Teorija o kojoj ne govori nitko: Za raspad SFRJ i rat u Hrvatskoj kriva je ‘zloglasna’ institucija

Prošlo je točno osamdeset godina otkako se 1. srpnja 1944. u američkoj saveznoj državi New Hampshire, gradiću Bretton Woodsu, u hotelu Mount Washington počelo okupljati 730 izaslanika iz 44 države saveznice u Drugom svjetskom ratu kako bi stvorili globalni ekonomski poredak u kojem danas žive ne samo Hrvati nego gotovo cijeli kapitalistički svijet.

Većina izaslanika krenula je na put u Sjedinjene Države samo koji dan nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji, no raspravljali su, i na kraju usvojili i proveli, financijsku arhitekturu svijeta poznatu kao brettonwoodski sustav, koju je glavni ekonomist američkog ministarstva financija Harry White počeo projektirati već 1942. godine.

A sve kako se nakon Drugog svjetskog rata ne bi ponovio financijski i monetarni kaos iz razdoblja nakon Prvog svjetskog rata koji je prouzročio Veliku depresiju, dolazak Hitlerovih nacista na vlast u Njemačkoj i Drugi svjetski rat.

Ključne etape

U Bretton Woodsu utemeljene su dvije i danas glavne svjetske financijske organizacije, Međunarodni monetarni fond – MMF i Međunarodna banka za restrukturiranje i razvoj – IBRD, proširena u Svjetsku banku. Članica obiju je i današnja Republika Hrvatska i obje te institucije intenzivno oblikuju i hrvatsku ekonomsku i političku stvarnost, ali s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju drukčije nego prije.

Prije par tjedana Međunarodni monetarni fond izdao je Hrvatskoj svoje preporuke za vođenje ekonomskih politika, no kako Hrvatska više ne koristi MMF-ove kredite, te su preporuke postale neobvezujuće, dok su naputci Europske komisije u formatu Europskog semestra, objavljene tek koji dan nakon MMF-ovih, za Hrvatsku obvezujuće. Naime, kao što je do sredine 2000-ih godina MMF Hrvatskoj u sklopu stand-by aranžmana uvjetovao pozajmice za održavanje međunarodne likvidnosti i restrukturiranje gospodarstva, tako joj je sad Europska komisija odobrila prvu tranšu povoljnih zajmova iz Mehanizma za oporavak i otpornost od 4,2 milijarde eura pod uvjetom da provede 25 “ključnih etapa” i 12 “ciljnih vrijednosti”. Mogli bismo reći da je ulogu glavnog financijskog policajca za Hrvatsku od Međunarodnog monetarnog fonda preuzela Europska komisija.

No vratimo se načas u fascinantnu povijest ljeta 1944. godine. U vrijeme bivše Jugoslavije (Socijalističke Federativne) u literaturi i medijima često se moglo pročitati da je (“Titova“) Jugoslavija bila osnivač Međunarodnog monetarnog fonda, a Republika Hrvatska je, kao i druge države nastale raspadom Jugoslavije, u MMF-u naslijedila dio jugoslavenskog kapitala proporcionalan svojem udjelu u bruto domaćem proizvodu bivše zajedničke države. No pronicljiviji će se odmah pitati koja je to točno prvoga srpnja 1944. bila “saveznička država Jugoslavija”.

Parafirao dokumente

U tadašnjoj Jugoslaviji komunistički partizanski pokret već je bio formirao svoja tijela vlasti, ali međunarodno diplomatski priznata zemlja saveznica bila je Kraljevina Jugoslavija na čelu s kraljem Petrom II. Karađorđevićem i Vladom (u emigraciji) Ivana Šubašića (kojoj je on bio premijer i jedini član, a izabrao ga je zapravo britanski premijer Churchill uz suglasnost američkog predsjednika Roosevelta).

Tako je na konferenciji u Bretton Woodsu sudjelovao izaslanik Kraljevine Jugoslavije i Šubašićeve vlade, i u financijskoj i monetarnoj povijesti svijeta zauzeo istaknuto mjesto, ali ne po svojim analizama i izlaganjima, nego na fotografijama, zbog toga što je po abecednom redu Jugoslavija (s “Y”) bila odmah do Ujedinjenog Kraljevstva i do najslikanijeg izaslanika na Brettonwoodskoj konferenciji Johna Maynarda Keynesa, tada, a i danas najistaknutijeg svjetskog ekonomista, gotovo sa statusom ekonomskog božanstva. Amerikanci su jugoslavenskog izaslanika vodili pod imenom Vladimir Rybar, Dragovan Šepić ga u svojoj knjizi “Vlada Ivana Šubašića” navodi kao Vladimira Ribarža, dok ga Slovenski biografski leksikon vodi pod natuknicom Rybář, Vladimir (1894. – 1946.).

Hrvati nisu svjesni što ih čeka nakon novih razornih oluja: Prijeti nam ‘moldavski scenarij’?

Rybář na konferenciju u Bretton Woodsu nije morao putovati iz Europe jer je kao karijerni diplomat od prosinca 1937. bio savjetnik u veleposlanstvu Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu. Po svemu sudeći, premda takve detalje u službenoj povijesti MMF-a nije lako naći, upravo je Vladimir Rybář u ime Kraljevine Jugoslavije parafirao brettonwoodske dokumente, sporazum koji će Federativna Narodna Republika Jugoslavija – FNRJ više od godinu dana poslije, u prosincu 1945., formalno ratificirati i popratiti uplatom svojega dijela kapitala Međunarodnog monetarnog fonda. Tako je Republika Hrvatska članstvo u Međunarodnom monetarnom fondu izvorno zapravo baštinila od Kraljevine Jugoslavije, a ne od Titove komunističke Socijalističke Federativne Jugoslavije.

Inozemni dugovi

Vladimira Rybářa Šubašić je nakon Bretton Woodsa imenovao pomoćnikom ministra vanjskih poslova u svojoj vladi, najprije u emigraciji, potom i u Vladi DFJ pa FNRJ premijera Josipa Broza Tita, cijelo vrijeme sa sjedištem u Londonu. Kada je Vlada u veljači 1945. otišla u Beograd, Rybář je ostao u Londonu kao otpravnik poslova veleposlanstva, potom je bio član jugoslavenskog izaslanstva na prvom zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, da bi u veljači 1946. bio imenovan izvanrednim poslanikom i ministrom savjetnikom u jugoslavenskom veleposlanstvu u Norveškoj, gdje je ubrzo i iznenada umro. No ovjekovječile su ga nebrojene agencijske fotografije s Brettonwoodske konferencije na kojima veselo čavrlja s Keynesom.

Međunarodni su monetarni fond saveznici u Drugom svjetskom ratu osnovali kako bi kontrolirao valutne tečajeve, pa i cijenu monetarnog zlata, tako što će ih sve “vezati” za dolar pa će iz svojih pričuva posuđivati novac zemljama kojima bi priljevi iz inozemstva postali nedovoljni za podmirivanje međunarodnih obveza. Na području današnje Republike Hrvatske MMF-ova uloga i moć nisu osobito dolazili do izražaja sve dok se Jugoslavija s premijerkom Milkom Planinc na čelu savezne vlade (Saveznog izvršnog vijeća ili SIV-a) nije našla u situaciji da ne može otplaćivati inozemne dugove koje je nagomilala.

“Za Jugoslaviju je 1982. međunarodno financijsko tržište praktički postalo zatvoreno. Država je mogla ili proglasiti moratorij ili sklopiti aranžmane o refinanciranju obveza uz učešće svih kreditora”, u svojem vrlo informativnom članku u studenome 2022. u beogradskim Novostima napisao je dr. Slobodan Selinić. “Odlučila se za refinanciranje obveza koje su dospijevale u 1983. i za nove financijske i robne kredite, o čemu je SIV pregovarao s MMF-om, s Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj, Bankom za međunarodne obračune iz Basela, s petnaest zapadnih vlada potpisnica Bernskog aranžmana i oko 600 komercijalnih banaka dotadašnjih kreditora jugoslavenske privrede koje su formirale Međunarodni koordinacijski komitet od 15 banaka…”

Williamsov set

Rezultat pregovora SIV-a i inozemnih kreditnih institucija bio je zaključivanje pet linija kreditnih aranžmana u 1983. kojima je Jugoslavija osigurala svježih oko 4,6 milijardi dolara kako bi spriječila bankrot, napisao je Selinić. No MMF-ov novac nije bio politički besplatan. “Strani financijeri inzistirali su na reformama jugoslavenskog sustava. Svi kreditori, a prije svih MMF, uvjetovali su sporazum s Jugoslavijom prilagođavanjem privrede i ekonomske politike tržišnim kriterijima (smanjenje svih oblika potrošnje, prijelaz na politiku realnog tečaja dinara i realnih kamata, obuzdavanje inflacije).”

Milka Planinc u svojim je memoarima to zanimljivo okarakterizirala kao “moderniji pogled na ekonomiju”, a zapravo je posrijedi bilo to da su jugoslavenski politički čelnici i kreatori ekonomskog sustava sami sebi i građanstvu morali početi priznavati da marksistička, nevlasnička, dogovorna, centralnoplanska, samoupravna, revolucionarna – ili kako ćemo je već zvati – ekonomija, jednostavno ne funkcionira. Marksističku, socijalističku, boljševičku, revolucionarnu itd. ekonomsku doktrinu i praksu u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, na smetlište povijesti poslala je nova politička paradigma – washingtonski konsenzus.

Britansko-američki ekonomist John Williamson skovao je taj naziv za set od deset pravila čije su prihvaćanje i provedbu Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i američko ministarstvo financija (“Washington”) konsenzualno nametali zemljama u razvoju kao uvjet za odobravanje financijske pomoći i trgovinskih pogodnosti pa je tako pod njihov udar 1980-ih došla i socijalistička Jugoslavija. Williamsov set je sadržavao, i danas sadržava, fiskalnu disciplinu (izbjegavanje većeg proračunskog deficita u odnosu na BDP), ukidanje državnih subvencija, poreznu reformu, tržišne kamate, konkurentni tečaj domaće valute, liberalizaciju trgovine i izravnih inozemnih ulaganja, privatizaciju državnih poduzeća, deregulaciju što više djelatnosti i zaštitu vlasničkih prava.

Teška depresija

No kad je Jugoslavija Milke Planinc po uvjetima za šest stand-by aranžmana s MMF-om između 1979. i 1988. zaista počela “uvoditi tržišnu ekonomiju”, smanjivati deficit, dizati kamate i štedjeti devize za otplatu inozemnih dugova, u zemlji su zavladale drakonske nestašice, bonovi, teška depresija.

Prema mnogim autorima i analitičarima, osobito srpskima, ekonomska depresija strahovito je pojačala animozitet građana bogatijih republika prema stanovništvu siromašnijih, do te mjere da su oni odlučili istupiti iz zajedničke države. Tako su Međunarodni monetarni fond i washingtonski konsenzus na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća zapravo prouzročili rat i doveli do raspada SFR Jugoslavije, pišu, primjerice, i američki autori David Gibbs, Ruth E. Grober ili Jake Lowinger. To se nipošto nije dogodilo slučajno: prema tim autorima, MMF je jugoslavenske ekonomske nevolje zapravo lukavo iskoristio kako bi razbio Jugoslaviju!

Šokantan prijedlog uzdrmao tisuće Hrvata: Zbog ove zloglasne odluke mnogi će bankrotirati

U neoliberalizam nitko više zaista ne vjeruje

Hrvatska je 14. prosinca 1992. postala članicom Međunarodnog monetarnog fonda automatizmom, naslijedivši oko jedne četvrtine prava i uloga bivše Jugoslavije. Osamostaljenu Republiku Hrvatsku nitko, pa tako ni MMF, nije trebao ni siliti ni uvjeravati ni ucjenjivati kreditima i političkom naklonošću da prihvati i provede pravila washingtonskog konsenzusa ili “neoliberalizma” – ranim hrvatskim ekonomskim stratezima ta su pravila od prvoga dana bila “u krvi”. Tek kad su na vlast došli Račanovi socijaldemokrati, njihovi su se ekonomisti zabrinuli nad oštrinom nekih MMF-ovih naputaka, a zapravo zahtjeva.

Hrvatska je s Međunarodnim monetarnim fondom od ulaska u članstvo do danas sklopila pet financijskih aranžmana i provela 12 transakcija (sve se mogu naći na MMF-ovim mrežnim stranicama). Je li Hrvatskoj i drugim zemljama u razvoju koje su po cijelom svijetu koristile njegov recept (“stabiliziraj, privatiziraj, liberaliziraj”) washingtonski konsenzus pomogao, i koliko, da ubrzaju konvergenciju blagostanja prema bogatijim državama, da sustignu tehnološku revoluciju, postanu ekonomski održivije i otpornije? Dani Rodrik, jedan od vodećih svjetskih razvojnih ekonomista koji rado dolazi u Hrvatsku, prema tome je jako skeptičan.

“I poklonici i kritičari podjednako se slažu da politike koje je obuhvaćao washingtonski konsenzus nisu donijele željene rezultate”, napisao je Rodrik u svojem prikazu izvješća Svjetske banke “Ekonomski rast u 1990-ima: Pouke desetljeća reformi”. “I dok se pouke koje izvlače poklonici i kritičari razlikuju, neće biti pogrešno reći da u washingtonski konsenzus nitko više zaista ne vjeruje. Pitanje sada nije je li washingtonski konsenzus živ ili mrtav, pitanje je što će ga zamijeniti.”

Zadaća za budućnost

Ako su pravila washingtonskog konsenzusa danas standardni sadržaj svakog paketa ekonomskih reformi, i MMF više nikoga ne mora ni uvjeravati ni siliti da ih se pridržava, što je MMF-u ostalo kao zadaća za budućnost?

Pozivajući se na “temeljni ekonomski aksiom” kojim je tadašnji američki savezni ministar financija Henry Morgenthau, šef Harryja Whitea, otvorio Brettonwoodsku konferenciju – “prosperity, like peace, is indivisible” – izvršna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva danas poziva na “multilateralizam 21. stoljeća”. Ni na današnje “izazove”, od globalnog zagrijavanja do demografske i tehnološke transformacije, niti jedna država ne može odgovoriti sama, bez međunarodne suradnje, kaže Georgieva. Tako MMF danas pronalazi novu svrhu svojega postojanja, no za Hrvatsku to prestaje biti relevantno jer sve te “izazove” danas za nju kolektivno savladava Europska unija.