Jer nisu valjda svi oni koji su proteklih mjeseci diljem EU-a masovno prosvjedovali tražeći uglavnom zaštitu svoje gole egzistencije (poput poljoprivrednika), ili ustavom zajamčeno pravo na osobnu i materijalnu sigurnost na ulicama gradova u kojima žive i u svojim domovima krajnji desničari, rigidni ekstremisti i(li) „Putinovi agenti“? Jasno je da nisu! Ali jesu „masa“ nezadovoljnika, koja, kanalizirana u političke opcije, itekako može ugroziti interese učmalog europskog bipartizma
Oliver Kirchner, predstavnik njemačke parlamentarne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), koju mnogi nazivaju radikalnom desnicom uglavnom zbog svog negativističkog stava prema migrantima – nedavno je na skupu stranačkih simpatizera u njemačkom gradu Magdeburgu istima preporučio da novac „ulažu u pelene“. Aludirao je na strah establishmenta i tradicionalnih stranaka koje „prljaju gaće“ zbog naglog uspona AfD-a.
O tome danas piše medij Politico, ukazujući na jačanje radikalne desnice diljem europskog kontinenta u kontekstu upravo započetih izbora za Europski parlament koji će se održavati do kraja ovoga tjedna – dakle, ne istodobno u svakoj od država članica.
Manipulacija radikalnom desnicom u koju se trpa sve i svakoga
Međutim, prije nego što vidimo što to konkretno piše Politico želio bih upozoriti na slijedeće. Radikalna desnica u Europi nedvojbeno postoji (čak i ona koja koketira s avetima fašizma i nacizma). Ali nažalost, danas se pojam radikalne desnice politički i medijski (govorimo o mainstreamu) zlouporabljuje tj. u njega se svrstava i sve one koji se samo smatraju tradicionalistima i konzervativcima (dakle nekadašnjom normalnom desnicom koja je u međuvremenu izgubila identitet u tradicionalnim strankama koje se već dugo guraju u centar, isto kao što se u centar gura i tradicionalna ljevica kroz stranke socijaldemokratskog predznaka). Niti u ovih prvih ima „prave“ desnice, niti u onih drugih „prave“ ljevice.
Drugim riječima, u radikalnu desnicu trpa se sve one koji imaju različita mišljenja o pojedinim ključnim ili osjetljivim temama – od migrantske politike, preko ukrajinskog rata do ideoloških razdjelnica tipa LGBT i sličnih tema i td.
Upravo je to svrstavanje i stavljanje pod isti nazivnik radikalizma i razlog frustracija kod ljudi „staroga kova“, koji nemaju i ne žele imati ništa zajedničko s radikalnim desničarima, već se samo žele politički boriti za svoje stavove i interese protiv dominantnih i vladajućih političkih opcija – što je potpuno legitimno i demokratski. Zato su ti konzervativci, a vidimo ih u rasponu od inteligencije, radnika, do poljoprivrednika i ribara s pravom ljuti na etiketiranja ovakve vrste koja svakodnevno bombardiraju javnost kroz medije koji ili moraju slušati one koji ih financiraju, ili jednostavno ne shvaćaju o čemu je ovdje riječ.
Jer nisu valjda svi oni koji su proteklih mjeseci diljem EU-a masovno prosvjedovali tražeći uglavnom zaštitu svoje gole egzistencije (poput poljoprivrednika), ili ustavom zajamčeno pravo na osobnu i materijalnu sigurnost na ulicama gradova u kojima žive i u svojim domovima krajnji desničari, rigidni ekstremisti i(li) „Putinovi agenti“?
Jasno je da nisu! Ali jesu „masa“ nezadovoljnika, koja, kanalizirana u političke opcije, itekako može ugroziti interese učmalog europskog bipartizma (pučani-socijaldemokrati) kojemu od ne tako davno možemo (i moramo) pridružiti i „zelene“ zbog čega se pretvorio u moćni tripartistički interesni konglomerat koji nadzire sve segmente društvenog djelovanja i radi što hoće.
Sada, kada smo sve ovo malo pojasnili, a pojasniti se moralo – evo najzanimljivijih dijelova današnjeg teksta medija Politico koji daje niz zanimljivih osvrta, naravno, uz uvjet da ih promatramo iz kuta gore navedenog kritičkog pojašnjenja o tome što je stvarna radikalna desnica a što njen „surogat“.
Meter: Sve za vlast, ili kako Ursula von der Leyen otvara vrata europskoj tvrdoj desnici
Marširaju od Francuske, preko Njemačke i Italije do Poljske
U Francuskoj, krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje na putu je da dobije trećinu glasova, više nego dvostruko više od potpore svog najbližeg suparnika, Renesansne stranke predsjednika Emmanuela Macrona. U Njemačkoj, usprkos nizu skandala, AfD se nalazi na drugom mjestu, ispred svih partnera u vladajućoj koaliciji kancelara Olafa Scholza. U Italiji, desničarska stranka premijerke Giorgie Meloni, Braća Italije, lebdi daleko ispred čopora koji juri.
Uz slične rezultate koji se očekuju u mnogim manjim zemljama Europske unije, predviđa se da će sljedeći Europski parlament imati više članova iz ekstremne desnice nego iz povijesno dominantne snage u domu, glavne struje konzervativne Europske pučke stranke.
Pobunjeni europski ekstremisti – stoji dalje u tekstu – imaju mnogo imena: krajnja desnica, radikalna desnica, teška desnica, euroskeptici, populisti. Njihovi kritičari ih nazivaju fašistima ili autoritarcima. Sebe radije opisuju kao konzervativce, suvereniste, nacionaliste — čak i demokrate.
„Dok radikalna desnica postoji u nizu okusa, ono što ih ujedinjuje je pogled na svijet fokusiran na etničku nacionalnu državu, neprijateljstvo prema migrantima, osobito ako su muslimani, i skepticizam prema nadnacionalnim organizacijama poput EU-a, Ujedinjenih naroda i, u nekim slučajevima, NATO.“
Velika analiza hrvatskih izbora: sudar zakočenih u blatu komunizma i konzervativaca koji to odavno nisu
Rusija je najveća točka prijepora u desnici
Neki radikalno desničarski političari su ekonomski libertarijanci, ali više zagovaraju snažnu, zaštitničku državu – barem kada je riječ o onima koje smatraju građanima. Rusija je najveća točka podjela. Neke stranke, poput AfD-a ili austrijske Slobodarske stranke, otvoreni su obožavatelji ruskog predsjednika Vladimira Putina. Drugi, poput Melonijeve Braće Italije ili poljske stranke Pravo i pravda su, iz razloga uvjerenja ili pogodnosti, među njegovim najžešćim protivnicima.
Dok radikalna desnica izbija s rubova, ona izvlači glasove iz velikih dijelova društva. Među pristašama su poljoprivrednici i radnici koji krive politike EU-a za nestanak svojih sredstava za život i glasači srednje klase zabrinuti zbog imigracije i rasipanja onoga što smatraju tradicionalnim vrijednostima. Sve više uključuju mlade ljude zabrinute zbog sve većih troškova života ili jednostavno očarane novom stvari (idejom, op.ZM.).
Migracija igra središnju ulogu u privlačnosti simpatizera, ali isto tako i pitanja kulturnog rata poput pristupa pobačaju ili LGBTQ+ prava. Nedavno su europske populističke stranke dodale i svoj bijes zbog ekoloških propisa na vlastiti popis gorućih pitanja.
Manjak atraktivnih alternativa
Dodatak zamahu radikalne desnice je nedostatak atraktivnih alternativa. Obično u vremenima nestabilnosti – ratovi, pandemije, ekonomska neizvjesnost – birači hrle prema tradicionalnim strankama moći. Danas su se te stranke, u mnogim zemljama, raspale. Desetljećima su se europska desnica i ljevica borile za središte i poput dva pijana boksača doživjele kolaps ostavljajući arenu otvorenom za nove izazivače.
U posljednjem krugu europskih izbora to je dovelo do eksplozivnih prilika za liberalne pobunjenike poput Macrona u Francuskoj ili Zelenih u Njemačkoj. Ovaj put, oni koji stupaju u središte ringa dolaze s druge strane političke podjele koja se pojavljuje na kontinentu.
Macronov konačni pad! Što ga je uništilo i zašto gubi od krajnje desnice
Dolazak radikalne desnice na europsku pozornicu imat će dugotrajan učinak. Političke pripadnosti stvorene u ranoj odrasloj dobi obično traju cijeli život.
Za razliku od SAD-a gdje potporu Donaldu Trump daju najvećim dijelom stariji građani, u Europi su desne ideje zahvatile i mlade pa će u njoj „pobunjenici“ imati snagu u idućim desetljećima.
