Putujući prošlog tjedna za Beograd, odakle sam izvještavao sa studentskih prosvjeda u Srbiji, upoznao sam zanimljivog sugovornika. Ne treba ga imenovati, dovoljno je reći da dolazi s juga Srbije, gdje su ljudi dosad tradicionalno bili odani predsjedniku Aleksandru Vučiću, što se posljednjih dana počelo mijenjati.
Kako je on iz Srbije, a ja iz Hrvatske, sate u vožnji morali smo prikratiti razgovorom, a politika je uvijek zabavna tema. Uglavnom, doznajem da je Marko, nazovimo ga tako, vrlo dobrostojeć, radi u farmaceutskoj kompaniji, ima francusko i srpsko državljanstvo, dobar automobil, gliser na kojem se opušta ljeti…
“Mora se priznati, živim dobro, ali ništa od toga ne bih mogao da nije bilo Slobodana Miloševića“, ispali on u jednom trenutku, a meni se objesi vilica. Već sam pomislio kako sam se našao s nekim srpskim nacionalistom koji će me sada satima tupiti o devedesetima. No, ubrzo sam shvatio da je čovjek samo veoma sažeo tužnu stvarnost Srbije posljednjih tridesetak godina.
‘Postalo je neizdrživo’
“Da nije bilo njegovog režima, ja i još mnogi iz moje generacije ne bi napustili Srbiju i počeli živjeti i raditi u inozemstvu. Da sam ostao u Srbiji, ne bih danas ovako lijepo živio, imao brod, putovao svijetom. Zahvalan sam Miloševiću što mi je stvorio takve uvjete da je u Srbiji postalo neizdrživo i morao sam otići”, smije se Marko.
Priča nije smiješna, nije ni tužna, samo je istinita i najbolje pokazuje kako su ljudi u Srbiji živjeli tih godina, a tragično je da im ništa mnogo bolje nije ni n25 godina od svrgavanja Miloševića.
Svjedočanstvo hrvatskog novinara o prosvjedima u Srbiji uzdrmalo regiju: ‘Najtočnije je opisao sve’
Jer, kao što mi je neki dan u razgovoru za tjednik 7Dnevno rekao Tonino Picula, izvjestitelj Europskog parlamenta u Srbiji, vlast Aleksandra Vučića posljednjih je jedanaest godina gotovo istovjetna vlasti koju su Srbi imali devedesetih. Radikalna, autoritativna, vlast koja zarobljava i pruža priliku za koliko-toliko dostojanstven život samo onima s ispravnom stranačkom iskaznicom. Drugi mogu kopati po kontejnerima ili, poput našeg sugovornika, iseliti tamo gdje će njihov rad biti cijenjen neovisno o političkom stavu.
