Kad su dva kluba predstavnici dva susjedna grada, najjačih urbanih sredina unutar dvije županije, posve je logično da će sportsko i pogotovo nogometno nadmetanje imati okvir rivaliteta. U tom kontekstu nije presudna dimenzija klubova te njihov statusni domet. Odnosi između susjeda uvijek imaju, u svakom pogledu života, drugačije doživljaje naspram onih koji to nisu. Utoliko je gubljenje energije kada se na dvije strane nogometne priče uvjerava kako utakmica Rijeke i Istre nije, odnosno jest derbi. Taj pojam, izvorno nastao u 18. stoljeću kao ime konjičke utrke u Engleskoj, generalno se rabi za osobito važne utakmice s naglaskom na rivalitet dva kluba unutar istog gradskog područja, ali to nije isključiv okvir. Recimo najvećim derbijem u Hrvatskoj tretirano je nadmetanje Dinama i Hajduka, ili u Francuskoj Paris SG – Marseille, u Španjolskoj nema većeg rivaliteta od onog između Reala i Barcelone. Ono što je zajedničko svim “derbijima” to je posebno veliko zanimanje javnosti i gledatelja…
Rijeka i Istra, gledamo li natjecateljske domete, klubovi su različitih dimenzija. Riječani su u užem krugu HR klubova s titulom prvaka (Dinamo, Hajduk, Zagreb) te višestrukim trofejnim osvajanjima. Istra je bila bolje plasirana od Rijeke 2012., kada je osvojila deveto mjesto, a Riječani su bili dvanaesti. Bio je to završni čin pred početak nove ere Rijeke, koja će u Ligi 10, s Miškovićevom vladavinom (uz početni doprinos Talijana Volpija) iskoračiti u vrh HNL-a. Uz osvajanje novih trofeja (6) Rijeka će prvi puta u povijesti postati prvak (2017.). Istra će pak imati uspone (šesta mjesta), ali i nešto brojnije padove (deveta pozicija i play off), da bi se u sezoni 2022./23. opet i najviše približila Rijeci. Osvojila je peto mjesto i propustila europsku vizu gubitkom dva boda na Rujevici, gdje je vodila do samo kraja. Imali su u Istri velikih pritužbi na suđenje Pajača, kao i činjenicu da su u toj i prethodnoj utakmici imali ukupno tri isključenja…
Dok je Rijeka dalje nastavila s “vrhom”, osvojivši drugo mjesto prošle sezone, a sada je lider SHNL-a, Istra je upisala osmu poziciju (na bod od šeste) i trenutačno je osma (na dva boda od šestog mjesta, a tri više od posljednjeg). Takvi ritmovi dva kluba su logična posljedica odnosa geopolitičkog, demografskog i ekonomskog okruženja. Rijeka je veća od Pule na tim faktorima te je razumljivo da je njen sport, i posebno nogomet, kroz povijest stvorio drugačiju dimenziju. Rijeka je kao klub odlučno iskoračila posljednjim ulaskom u prvu jugoslavensku ligu 1974., iz koje više nije izostala sve do raspada 1991., a kao suosnivač HNL-a, Rijeka je uvijek član prve lige. Istra je pak imala bitno nižu razinu ambicije u bivšoj Jugi, gdje se u niz navrata dočepala druge lige, ali se nije dugo zadržavala. U HNL je prvo 7 godina (i dva navrata) nastupala ta (“stara”) Istra, da bi od 2004. gradski predstavnik postao (klub brodogradilišta) Uljanik, na kojem je temelju nastala (gradski klub) Istra 1961.
Kroničan problem pulskog nogometa bile su financije, temeljem kojeg se diktiralo uspone i padove. Privatizacijom se Istra uzdizala, ali je stabilnost stekla tek dolaskom grupacije Baskonia-Alaves. Koliko je važan financijski aspekt znaju jako dobro Riječani, koji su također bili u trendu usponu i padova, s realnom opcijom stečaja dok se nije pojavio Mišković s Volpijem. Baski su spasili profesionalni nogomet u Puli, i štoviše, razvijaju kvalitetan klub unutar HNL dimenzija. Razlika između Rijeke i Istre 1961 je dakako u navedenim statusima, koji su determinirani višestruko različitim financijskim potencijalima. Rijeka živi s 15-20 milijuna proračuna, Istra 1961 je na razini 4-5. To su ogromne razlike i zato jesu Riječani u vrhu i klub koji osvaja trofeje, a Puležani su srednja klasa SHNL-a, kojoj je prvo osigurati ostanak, potom ostvariti što više bodova se može, te naposljetku razviti igrače čiji će transferi doprinijeti financijskoj stabilnosti kluba. Takve odnose mogu mijenjati samo drastičnije promjene u proračunima (dakle statusima) dva kluba. Objektivno je teško očekivati da bi se u bližoj budućnosti to moglo dogoditi, ali nije nerealno da se razlike u nekoj perspektivi mogu umanjiti…
Posve je razumljivo, dakle, da u Istri 1961 i njenom okruženju postoji velika motivacija da se protiv susjednog (jačeg) kluba ostvari uspjeh. Ona je prilično slična onoj motivaciji koju riječko okruženje ima kada je u pitanju rivalitet s Hajdukom. Jer Splićani su u bivšoj Jugoslaviji bili druga dimenzija za Rijeku na svakom planu. I u prvih petnaestak godina HNL-a Hajduk je bio šest puta prvak, uz 4 Kupa i 5 Superkupova. Rijeka je u tom razdoblju imala dva Kupa, a odnosi su se promijenili Miškovićevom erom, gdje je Rijeka uzela jedan naslov, 4 Kupa i 1 Superkup. Hajduk je doduše od posljednjeg naslova (2005.) osvojio i 4 Kupa. Te promjene odnosa dodatno su žestinom napunile rivalitet dva kluba te je svaka utakmica derbi, jer privlači i veliku pažnju okruženja, gledatelja i javnosti…
Kada se neki silno trude obezvrijediti doživljaje Istre u odnosu na Rijeku, odajući da žele samo pokazati kako je to kao obična utakmica za njihove doživljaje, istodobno su iritirani prema onima koji u Hajdukovom okruženju imaju isti doživljaj Rijeke.
U aktualnosti odnosa Istre i Rijeke, to nije tajna, postoji animozitet. Isti se prepoznaje između dviju navijačkih skupina, ali je u drugačijoj razini vidljiv između dva vodstva. U Istri su uvjereni da im vodstvo Rijeke nastoji zagorčati stvari gdje god može, što je začeto odmah kada se 2012. prekinula utakmica u Puli zbog par baklji. Riječani su se tada, po povratku kući, žalili povjereniku i željeli su dobiti utakmicu bez borbe, iako su na Drosini govorili da je najlogičnije igrati ponovljenu utakmicu. U Puli tvrde da se njihovim navijačima daje malo karata za Rujevicu, dok se na Drosini Riječanima prepušta cijela južna tribina. U Rijeci tvrde da su u Puli nezahvalni jer je Kantrida bila zamjenski teren (nekoliko utakmica) kada se 2009. vratila u prvu ligu. Činjenica je da je to Istra komercijalno plaćala, kao što je valjda jedini klub koji je morao izvan Županije jer navodno Veruda nije bila “ispravna”. I te nesretne baklje bile su povod jedino HNL prekidu, u Puli naravno, i nigdje više.
Utjecaj Riječana u HNS-u je među najjačima, što ne čudi s obzirom na to da imaju više članova u Izvršnom odboru HNS-a, brojne aktere po komisijama i selekcijama, a i predsjednik Kustić je vrlo blizak Rujevici. U Istri su posebno ljuti na činjenicu da je Darko Raić Sudar, izabran predsjednikom Županijskog saveza Istre kao kandidat Istre 1961, a negirao je da će odmah potom preuzeti mjesto sportskog direktora Rijeke. Istra danas nema alat po propisima kojim bi opozvala Raića Sudara, te je on nesmetano i predsjednik NSŽI-a, i SD Rijeke i član Izvršnog odbora HNS-a. Groteska je da klub koji ga je kandidirao, Istra, ima “nikakav” status u institucijama nogometa, iako im je spomenuti DRS, bivši igrač i trener, onaj koji bi i po definiciji pozicije trebao braniti interese (i) pulskog odnosno istarskog nogometa. Činjenica da u Rijeku vabi igrače iz Istre, ili one koji su u fokusu pulskog kluba, ukazuje na anomalije tih odnosa u domaćem nogometu, na koje s Drosine mogu i dalje očito samo “lajati dok karavane prolaze”.
