koji bi se mogli održati najkasnije ujesen ove godine. Treba podsjetiti i na skandal iz 2019., čiji je protagonist bio bivši vicekancelar iz redova FPO-a Heinz-Christian Strache, koji je bio upleten u aferu s navodnom ruskom investitoricom, što je dovelo do pada vlade Sebastiana Kurza.

Ubojstva i provale

Strache je naime bio snimljen kako nudi politički utjecaj u zamjenu za financijsku potporu ženi za koju se vjerovalo da je nećakinja ruskog oligarha. U travnju ove godine strani su mediji predvođeni Le Mondeom progovorili o najvećem špijunskom skandalu s kojim se suočila Austrija nakon što je uhićen bivši obavještajac Egisto Ott. To je uhićenje otkrilo detalje o dubokoj ruskoj infiltraciji i špijunskim operacijama diljem Europe te o slabom službenom nadzoru, o čemu su se naveliko raspisali svjetski mediji.

Ott je naime pritvoren nakon što su britanske vlasti zaplijenile pisane poruke koje povezuju austrijskog tajkuna u bijegu Jana Marsaleka s ruskom obavještajnom službom FSB, pokazujući da je Marsalek vjerojatno bio jedan od najmoćnijih europskih obavještajnih resursa Kremlja. Kancelar Karl Nehammer potom je pozvao na pojačanu sigurnost i sazvao sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se procijenila i razjasnila sigurnosna situacija nakon ozbiljnih optužbi koje su potresle Beč kao jedan od glavnih europskih centara političke špijunaže.

Egisto Ott uhićen je krajem ožujka, a u nalogu za uhićenje, koji ima 86 stranica, a do kojega je došao Associated Press, među ostalim se tvrdi da je ruskoj obavještajnoj službi predao podatke s mobilnih telefona niza visokih austrijskih dužnosnika, kao i da je pomogao u planiranju provale u stan istaknutog novinara, ali i da je napisao prijedloge za poboljšanje nakon ubojstva koje su Rusi naručili u Njemačkoj. Povjesničar i stručnjak za špijunažu Thomas Riegler, koji je povezan s austrijskim Centrom za obavještajne, propagandne i sigurnosne studije, rekao je da slučaj ima potencijal za jednu od najvećih priča o špijunaži u novijoj austrijskoj povijesti. Po njegovim riječima, slučaj je poseban i zbog svoje međunarodne dimenzije, ali i činjenice da nije riječ samo o špijunaži nego i o infiltraciji u austrijski politički sustav, što je utjecalo i na sigurnost zemlje.

Bijeg u Moskvu

Egisto Ott bivši je policijski službenik i nekadašnji obavještajac u Turskoj i Italiji, odakle je prešao na upravljanje tajnim agentima u austrijskoj obavještajnoj agenciji BTV, iz koje je suspendiran 2017. s pojavom prvih optužbi da možda špijunira za Ruse. Međutim, on je već iduće godine premješten na austrijsku policijsku akademiju, gdje je suspendiran 2021. do daljnje istrage o njegovim navodnim vezama s Rusima, zbog čega je odvezen u pritvor. No vlasti su tada zaključile da su dokazi protiv Otta nedovoljni pa je četiri tjedna poslije i pušten.

U BVT-u je Ott služio tijekom mandata Martina Weissa, nekadašnjeg šefa austrijskih obavještajnih operacija, a tužitelji su smatrali da su njih dvojica u bliskim, prijateljskim odnosima. U nalogu za uhićenje stoji da je Weiss počeo raditi za Marsaleka i Wirecard nakon što je 2018. napustio obavještajnu agenciju. Navodi se i da je naloge Marsaleka i ruskih operativaca prenosio Ottu, a prema nalogu za uhićenje, Marsalek mu je u tekstualnoj poruci rekao da pomogne evakuirati Weissa u Dubai.

Procurila velika Putinova tajna: Evo što uvijek nosi ispod skupocjenih odijela

Tvrdnje da je Ott tražio informacije za Ruse prvi su se put pojavile još 2017., ali je nedavno britanska obavještajna služba Austriji ustupila nove, značajne informacije u kojima se spominje i pet bugarskih državljana koji su navodno kao dio mreže radili s Marsalekom. Bugari su lani uhićeni u Britaniji, a jedan i u veljači ove godine. Prema nalogu za uhićenje Egista Otta, poruke između Marsaleka i jednog od osumnjičenih u tom slučaju, Orlina Rousseva, koje je zaplijenila britanska obavještajna agencija MI5 upućivale su na daljnje operacije Jana Marsaleka i njegovih austrijskih pomagača. Prema tvrdnjama tužitelja, Ott je samo pet tjedana nakon što je te 2021. pušten iz pritvora, tražio adresu bugarskog istraživačkog novinara Christa Grozeva u Beču te ju je dostavio Marsaleku koji je kasnije naručio tim da provali u stan bugarskog novinara te da mu ukrade laptop i USB stick.

Zapanjujuća otkrića

Grozev je zanimljiv utoliko što je ušao u trag ruskim časnicima koji su navodno umiješani u trovanje nekadašnjeg ruskog obavještajca Sergeja Skripalja 2018. te čelnika ruske oporbe Alekseja Navaljnog 2020. Prema pisanju svjetskih medija, odbjegli operativni direktor Wiercarda Jan Marsalek koristio je kompromitirane obavještajne službenike u Beču za špijunažu europskih građana, ali i za planiranje provala i ubojstava koje su odrađivali elitni ruski odredi. Kako tvrde u Financial Timesu, nabavio je i vrhunski kriptografski stroj NATO-a te krijumčario ukradene telefone niza austrijskih državnih službenika u Moskvi.

Optužbe koje se temelje na novim dokazima što ih je dobila britanska obavještajna služba upisane su u nalog austrijske policije za uhićenje bivšeg službenika austrijske policije i obavještajne službe Otta, a to su prema Financial Timesu ujedno i najopsežnije službene optužbe da Marsalek nije samo kompromitiran nego je možda bio i jedan od najmoćnijih europskih obavještajnih resursa Kremlja.

Otkrića zabrinjavaju i utoliko što ukazuju na to da se kompanija za obradu plaćanja Wirecard, nekadašnja miljenica europske fintech scene, prije nego što ju je Financial Times razotkrio kao prevaru, godinama koristila kao financijska mreža u sjeni koja je služila za plaćanje i omogućavanje ruskih tajnih operacija izvan dosega sigurnosnih službi NATO-a. Marsalekove veze s Rusijom, kao i sumnje triju europskih agencija da je riječ o ruskom špijunu, prvi je još 2020. otkrio upravo Financial Times, nedugo nakon Wirecardova kolapsa. Daljnje Marsalekove veze s Moskvom, u kojoj živi otkako je uz pomoć svoje austrijske mreže pobjegao iz Europe, postupno su otkrivane proteklih nekoliko godina kada su istražitelji i novinari proučavali ostatke Wirecarda.
S druge strane, nalog protiv nedavno uhićenog Otta sadržava nove, važne informacije i ukazuje na to da je upravo Austrija zemlja s dubokim vezama s Moskvom, ali i zemlja s popustljivim zakonima o špijunaži, kao i s političkim establišmentom koji je proteklih godina povezan s korupcijom i skandalima. Ta je zemlja, dakle, bila u srcu Marsalekove operativne mreže.

Obmanjujući zapisi

Uslijed tog proljetnog skandala austrijska ministrica pravosuđa Alma Zadić iz Zelene stranke zajamčila je hitno propitivanje zakona o špijunaži kao odgovor na ta otkrića. Rasprava o promjeni austrijskih zakona o špijuniranju koji stranim agentima dopuštaju da u toj zemlji djeluju na slobodi pod uvjetom da ne špijuniraju njihovu zemlju otegnula se mjesecima, a zakon još nije ni predložen, zbog čega i sve više stranih medija proglašava Beč jednim od glavnih europskih centara političke špijunaže. I zapadni dužnosnici procjenjuju da jednu trećinu od 180 akreditiranih ruskih diplomata koji su stacionirani u Austriji čine tajni obavještajni agenti.

Ruska propaganda vidljiva je u Austriji i na tamošnjoj javnoj televiziji, pogotovo na primjeru kontroverznog dopisnika austrijskog ORF-a za istočnu Europu Christiana Wehrschutza, koji je koristio dva obmanjujuća videa o mobilizaciji u Ukrajini, o čemu je izvještavao Ukrinform. Izvještaj tog novinara o mobilizaciji u Ukrajini povezanoj s korupcijom objavljen je 15. kolovoza prošle godine u emisiji ZIB1 na austrijskom državnom TV kanalu ORF 2, a nijedan video zapravo nema veze s mobilizacijom u Ukrajini, na što su ukazivali i austrijski korisnici Twittera, uključujući i platformu za provjeru činjenica Mimikama, koji su također ukazali na obmanjujuće videe u priči ORF-a.

Putinov ‘titan u rukavicama’ Srbe smatra bratskim narodom, a na jednu zemlju je baš ‘zajašio’

U prvom odgovoru ORF je tvrdio da je snimka dobivena iz pouzdanog izvora te da provjera nije izazvala sumnje u autentičnost snimki, na čemu je inzistirao i Wehrschutz. Kasnije istog dana ORF je priznao da snimke ipak nisu u skladu s prenesenim sadržajem te je uklonio izvještaj sa svoje internetske stranice pa se moglo naslutiti kako su pouzdani Wehrschutzov izvor zapravo bile ruske službe. Nije to bio prvi put da novinar državnog ORF-a plasira lažne snimke u eter državne televizije. Slično se dogodilo i sa snimkama protuzračne obrane iz Odese, na što su žestoko reagirali Ukrajinci.

Budući potezi

Inače je Wehrschutzu ulazak u Ukrajinu na godinu dana bio zabranjen još 2019. zbog sigurnosnih razloga, a ukrajinska vlada i sada mu odbija dati akreditaciju za praćenje rata s fronta, zbog čega se i o novinaru polemizira u austrijskoj javnosti pa se može čuti i da je Wehrschutz duboko povezan s FPO-om, s obzirom na to da je bio glavni urednik njihova tjednika Neue Freie Zeitung od 1987. do 1990. Da priča bude do kraja zanimljiva, odvjetnik koji ga zastupa jest Gabriel Lansky, koji je prema EUobserveru jedan od vodećih odvjetnika sankcioniranih Rusa u Europi.

Lansky je pak u hrvatskoj javnosti poznat i kao pravni zastupnik Miodraga Borojevića i Krešimira Filipovića, odnosno Saifa Alketbija, koji su nedavno predstavljani kao kupci ruskog udjela u Fortenovi, za što im je tijekom vikenda u Rusiji navodno odobren kredit od 400 milijuna eura u Gazprombanci.

Odvjetnik Lansky nedavno je spominjan u hrvatskim medijima, tvrdilo se da je premijer Andrej Plenković upozoren i informiran o tome da je Miodrag Borojević kao glavni operativac ruskog oligarha s hrvatskim državljanstvom Krešimira Filipovića angažirao tog austrijskog odvjetnika da špijunira i dubinski istražuje našeg predsjednika Vlade uz pomoć više specijaliziranih stranih istražitelja. Lansky je navodno angažiran i da špijunira neke hrvatske državne institucije i agencije, kao i Plenkovićeve odnose s njime kako bi se pokušala razotkriti pozadina Plenkovićeva i njihova angažmana, ali i njihovi budući potezi u zbivanjima oko Fortenove grupe.

Razgranata mreža moćnog odvjetnika

Odvjetnički ured Austrijanca Gabriela Lanskog posljednjih je godina stekao brojne i važne klijente u Rusiji, posebice otkako su preuzeli zastupanje njihova oligarha Andreja Meljničenka kojemu pokušavaju odmrznuti zamrznutu imovinu. Inače je dotični u braku s bivšom srpskom pjevačicom Aleksandrom.

Nije ni Meljničenko nepoznanica u našoj zemlji, nerijetko su ranijih godina izvještavali o njegovim zabavama na Hvaru, na koji je dolazio svojom golemom luksuznom jahtom, a svojedobno se pisalo i kako se pjevačica Nina Badrić hvalila da je s Meljničenkom i njegovom suprugom ljetovala na egzotičnom otočju. Osim toga, odvjetnički ured Lanskog zastupa i ruskog magnata koji se bavi ugljenom Vladimira Raševskog, ali i ruskog šefa čeličane Dmitrija Pumpjanskog te njegovu suprugu Galinu.

Austrijskoj, pa i svjetskoj javnosti Lansky je poznat i kao odvjetnik Natashe Kampusch, dok bi Hrvatima mogao biti poznat i zbog toga što je njegov odvjetnički ured svojedobno zastupao Vladimira Zagorca nakon što je uhićen u Beču na temelju međunarodne tjeralice koju je raspisalo hrvatsko pravosuđe, a kojom ga se teretilo za da je Hrvatsku oštetio za pet milijuna američkih dolara.