Hajduk se domogao tri važna, vrijedna boda, ali armiju svojih navijača nije uvjerio da je spreman za nastavak borbe za naslov prvaka. U dosadašnjem tijeku prvenstva, što se tiče ambijenta, to jest navijačkog bodrenja, sve je prštalo od povjerenja, ali je poraz od Lokomotive u Zagrebu evidentno poljuljao uvjerenje da je “ovo ona prava sezona za prvaka”. Pa kada se protiv Varaždina doživjelo novo mučenje, čak i poslije pobjede stadionom su na Poljudu odzvanjali zvižduci nezadovoljstva.
Kome su pripadnici “prgave familije” zviždali? Prvotimcima koji su osim Marka Livaje i Ismaela Dialloa, zbog tri boda, jedva zaslužili prolaznu ocjenu ili njihovu treneru Gennaru Gattusu? Tijekom susreta, posebno na račun rano stečene prednosti iz kaznenog udarca, s tribina se orila podrška. Navijači su najprije računali da bi Hajduk mogao ostvariti sigurnu pobjedu, a kasnije, kada su ih Varaždinci praktično “uzeli pod svoje”, hrabrili su ih da bi izdržali, odnosno održali tih 1-0.
Poslije svega doživljenog na Poljudu najviše bi se trebao zamisliti, pa i zabrinuti, talijanski trener. Još prije, u najavi susreta, Gattuso je reagirao obranaški, postavio je pitanje je li on ikada rekao da “Hajduk ove sezone mora biti prvak”. Zna se da nije, kao što se Mister nije žalio u odnosu na kvalitetu momčadi, a pogotovo nije, a trebao je, pa i morao, spočitnuti predsjedniku Ivanu Biliću da je izvozan jer vodstvo kluba nije osiguralo potrebna i obećana pojačanja.
Trener spominje da je sedam mjeseci na kormilu momčadi, pa se čudi kako je moguće protiv Lokomotive onako popustiti. Zaključio je da je on osobno doživio neuspjeh jer nije uspio u momčad usaditi svoj borbeni, nepokoreni duh. Međutim, trener je do ovih posljednjih utakmica narastao u uvaženu ikonu Hajduka i to bez obzira na to što se u igri njegove momčadi ne vidi napredak. Oni treniraju žestoko, kako odavno nisu radili, ali bez obzira na to što u sastavu ima znalaca, u prvom redu Livaju i Rakitića, igra bi tek morala postati prepoznatljiva.
Odavno je, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, Hajduk kao trenera imao Jozu Matošića, legendarnog lijevog beka koji je od svih savjeta svojim igračima jedino ponavljao: “Upri, sokole, uprimo, judi.” S tim upiranjem “bijeli” su 1952. zaista bili prvaci, ali ne na račun sposobnosti trenera, nego zato što je Hajduk bio perfektno ukomponirana momčad s tri super igrača, Bernardom Vukasom, Vladimirom Bearom i Franom Matošićem, te s osmoricom koji praktično nikad nisu podbacili (petorica su odigrali svih 16 utakmica, F. Matošić 15, trojica po 13 odnosno 11).
Što se tiče aktualnog sastava, formiralo se standardnih jedanaest: Livaja 21 utakmica, Rakitić i Krovinović po 20, Uremović i Kalik po 19, Lučić, Prpić, Sigur, Pukštas i Durdov po 17, Diallo i Hrgović po 16 nastupa. No zaista je vrlo teško, pa i na onoj protiv Dinama u Zagrebu, pronaći ma i jednu jedinu bez kobnih pogrešaka više pojedinaca. Ipak, uz sve te manjkavosti, zahvaljujući isključivo Marku Livaji i njegovih dvanaest golova uz osam asistencija, Hajduk se još uvijek drži među vodećima. Možda će s ove tri prinove, Šegom, Mlakarom, i Rusinom, Gattuso naći pravu formulu za pitkiju, točnije efikasniju igru.
