Pripreme za ‘anschluss’ Republike Srpske, Crne Gore, … – i tko sve financira
Organiziranjem Svesrpskog sabora (8.6.2024.) u Beogradu, koji je zapravo bio prikaz srbijanske geopolitičke strategije – kojom dominira agresivni stav spram teritorijalnih i kulturnih pitanja „prekograničnih“ Srba, režim Aleksandra Vučića je, uz statiranje Milorada Dodika iz RS/BiH i posredno Andrije Mandića iz CG, opredijelio Srbiju ka „savezu“ Rusije i Kine a sa svrhom ostvarivanja velikosrpskog projekta, kojega smatra svojim nacionalnim prioritetom.
Formalnije sagledano, Svesrpski sabor se sastojao od narodnog skupa kojem je nazočilo oko 7.000 ljudi, a na zajedničkoj sjednici vlada Srbije i entiteta RS/BiH usvojena je Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda! Ujedno, tome svemu je „koncelebrirao“ patrijarh SPC-a Porfirije (Prvoslav Perić) u cezaropapističkoj maniri.
„Gazimestan 2.0“ ili Vučićev masterplan
Konkretnije, zaključci Deklaracije (uz ponavljanje starih ekspanzionističkih politika sadržanih u Memoranduma SANU iz 1986. koji je bio “mina pod temeljima Jugoslavije”), ukazuju na adaptiranje i osuvremenjivanje postojećeg velikodržavnog projekta – spram novih međunarodnih geopolitičkih realnosti.
Drugim riječima, jedina je razlika između Deklaracije i Memoranduma SANU u tome što su u Deklaraciji zaključci „malo benigniji“ – s obzirom da trenutne političke okolnosti ne omogućavaju navođenje eksplicitnih velikodržavnih imperativa i akcija koje bi ih pratile.
Paralelno s Deklaracijom, govori predsjednika Republike Srbije i entiteta RS/BiH na saboru (a što treba objedinjeno sagledavati) imali su za cilj pripremu populacije / „vascelog Srpstva“ za potencijalne sukobe, uz spominjanje „teških dana koji dolaze”, odnosno „potrebu za obranom srpskog identiteta od vanjskih prijetnji“. U tom je kontekstu i Andrija Mandić spominjao tri srpske države (misleći na RS, RS/BiH i CG)…
Dakle, Svesrpski sabor je nesumnjivo mnogo više od folklorističko-patetičnog skupa. Naime, on je pažljivo oblikovan kao događaj koji nagovještava širu stratešku – geopolitičku agendu.
U bitnome, kroz narative prekograničnog srpskog jedinstva, nacionalističke retorike, historijske viktimizacije i kritike liberalne međunarodne zajednice, Srbija i entitet RS/BiH se pozicioniraju za buduće teritorijalne pretenzije, odnosno moguće ratove…
Dakle, ove događaje treba realno sagledati i pripremiti se za nagovještene implikacije!
Deja vu ili već viđeno ’90-ih
No, s obzirom da je to sve „deja vu“ (već viđeno u prošlom ratu, uz oko 150.000 mrtvih + genocid, oko 200.000 teško ranjenih ljudi, te više od 50.000 silovanih žena i dr.) mi ćemo ovdje uglavnom razmotriti okolnosti koje omogućavaju financiranje tog velikosrpskog projekta, sada pod Vučićevim vodstvom. Glede toga, ne isključujemo da sve te ciljane financijske operacije nadzire „Vučićev financijski potrčko“, Siniša Mali, srbijanski ministar financija, uz vjerojatnu koordinaciju „financijskih stručnjaka“ iz Moskve.
U spomenutoj ćemo namjeri „točkasto“ ukazati na više podataka / vijesti koje potkrepljuju gornje pretpostavke.
Naime, prema agencijskoj vijesti od 12.6.2024. Vladimir Putin, ruski predsjednik, ratificirao je protokole o restrukturiranju dugova Srbije. Ovdje napominjemo da se prema podacima Ministarstva financija Srbije javni dug države odnedavno udvostručio, pa je tako u 2023. dostigao 35,5 milijardi eura. (Ističemo da je dan ranije, dakle prije nego li je Putin potpisao spomenute protokole, Aleksandar Vulin odao počast J.V. Staljinu – poklonivši se na njegovom grobu!?)
Ovdje ubacujemo i navod iz Al Jazeere Balkan da država Srbija posredno kupuje šume u RS/BiH od Banja Luke, konkretno na planini Jahorini – kako bi pomogla „potonulom“ proračunu RS/BiH, iako zna da se radi o području / šumama koje su u vlasništvu države BiH a ne entiteta RS/BiH.
Gornjim smo primjerima nastojali oslikati financijska bespuća, odnosno ukazati na plaćanja kroz „prve, druge i treće ruke“ (ministarstva, telekomi, tajkuni, SPC i dr.) a kroz koja Srbija prolazi – kako bi plaćala „učešće“ /„ulaznicu“ za svoj „osvježenji“ strateški – velikodržavni projekt.
*
Dodatno, navodimo, s obzirom da se današnje „specijalno / hibridno ratovanje“ na Zapadnom Balkanu (ZB) odvija i kroz financijske operacije koje imaju za cilj ovladavanje medijskim prostorom – dvije zanimljive indicije.
Prema njima, a te su indicije – također temeljene na javnim izvorima da je osnivač United grupe – kragujevački tajkun Dragan Šolak, vlasnik Nove TV i N1 TV, dok je primjerice vlasnik dnevnih listova Večernji list i 24 sata beogradski poduzetnik Igor Žeželj, a do čega je došao uz potporu državnog / „Vučićevog“ Telekoma Srbija!?
(Naravno, glede spomenutih medijskih mogula ali i uopće drugih sigurnosno – zanimljivih osoba, podrazumijeva se kako uvijek ostaje otvoreno pitanje nijansi njihove iskrenosti – u kontaktima sa zapadnim i istočnim sigurnosnim agencijama.)
Ujedno, s obzirom na propagandnu važnost medija, odnosno da su oni ključno sredstvo (a i njih treba platiti) za prenošenje (dez) informacija u kontekstu predmetnog projekta, ističemo sljedeću anegdotu: Jedan od vodećih srpskih intelektualaca (pravni teoretičar, povjesničar i političar) koji je djelovao između dva Svjetska rata – Slobodan Jovanović (1869.-1958.), svojedobno je upitao oca: ‘Kako ste mogli na bajkama, na mitovima, na lažima – da pravite državu”, na što mu je otac odgovorio: ‘A šta smo drugo imali na raspolaganju”?
Napominjemo kako državni mediji iz Srbije dominiraju regionalnim medijskim tržištem. Tako da antizapadni, odnosno proruski i prokineski narativi – koji su originalno šireni u Srbiji – preko Russia Today i Xinhua, utječu na politički i društveni diskurs u BiH, CG, Sj. Makedoniji, pa čak i na Kosovu.
*
S obzirom na veličinu i cijenu predmetnog velikodržavnog projekta može se primijetiti kako ovdje nije riječ samo o srbijanskom kapitalu, već se tu radi i o ruskim te kineskim financijskim sredstvima, kojim oni plaćaju „potrebu za neredom na ZB“ – kao na jednoj od više globalnih „šahovskih ploča“ na kojima se „razračunavaju sa Zapadom“…
Dakle, RF i Kina imaju i koriste Srbiju kao proksija (posrednika), za destabilizaciju Zapada.
Na ovom je tragu i profesor s podgoričkog Fakulteta političkih nauka Zlatko Vujović koji je nedavno istaknuo kako ni Rusija niti Kina nemaju svoju (značajnu) infrastrukturu koja bi mogla biti presudna za određene procese na ZB ali postoje „ogromne svote ruskog i kineskog novca koji stiže u Srbiju, koji se na razne načine ‘pere’ a što postaje opasno za jugoistočnu Europu (ZB)“. „Jer kad imate novac time ide i politička volja, odnosno politička namjera da se štite interesi toga novca. A u regiji je previše i ruskog i kineskog novca da bi ovo bila stabilna regija”!
Ovome bi mi pojednostavljeno mogli dodati kako se čini da Rusija svoje interese u globalnom sukobu sa Zapadom na području ZB plaća izvozom nafte i plina Srbiji – „ispod cijene“, dok to Kina plaća iskorištavanjem rudnih bogatstva Srbije – po specifičnim uvjetima i sl.
Naravno, ta globalna razračunavanja dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a sa Zapadom na „ZB igralištu“ Srbija nastoji naplatiti / iskoristiti kroz probitke za svoj velikodržavni projekt!
*
Sada, kad smo osvijestili i da Rusija i Kina preko Srbije utječu na politiku i ekonomiju ZB-a, pokušajmo razmotriti kakvi su njihovi međusobni odnosi – s obzirom na spomenute refleksije a kako bi eventualno mogli anticipirati trajanje tog „projektnog“ trojnog savezništva.
Poslužiti ćemo se s izvješćem VOA-e (Glasa Amerike), odnosno Izvještajem Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) u Washingtonu na predmetnu temu.
Dakle, sve snažnije veze Rusije i Kine dio su rastuće mreže autoritarnih aktera koji rade na globalnom potkopavanju demokracije, iskorištavajući slabe vlade i osnažujući korupciju u drugim zemljama. U tom smislu one izdvajaju i ciljaju “autoritarne zemlje” poput Srbije i Mađarske a koje su “daleko otvorenije za njihove investicije i diplomaciju – od mnogih drugih europskih zemalja”!
Naime, u studiji se navodi i sljedeće: “Otkrili smo da usprkos pojačanim vezama, ciljevi Rusije i Kine ostaju vrlo različiti“. Naime, “Kina prednost daje ekonomskom angažmanu kao svojoj ulaznoj točki za politički utjecaj, dok Rusija mnogo više pokazuje snagu u smislu vojne sigurnosti i neskrivenih političkih pristupa.”
U tom se smislu ističe i da Kini ne odgovaraju veliki destabilizirajući konflikti, pa se tvrdi i da u konačnici “Kinezi imaju interes u slabljenju Rusije – jer slabija im RF mora prodavati naftu i plin po nižim cijenama. Slabija Rusija je i povodljiviji saveznik, slabiji igrač na globalnoj pozornici i možda se Kinezi tome nadaju”. Tvrdi se i da je „već prilično jasno kako je Rusija mlađi partner u ovom savezu, što se nije moglo ni zamisliti prije nekoliko desetljeća”.
No, neovisno o navedenome, u izvješću se tvrdi da se na ZB manifestira isto ono što se događa na globalnom planu a to je “nova era partnerstva bez ograničenja između Rusije i Kine”.
Naime, u izvještaju IRI-ja se konstatira da je uočljivo zajedničko kreiranje narativa prema Zapadu, i da u tom smislu postoje formalne koordinacije Rusije, Kine i drugih autoritarnih aktera (vjerojatno misle na Iran).
Također se u izvješću upozorava i da je najviši stupanj povezanosti između RF i Kine vidljiv u informacijskom sektoru!
Konkretnije, prema izvješću, Kina i Rusija u Srbiji, koriste visoko centraliziranu i zarobljenu državu, te privlače “itekako voljne vladine dužnosnike i lokalne lidere, na štetu demokracije”. Pritom, Rusija se uzda u povijesne i kulturne veze, a Kina s poslovnih dogovora prelazi na direktniji utjecaj u drugim sektorima “izazivajući demokratske vrijednosti ekonomskim sredstvima”.
U Crnoj Gori, Kina i Rusija koriste duboke podjele u populaciji i medijima da bi promovirale svoje agende, zatim plasiraju dezinformacije preko etnički podijeljenih medija, te koriste propagandu “koju šire prosrpski / proruski / provladini mediji” – kako bi isticale kinesko-ruski savez kao superiorniju alternativu liberalnom svjetskom poretku.
Mirić: Putinove ‘dunavske osice’ i sastanak Ukrajina-Jugoistočna Europa u Tirani
Donosi li ova Vučićeva politika rezultate?
Sudeći prema situaciji u CG – donosi, pri čemu je čak riječ o NATO članici. Tu je Vučićevu dominantnost profesor povijesti sa Sveučilišta u Beogradu sintetizirao sljedećim riječima:
“Jakov Milatović (predsjednik CG) je Vučićeva sluškinja, Spajićeva (Milojko premijer) uloga je da razvali institucije kako bi zaustavio EU integracije CG… vlast i opozicija u Srbiji neće se smiriti dok Milo Đukanović ne bude uhapšen ili likvidiran… nosioci politike u Srbiji i dalje se obračunavaju s likvidiranim premijerom Zoranom Đinđićem smatrajući da je Đukanović njegova crnogorska replika… Abazović (Dritan, bivši CG premijer, etnički Albanac) je samo mali, prljavi izvršilac Vučićeve politike i klanovskih interesa… Milatović je izdajnik koji se poistovjetio s izdajom. Podrškom staljinistima koja je iskrena – podržao je Putina, Orbana i Vučića kao svoje logične partnere. Spajićeva uloga je da razvali institucije kako bi se zaustavila evropska integracija CG. Mandićeva (Andrija – četnički vojvoda na poziciji predsjednika Skupštine) uloga je da CG postane dio srpskog svijeta, pridružena članica RF. Njihove su uloge komplementarne a zajednički ih rad vodi istom cilju. Politički, moralni, kulturni slom koji je CG pretrpjela prvo u prosovjetskim litijama (anticrnogorske procesije organizirane od strane SPC-a)… Bečić (Aleksa predsjednik Demokratske CG) je daleko najlukaviji, najpodliji klerofašista”.
U BiH se Svesrpski sabor smatra opasnim projektom predsjednika Vučića, koji je izravno povezan s pokušajima Rusije da destabilizira ZB i skrene pažnju s ruske agresije na Ukrajinu.
U tom je kontekstu bošnjački član Predsjedništva BiH Denis Bećirović ustvrdio da “uspostavljanje i antidejtonsko djelovanje Svesrpskog sabora predstavlja prijetnju suradnji među državama“, te da “takav scenarij odgovara jedino Putinovoj RF i zato nije slučajno da su najviši ruski dužnosnici podržali održavanje Svesrpskog sabora”.
Bećirović je zaključio i da tekst Deklaracije ne uvažava međunarodno i nacionalno pravo, kao ni postojanje nezavisne, suverene i nedjeljive države BiH, jer se Vučić zalaže za realizaciju mračne ideje ‘jedan narod, jedan sabor’, negirajući međunarodno-pravni značaj teritorijalnog načela kao osnove za vršenje suverene vlasti.
Umjesto zaključka
Očito, sudeći prema političkoj situaciji u CG i BiH izgleda da sila pojačana „debelim“ financijama / korupcijom može poraziti dušu i hrabrost – „slabijih“.
No, ipak postoje određene indicije koje ukazuju da se Zapad „vraća sebi“ i to nakon što su Vučić i Putin prešli mjeru – pokušajem dizanja pobune / ustanka, na Kosovu (u Banjskoj), poput one 1990. u Kninu.
Naime, postoje naznake da bi Milo Đukanović – bivši predsjednik CG, mogao uskoro – na inicijativu Turske i uz potporu 9 članica Saveza biti izbran za zamjenika glavnog tajnika NATO-a.
Ujedno, da je Zapad napokon osjetio i shvatio „rusko-srpsko“ opasno čeprkanje u trbuhu NATO-a, vidi se i po intenziviranju sastanaka glavnih stožera zemlja NATO-a koji okružuju Srbiju, a od kojih je jedan, ovih dana, održan u Splitu!
Mogući odgovor Vučića i Putina na rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici
I konačno, glede produciranog spota „Aleksandra komandanta“ u kontekstu Svesrpskog sabora a sa svrhom jačanja kulta ličnosti, ističemo da se slična propaganda (tada kroz formu reklame za „muški parfem“) pod sloganom „Stigao je vožd“ (Slobodan Milošević) intenzivno emitirala krajem 80-ih godina, tj. uoči prošlih ratova!
Dakle, moguće je kako „slijedi drugo poluvrijeme“ na ZB, kao što je to svojedobno izjavio Ivica Dačić, srbijanski ministar vanjskih poslova!
