Ja proveo je 11 sati šetajući cestom do Sjeverne Gaze, duge kuće. Bilo je to putovanje o kojem sam sanjao godinu i četiri mjeseca.
Pješačenje je bilo dugo i teško: cesta su uništene tenkovima, buldožerima i bombardiranjem. Ugledao sam starca kako umire usput – njegova djeca gužva oko njega, pokušavajući mu dati umjetno disanje, pozivajući na pomoć iz zraka. U suzama je bila trudnica, rekla je da je od pritiska šetnje otišla u prijevremeni porođaj.
Sedam kilometara kod ljudi ponestalo je pitke vode. Neki su roditelji izgubili svoju djecu i druge članove obitelji u ogromnim gužvama. Nije bilo načina komunikacije, jer područje nije imalo mobilni signal, a prijevoz na ovoj cesti nije bio dopušten. Nakon što je stariji muškarac umro, čini se da je sekundu ušao u komu od ekstremnog umora. Nije bilo hitne pomoći.
Ali ipak, ljudi su i dalje hodali – ogroman priliv ljudi. Čitave obitelji, stare i mlade, sretne i uzbuđene, unatoč dužini i poteškoćama na cesti.
Bio sam raseljen na početku rata iz Beit Lahia, svog rodnog grada na krajnjem sjeveru od opkoljene Gaze. Više puta smo bili prisiljeni pobjeći od teških bombardiranja: prvo do središta, zatim na jug i na kraju do obale. I tako, budući da je potpisivanje sporazuma o prekidu vatre koji uključuje raseljene Palestine konačno dopušteno da se vrate na sjever, brojao sam dane, sate i trenutke kad sam mogao otići kući.
Bila sam izuzetno zabrinuta i napeta što će posao propasti ili biti suspendiran trenuci prije nego što smo otišli. Sve moje misli i preokupacije bile su usredotočene na ovo vrijeme brzo prolazeći. Sedam dana nisam mogao spavati.
Tog jutra – dana, 27. siječnja – probudio sam se u 5 ujutro na zvuk veselja i šatora koji su se razgranili oko mene. Vijesti su tek razbile da će Izrael napokon dopustiti povratak raseljenih ljudi u Sjevernu Gazu nakon što su se povukli iz “Netzarimovog koridora”, koji je izraelska vojska okupirala od početka rata, učinkovito rezajući Gazu u dvoje.
Dva dana prije, okupljali su se deseci tisuća ljudi, čekajući da idu na sjever, kako je navedeno u uvjetima primirja koji je došao na svoje mjesto prije nekoliko tjedana. Mnogi ljudi su čak demontirali svoje šatore i čak su ih spalili, misleći da će odmah biti na putu. Morali su provesti oštre nekoliko noći u hladnoj smrzavanju jer je Izrael odgodio povratak nekoliko dana.
Ali u ponedjeljak ujutro popio sam šalicu čaja i pojeo komad kruha. Nosio sam torbu na ramenu i oprostio se od majke, kćeri i supruge, nadajući se da će mi se pridružiti u narednim danima. U devet sati uzeo sam automobil sa svojim zetom i nećakom iz južnog grada Khan Younis do Nuseirat, a odatle sam prošetao 20 km preko ruševina Nuseirat kampa duž obalne ceste do mog grada do mog grada od beit lahia.
Svaki korak koji sam poduzeo prema sjeveru bio je poput pulsa radosti u svom srcu i duši. Svaki korak koji sam poduzeo bio me približio svom domu i svojoj zemlji.
Imam prekrasnu sliku urezana u svoj svijet svijeta prije 7. listopada – slika Beit Lahia. Nalazi se na krajnjem sjeveru od Gaze i ima dugu pješčanu plažu, slikovita područja za odmor. Tamo su najplodnije zemlje, zbog najsvježijih i najzanimljivijih podzemnih voda koja dolazi iz planina Hebrona. Ovdje su zemlje prekrivene voćnjacima narančaste, limuna i guave, a najpoznatije, polja jagoda. Od ranih 1970 -ih, jagode iz Beit Lahia putovale su po zemljama Europe, poznatim po svom kvalitetu i slatkog ukusa. Mještani ih nazivaju “crveno zlato”.
I tako, odrastao sam okružen stablima Sycamore -a i grmljama jagoda, glasovima prodavača kolica, zvukom poljoprivrednih motora vode i prijatelja i obiteljskih okupljanja na ulicama – pohvala koja su nestala prije godinu dana ili više, sjećanja koja sam se nadala , sa svakim korakom prema sjeveru, da se vratimo.
Ali što sam daljnji sjever hodao, to sam više razaranja vidio, više je života i ljudi nestao. Prošao sam grad Gaze i stigao do sjevernog guvernera, Jabalia i Beit Lahia. Bojala sam se da će se povijest ponoviti, kao 1948., kada su Palestinci bili prisiljeni pobjeći od svojih zemalja, da se nikad ne vraćaju. Nisam vjerovao da ćemo zapravo moći otići kući dok trenutak nije došao da uđemo u svoj okrug. Bilo je sedam sati kad sam ušao u Beit Lahia.
Već sam čuo da su uništene i vidjeli fotografije koje dijele na mreži, ali drugačije je kad to vidite vlastitim očima. Bilo je to kao da ju je pogodila nuklearna bomba. Sve su zgrade srušene na zemlju, s lijeve strane i desno od mene. Značajke grada su se promijenile; Ušao je u grad duhova. Beit Lahia, moj rodni grad, bio je najviše izravnani. Nekoliko kuća koje su još uvijek stajale bile su nenaseljene – destrojene i izgorjele.
Stigao sam u svoju susjedstvo u osam sati. Prije su mi rekli da je moja kuća djelomično uništena. Kad sam ušao u svoju ulicu i oči su mi pale na moju kuću, unatoč očitom umoru u mom tijelu, zaboravio sam na to čim sam ušao. Pronašao sam svoju kuću s uništenim zidovima i praznom od namještaja. Planiram potražiti kasnije među hrpama pijeska i kamenja, pokušati pronaći neka od naših sjećanja – pikture, radovi i osobne stvari.
Sjedio sam jutros na vratima kuće, razmišljajući, susrećući se s ljudima koji su ostali u Beit Lahia, koji su me pitali kako su svi. Sve o čemu sam sanjao isparilo je. Sve su se moje nade i snovi sudarili s uništenjem i bolnom stvarnošću – uboda krhotina koje će trebati godine da očiste.
Ne znam hoće li voćnjaci Beit Lahia ikad više procvjetati.
