U Zagrebu ništa novo. Gradski autobusi, u prosjeku desetak godina stari – dakle, relativno novi – idu u rezalište, zapušteni i neodržavani. Sličnu sudbinu dijele, izgleda, i tramvaji koje je Bandić dvijetisućitih naručio od Crotram konzorcija. Pukla je opet i neka cijev pa je veći dio Novog Zagreba ostao bez tople vode. Istovremeno, Tomašević obećava rasterećenje prometa na zapadu grada: “Više je vlasti to obećavalo, ali mi ćemo to realizirati”, kaže. Kako?
Tako što su u manje od četiri godine uništili javni prijevoz u Zagrebu? No to sve ne bi bio razlog da ga se ponovno spomene. Razlog su izmjene GUP-a koje su toliko traljavo i diletantski napravljene i povrh toga neusklađene sa zakonom da moraju na novu javnu raspravu. Ministarstvo je srušilo Tomaševićev GUP s vrlo jasnim obrazloženjem: Prijedlog GUP-a propisuje strože uvjete za gradnju od zakonskih, uvjetujući izradu dodatnih planova uređenja i arhitektonskih natječaja na lokacijama gdje to zakon ne nalaže. A GUP nikad ne smije biti restriktivniji od zakona.
Također, ključni projekti, poput gradske knjižnice i stadiona Kranjčevićeva, nisu precizno definirani, što je protivno zakonskim odredbama. A jasno je, i mimo zakona, da je suludo stavljati dodatne restrikcije na gradnju dok cijene kvadrata u Zagrebu divljaju. Time cijena kvadrata samo može otići dodatno u nebo. Što će najviše osjetiti oni koji su u renti ili pokušavaju kupiti stan. Toliko o socijalnoj osjetljivosti. Slično se dogodilo Bandiću 2019. i tada su u Možemo likovali. Sad, očekivano, krive HDZ-ovo ministarstvo.
Što su radili četiri godine?
“Na ove dvije i pol stranice odluke ministarstva čekali smo tri mjeseca. Tri mjeseca čekanja za četiri točke. Nije točno kad kažu da je to tako bilo prije i da nema drugih standarda u odnosu na prošlu gradsku upravu”, kaže Tomašević. A onda dodaje kako ni jedan od deset velikih projekata neće stati. U čemu je onda problem? Jer, da bi se napisale te “dvije i pol stranice”, potrebno je temeljito pregledati cijeli dostavljeni GUP. Tomaševiću je sad ključno to što, eto, ministarstvo nije pregledalo sve u tjedan dana i vratilo mu na doradu, iako će nova javna rasprava ionako trajati mjesecima!
Ako im se toliko žurilo da GUP bude prihvaćen prije izbora, što su onda radili četiri godine na vlasti? Da su izmjene GUP-a pokrenuli prve godine, u drugoj bi sve već bilo riješeno! A gdje je dosad bilo “deset velikih projekata”? Ah, prvi mandat im je bio da ih temeljito pripreme, kao što su, kažu, vrlo temeljito i studiozno godinama radili na GUP-u. Toliko studiozno da ga nisu uskladili sa zakonom! Netko bi rekao, “rade sporo i traljavo”, ali ne, vjerujte im, oni su samo jako studiozni i temeljiti!
A ako ništa nisu napravili u prvom mandatu, a u drugom očito neće moći jer još nema ni GUP-a, nema veze, napravit će u trećem ili četvrtom. Jer sve rade “studiozno”, onako kako je Servantes iz “Malog mista” godinama i desetljećima prevodio “Don Quijotea”, što mu je zapravo bio izgovor da živi od milosti mještana, usput im soleći pamet o njihovoj zaostalosti. Da je Servantes živ i stvaran, danas bi, onako sklon studioznom promišljanju i žicanju, bio u Možemo. Oni su, zapravo, neshvaćeni umjetnici.
Holjevac: ‘Pokojni amateru Milane, gdje god da jesi, gledaj, ovako se rasipa novac’
Treba nam novi gradonačelnik
Dakle, gospodo i osobe iz Možemo, što ste radili dosad? Sad odjednom asfaltirate dvadeset i četiri sata dnevno i sedam dana u tjednu nogostupe po cijelom gradu, kad se bliže izbori? Bandić je to radio ljeti, kad nema gužve! Sad pokrećete projekte gradnje škola, vrtića, bazena, svemirskih lansirnih stanica, a gdje su svi ti silni projekti bili dosad? Tamo gdje i novi GUP! HDZ vam smješta ispod pojasa? Ne bi se reklo, odgovarate im više nego SDP na čelu Zagreba, a da ga sami ne mogu osvojiti, znaju vrlo dobro, ali i da vam smješta, pa radili ste i vi to Bandiću u skupštini kad god i kako god ste mogli! Smješta li vam i koalicijski partner SDP, čiji vas je Branko Kolarić prozvao za nesposobnost koju vide svi osim vas i vaših najvjernijih glasača?
“Razlozi zbog kojih je ministarstvo za GUP grada Zagreba odbilo dati suglasnost nisu nimalo bezazleni”, napisao je on, demantirajući tako de facto tvrdnje o podmetanjima HDZ-a. “Ukazuju na evidentan manjak stručnih kadrova trenutne gradske garniture u upravnim tijelima Grada Zagreba.” Uostalom, poznato je da, kad je Bandić bio na vlasti, novi GUP nije mogao biti donesen godinama, a rušio ga je upravo Tomašević! “Srušili smo HDZ-ove amandmane i nakon toga srušili smo Bandićev štetan i zastarjeli GUP!”, napisao je slavodobitno Tomislav Tomašević na Facebooku u veljači 2020., i dodao: “Zagrebu treba novi GUP za 21. stoljeće, a bome mu treba i novi gradonačelnik!”
Nakon svega, Zagrebu i dalje treba i novi GUP i novi gradonačelnik. Jer, postojeći je uvijek uspijevao politički profitirati na Bandiću, a sad pokušava politički profitirati na HDZ-u, samo što od realizacije projekata nismo vidjeli ništa osim one legendarne klupice i nacrtanih mačaka, a od stručnosti ništa što već nismo vidjeli u kultnom crtiću “A je to”. Uvijek je netko drugi kriv, bivši gradonačelnik, Vlada, resorno ministarstvo, dotepenci, Hercegovci i svi oni koji ne mogu shvatiti njihove napredne koncepcije i genijalnost Tomaševića i Benčić.
Po Hrvatskim šumama i gorama
Pad ministra Dabre nije bio neko iznenađenje, ionako je bio najslabija karika u Vladi. No na kraju ga nije dotukla travnička diploma, već krkanluk. Ipak, iza njega ostaje nasljeđe – a to je pokretanje pitanja kriminala u Hrvatskim šumama, koje su već tridesetak godina na glasu kao nepresušno leglo koruptivnog financiranja HDZ-ovih kadrova. Iako je općepoznato da ondje samo dabrovi i vjeverice ne kradu, u Hrvatskoj i dalje postoji snažan otpor bilo kakvoj ideji o davanju šuma u koncesiju, kako to rade normalne države ovog svijeta, i kad god se to pitanje ponovno pokrene, slušamo priče kako smo ionako sve rasprodali. A ovo je naše. Nije vaše. Njihovo je, zna se.
Davanjem nacionalnih dobara u koncesiju države ostvaruju siguran i čvrst izvor prihoda, a državi je uvijek najvažnije da zna unaprijed s čim u budžetu može računati. Tržišta su hirovita i teško je točno procijeniti buduće prihode. A pritom sve to ostaje u vlasništvu države, davanjem u koncesiju nitko se ne odriče nikakvog vlasništva! Usto, pravilo je – i vrlo dobro ekonomskim istraživanjima dokumentirano – da su privatne tvrtke uvijek za oko 20 posto, u prosjeku, učinkovitije od javnih i državnih, bilo gdje i u bilo čemu. No HDZ-u savršeno odgovara da se to nikad ne dogodi, a isto tako i ostalim strankama, pa zašto onda ne bi bili “uz narod” i podržali populistički narativ “ne damo naše vode i šume strancima”? Jer stranci će valjda te naše šume staviti na rame i odnijeti negdje u Njemačku. Država bi tada mogla i stvarno učinkovito kontrolirati poštuje li koncesionar ugovorene uvjete o sječi i svemu ostalom, jer bi joj to i bilo u interesu. Ovako, svima je unutar državnog aparata u interesu praviti se blesav pred očitim kriminalom.
Dakle, vratimo se Dabri: Dabro je rekao da su Hrvatske šume “leglo kriminala” te dodao da mu je “šef rekao da šuti o kriminalu” u toj državnoj tvrtki. Dabrina prethodnica, Marija Vučković, koja je prije njega vodila resor poljoprivrede, rekla je da o kriminalu u HŠ-u ne zna ništa. A sve prijave o nepravilnostima “prosljeđivala je institucijama”. Nediljko Dujić, šef Uprave HŠ-a, pak, komentirao je da je njima cilj nulta stopa kriminala i korupcije unutar Šuma i da Dabro “izmišlja štetu”. Šteta, naravno, nije izmišljena, na što jasno ukazuju i nalazi revizije, ali u HDZ-u oko HŠ-a očito vlada omerta, zavjera šutnje. Dakle, vjerujete li stvarno i dalje da je najbolje za Hrvatsku da to ne damo u koncesiju i da samo treba pronaći “poštenu vlast”? Tu poštenu vlast svi traže već stoljećima i ne nalaze je. Postoje samo lopovske vlasti i sutavi koji vlastima ograničavaju mogućnost krađe. Koncesija je jedan od tih.
To ne bi ni Kata Peović
A kad smo kod populizma, tu spada i poziv na bojkot svega, od trgovačkih lanaca – svih, bez izuzetka, do kafića. Zbog visokih cijena. Očekivano, prvi je petak prošao vrlo uspješno. Toliko uspješno da je dosad snižena cijena jednog artikla, sjajila za čaše. U jednoj trgovini. Doduše, to je sniženje vjerojatno bilo na dnevnom redu trgovačkog lanca i ranije, jer se cijene proizvoda stalno mijenjaju, no ako organizatori žele vjerovati da su uspjeli, tko sam ja da im proturječim? No sama činjenica da Vlada svesrdno podržava taj bojkot jasno govori koliko je on duboko pogrešno usmjeren. Ako netko misli kako su inflacije i poskupljenja fenomeni vezani uz trgovačke marže velikih lanaca – koje su u Hrvatskoj u posljednje četiri godine čak i padale zbog povećanja opsega prodaje, što se lako može provjeriti! – a ne uz količinu dostupnog novca bez pokrića u ekonomskom sustavu, koji se u sustav ulijeva kroz državnu potrošnju, taj svakako treba otvoriti neku knjigu tipa “ekonomija za djecu”.
Pa zar nisu plaće javnim službenicima dramatično rasle? Danima čitam po novinama koliko je što u dućanima poskupjelo od 2020. Pa, prosječna plaća isplaćena u Hrvatskoj 2020. Bila je, prema Fini, 6763 kune (897 eura). Prosječna plaća isplaćena u studenome 2024. iznosila je 1366 eura. To je porast od gotovo 53%. Problem je što taj rast plaća ne odražava rast produktivnosti, učinkovitosti, niti konkurentnosti hrvatskih proizvoda i usluga, naročito poljoprivredne proizvodnje. Taj rast odražava prije svega porast zarada u turizmu i transfera novca iz EU-a pa se izravno prelijeva na cijene hrane, i to prije svega one proizvedene u Hrvatskoj, koja čini 63 posto prodaje u robnim lancima (toliko o teorijama uglednih ekonomista – da ne uvozimo hranu, bila bi još puno skuplja). Podravka naplaćuje svoje proizvode kao da su kvalitetom na razini Bonduellea, a u biti su bliže Lidlovim robnim markama. Kraš čokolade naplaćuje kao da su belgijski butik proizvodi. Naravno, za izvoz imaju druge cijene jer im za ove nitko ništa ne bi uzeo.
U zemlji u kojoj pola države uz plaću ima i nekretninu naslijeđenu od babe koju rentaju turistima, i to po cijeni koja je danas dvostruko veća od one od prije nekoliko godina, ti isti ljudi pitaju “čime trgovci opravdavaju porast cijena”. A čime vi opravdavate to da vam je apartman dvostruko skuplji nego preklani? “Ah, ali znate li koliko danas košta servis čišćenja!” Da, ali čistačica je poskupjela i pekari. Kao i pekar. Ako već nisu brašno i struja. Nitko od nas, kad nešto svoje prodaje, ne razmišlja socijalno, nego tržišno. Biste li prodali svoj stan ispod cijene koju možete dobiti, recimo mladoj obitelji s troje djece, a vlasnik deset apartmana nudi vam dvadeset tisuća eura više? Ne bi ni Kata Peović, iako je ona iskreni komunist. Javni transferi otišli su u nebo, plaće u javnom sektoru rasle su debelo iznad prosjeka koji je i sam dramatično rastao, preko fondova EU-a novac se slijeva u zemlju u rijekama, kupci kupuju kao da sutra ne postoji, promet trgovačkih lanaca godišnje raste u dvoznamenkastim postocima, nikad nije prodano više nikad skupljih automobila, kvadrati čija je cijena odletjela u nebo prodaju se prije nego što se zabode lopata u zemlju, kafići su prepuni unatoč suludim cijenama, pa odakle onda inflacija? Ako je državni proračun praktički udvostručen posljednjih godina, kako da onda i cijene ne rastu?
Na dan bojkota osvanula slika koja je slomila brojne Hrvate: ‘To rade i u Srbiji’
Bojkot i kronika hrvatske naive
No, prema mišljenju većine Hrvata, trgovci određuju marže tako što u upravi Lidla ili Spara sjednu i kažu: “Okej, Mađarima ćemo prodavati jeftinije, oni su nam jako simpatični, Slovencima isto tako, a Hrvatima ćemo uzeti pare jer nisu naši, nama je u interesu oderati ih i te pare uzeti u Njemačku.” Praćenje te masovne histerije oko bojkota nešto je poput kronika hrvatske naive. Ne, nisu Hrvati naivni zato što dopuštaju da ih trgovački lanci pljačkaju, nego zato što čak i ekonomisti daju izjave na razini teorija zavjera, za koje bi ih profesor trebao rušiti na prvoj godini iz “Osnova”. Na stranu što je određivanje marži prilično složeno, i kao i inače u trgovini tu nema ni najmanje prostora ni za čije simpatije prema ovom ili onom tržištu, već se radi prema jasno određenim algoritmima, sama priča o “pohlepi trgovaca” imbecilna je – pohlepan trgovac koji diže cijene iznad optimalnih, onih koje omogućuju najveću zaradu i iznad kojih broj prodanih artikala pada brže nego što raste prihod od povećanja cijena, ne bi opstao dulje od tri dana. Isto kao ni onaj koji bi ih spustio ispod toga.
Dakle, imamo zbrku. Hrvati smatraju da ih trgovački lanci, s naglaskom na strane, pljačkaju “jer je sve jeftinije vani”, a taj se dojam temelji na “znanstvenoj” metodi poznatoj kao “branje trešnjica”, odnosno biranja određenih proizvoda kod kojih postoji željena razlika u cijeni. Konkretni podaci, međutim, ne potvrđuju priče “sve je jeftinije u državi XY”. Cijene namirnica su, statistički, u Münchenu 38% posto veće nego u Zagrebu (ali da, pivo i voda u boci osjetno su jeftiniji), a u Ljubljani za 11%, na temelju prosjeka cijena svih ključnih namirnica i prosjeka cijena u svim dućanima. Doduše, Mađarska je neznatno jeftinija, ali oni su veće tržište, geografski kompaktnije, i imaju osjetno jeftiniju i napredniju domaću proizvodnju.
S druge strane, u Hrvatsku nikad nisu došli ni Tesco ni Carrefour ni Aldi niti bezbroj drugih, od svih velikih europskih trgovačkih lanaca ovdje su samo Schwartz grupa (Lidl i Kaufland) i gotovo marginalni Spar. Billa je napustila Hrvatsku nakon što je, pljačkajući nas bezočno visokim maržama, natukla 60 milijuna eura gubitaka i zatvorila vrata. Francuski div Leclerc pokušao je još davne 2003., među prvima, ući u Hrvatsku pa su ih svi pokušali izreketariti već u startu, tako da su nakon par godina odustali, a već izgrađeni dućan kupio je Konzum. Slovenski je Mercator u Hrvatskoj propao, dućane je također preuzeo Konzum. Ako je Hrvatska takav raj za trgovce, zašto je strani lanci izbjegavaju kao kugu?
Holjevac uočio čudnu vezu između Tuđmana i Milanovića: ‘Sjećate se što su o Franji govorili’
ABC – anything but Croatia
S jedne strane, mi vidimo Hrvatsku kao raj za strane dućane. S druge, strani ulagači Hrvatsku opisuju frazom “ABC – anything but Croatia”. Uložite svoj novac bilo gdje drugdje. Preveliki troškovi u odnosu na produktivnost rada, loša poslovna klima i infrastruktura, spora birokracija, nikakva pravna sigurnost, skup kapital, balkanski prevarantski mentalitet, ogromni fiskalni i parafiskalni nameti, antipoduzetnička klima, naročito prema strancima. S treće su domaći proizvođači, koji kažu da im konkurencija uvoznih jeftinih proizvoda čini uzgoj svinja, peradi i krava za mlijeko neisplativim.
S četvrte su ekonomisti, od kojih jedni palamude kako bi sve bilo jeftinije da imamo više domaćih proizvoda na policama, zanemarujući notornu neučinkovitost domaće poljoprivrede, drugi o “transfernim cijenama”, a treći o tome kako postoji kartel i kako AZTN treba to istražiti. Pa AZTN je to istražio i kategoričan je da kartela nema u maloprodaji, ali ima u telekomunikacijama i nekim drugim djelatnostima. Zašto su onda brojne stvari skuplje nego u Švedskoj? Iz istog razloga iz kojeg su broje stvari skuplje u Srbiji nego tu, a ondje je plaća pola hrvatske, ali ti razlozi debelo prelaze okvire kolumne i idu u ozbiljnu ekonomsku analizu.
No, kad lavina krene, nosi sve pred sobom, pa će tako konačni rezultat vjerojatno biti taj da će propasti dućani poput Žapca, koji nudi jeftinu robu po bagatelnim cijenama, dok je Lidlu pak svejedno hoćete li kupovati kod njih u Sloveniji ili Hrvatskoj, ali ako odluče zatvoriti dućane, računajte da će cijene u Konzumu otići 20 posto gore. Dakle, ljudi, dajte se saberite i okrenite bunt prema stvarnom uzroku problema: krenite od Vlade.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr
