Od naplatnih kućica u Lučkom do Jadranskog mosta preko Savske do Kranjčevićeve, uz policijske patrole sa svih strana. Tako je izgledala standardna ruta svih koji su zbog Hajduka potegnuli iz Dalmacije i svih krajeva južno od Zagreba, no brojne tablice iz gradova sa sjevera i istoka, ali i cijele Europe opet su potvrđivale beskrajnu vjeru “bijele vojske” da utrka za naslovom prvaka nema zamjenu, čak i kad se igralo u vrijeme ručka zbog hrvatskog rukometnog finala u Oslu. Oni s Korčule, Hvara, Brača ili Visa digli su se u četiri ujutro da bi prvim trajektom krenuli za Split, pa onda dalje, a u prilog im je išlo lijepo i sunčano vrijeme, dok ih je Zagreb dočekao s temperaturom oko pet stupnjeva.
Zapadna tribina brzo se napunila, dok je na istoku zbog rigoroznih kontrola ulaz bio jako usporen i koja stotina navijača Hajduka nije mogla ni vidjeti vodeći pogodak Dialloa u 14. minuti jer je još bila u redu ispred stadiona. No, sve što se događalo kasnije mogli su vidjeti, na terenu je bilo burno da burnije ne može biti, a pjesma i bubnjanje s tribina nisu stajali ma kako se rezultat kretao. U 76. minuti uslijedila je već tradicionalna bakljada i niz uhu nimalo ugodnih topovskih udara, a utihnulo je tek na kraju nakon razočaravajućeg poraza. Igrači su došli pred istok, ali više se ni muha nije mogla čuti, kao da više nitko nije znao što pametno reći. Oni rijetki navijači Lokomotive došli su na svoje, mogli su nazdraviti i svi navijači Dinama i Rijeke, a kolone Torcide i svih hajdukovaca opet su otputovale doma s tugom dugom 20 godina…
