Nakon Trumpove kupnje Gaze i izlaska na Sredozemno more Izrael SAD-u više neće trebati
Pojas Gaze je najpoželjniji (i za preuzimanje najjednostavniji) novi kutak za širenje američkog teritorija ali i utjecaja izvan Zapadne hemisfere (na geostrateškoj razini i na razini s resursima prebogatim Grenlandom jednak njemu ako ne i važniji), s velikim i do sad neiskorištenim zalihama energenata, prije svega prirodnog plina, ali i zbog strateške pozicije koja omogućuje izlaz na Sredozemno more zbog čega je Gaza povijesno uvijek bila mamac za velike susjedne sile
Proteklih desetak dana američki predsjednik Donald Trump izaziva gnjev arapskih i općenito islamskih zemalja najprije iznošenjem, a kasnije i ponavljanjem svog plana o kupnji Pojasa Gaze i raseljavanju tamošnjeg palestinskog stanovništva u Jordan i Egipat. Taj su gnjev dodatno pojačale i nedavne riječi izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da i Saudijska Arabija može udomit Palestince iz Gaze s obzirom da ima puno zemlje.
Međutim, hoće li taj gnjev Arapa i muslimana diljem svijeta biti i dovoljan za sprječavanje implementacije Trumpovog plana kojeg nikako ne treba sagledavati isključivo u kontekstu politike „maksimalnog pritiska“ koju on primjenjuje prema primjerice Meksiku, Kanadi ili pak Grenlandu odnosno Danskoj kako bi na kraju polučio ono što od njih zapravo i želi, prije svega na ekonomskom planu i(li) pak borbi protiv ilegalnih migracija?
Zaoštravaju se odnosi Saudijske Arabije i Izraela zbog nečuvene Netanyahuove izjave
S kupnjom Gaze Trump ovaj put misli ozbiljno
Osobno smatram kako u konkretnom slučaju nije u igri Trumpova strategija pritiska kroz diplomaciju blefiranja (koju provodi od samog početka preuzimanja vlasti na mnogim frontovima), već da se radi o osmišljenoj politici, duboko iskoordiniranoj s Izraelom i njegovim interesima. Izrael sigurno nije „poravnao“ Gazu i pretvorio je u „Mjesečevu površinu“, potpuno ne nastanjivu i neodrživu za bilo kakav oblik života dostojan čovjeka – isključivo u borbi protiv terorizma i iskorjenjivanja Hamasa. Uostalom, Hamas na kraju nije niti uništen, s njim se i dalje pregovara o oslobađanju izraelskih talaca, uspostavi primirja i td.
Osim toga, Trump je još na početku svog drugog mandata ponovio onu prema kojoj svako carstvo, ili imperija, kad se prestane širiti počinje slabiti i umirati, a jasno je kako je pritom u vidu imao isključivo „američko carstvo“.
Pojas Gaze je najpoželjniji (i za preuzimanje najjednostavniji, jer Palestince u praksi ne štiti nitko) novi kutak za širenje američkog teritorija ali i utjecaja izvan Zapadne hemisfere (na geostrateškoj razini i na razini s resursima prebogatim Grenlandom jednak njemu ako ne i važniji), s velikim i do sad neiskorištenim zalihama energenata, prije svega prirodnog plina, ali i zbog strateške pozicije koja omogućuje izlaz na Sredozemno more zbog čega je Gaza povijesno uvijek bila mamac za velike susjedne sile. Nije teško zamisliti što bi i u geopolitičkom i u geostrateškom smislu značilo da SAD dobije neposredni izlaz na Sredozemno more. Gotovo da mu ni sam Izrael, kao američki „golemi nosač zrakoplova“ na Bliskom istoku – u budućnosti više ne bi niti trebao.
Uostalom, američki pragmatizam i trgovina interesima nisu nikakva novost, već puno prije pravilo – pa bi Izrael u ovoj najnovijoj „zaigranosti“ s Gazom itekako trebao biti oprezan glede svoje budućnosti (neovisno o golemom utjecaju židovskog lobija u SAD-u, američke elite će u svojoj zemlji uvijek biti one koje upravljaju ključnim polugama moći i njih nikada i nikome neće prepustiti i predati u ruke). Bogate arapske monarhije već su odavno postale itekako primamljive za interese poslovno pragmatičnog zapada. A one i Izrael, usprkos sadašnjoj međusobnoj snošljivosti – nikada nisu i neće živjeti u ljubavi. Štoviše!
Tjedna analiza Zorana Metera: Uzavreli Baltik, promjene državnih granica i Trump, kao put u kaos
„Počinje novo zlatno doba SAD-a“
Osim toga, tijekom svoje inauguracije 20. siječnja Trump je rekao jednu važnu rečenicu, neću je doslovno citirati već izgleda otprilike ovako: današnjim danom počinje novo zlatno doba Sjedinjenih Država, Amerika mora biti najjača država svijeta i ona koju će svi morati poštivati i slušati, a za to će se on (Trump) zalagati tijekom čitavog svog mandata. To je zapravo obećanje operacionalizacije njegove MAGA politike koju je želio provesti još tijekom svog prvog mandata ali u tome nije uspio (o razlozima smo već toliko puta pisali i nema ih smisla sada ponavljati).
Da Trump u konkretnom slučaju, s Gazom, misli ozbiljno svjedoči i činjenica, da je, usprkos golemim negativnim reakcijama diljem svijeta (ne samo arapskog i islamskog) ali i unutar samoga SAD-a na najavu američke kupnja Pojasa Gaze, to isto ponovio i prije tri dana, a na konkretan upit novinara hoće li se Palestinci smjeti vratiti u obnovljenu Gazu (koju će u međuvremenu kupiti i obnoviti Amerika), rekao je odlučno ne. Štoviše, kazao je kako će Palestincima izgraditi udobne domove u njihovim novim odredištima u Egiptu i Jordanu ili negdje drugdje i da neće imati bilo kakvog razloga za povratak jer će biti sretni i zadovoljni. Rekao je da će sada trebati (u građevinskom smislu) najprije počistiti čitavu Gazu koja je pretvorena u ruševine nemoguće za bilo kakav život, i početi s obnovom i stvaranjem raja na Zemlji za čitav svijet.
Tako to, dakle, vidi Trump, ali i ne samo on, već i svi njegovi ključni suradnici – poput, primjerice, državnog tajnika Marca Rubija koji je prije dva dana u Washingtonu ugostio egipatskog kolegu Badra Abdelattyja koji se uoči posjeta oštro protivio novom raseljavanju Palestinaca i rekao da je to stav svih arapskih država.
Zoran Meter: Bojažljive izjave o tome je li bilo telefonskog razgovora Trump-Putin ukazuju samo na jedno
Depopulacija i Jordan kao “smetlište” za Palestince
Kažem novom raseljavanju, jer su nakon izraelsko-arapskih ratova tijekom druge polovice XX. stoljeća oni već bili raseljavani – najviše upravo u Jordan. Hašemitsko kraljevstvo također je i još tijekom prvog Trumpovog mandata razmatrano kao dom za novu „porciju“ Palestinaca, a u tom su ga kontekstu tada posjećivali i različiti Trumpovi emisari, kao i osobno Benjamin Netanyahu i tadašnji šef Mosada Yossi Cohen.
U Jordanu živi veliki broj Palestinaca, prema nekim procjenama oni čine skoro dvije trećine ukupnog stanovništva (i sadašnja jordanska kraljica je Palestinka) a uglavnom se radi o potomcima izbjegličke generacije, pristigle nakon osnivanja izraelske države i brojnih ratova na tom prostoru.
Eventualnih novih oko 2 milijuna Palestinaca iz Pojasa Gaze još bi više poremetilo nacionalnu strukturu zemlje, pa iako možda to ne bi odmah utjecalo na njezinu destabilizaciju, definitivno bi ju stavilo na rub čekanja kada će se pretvoriti u klasičnu novu Palestinu.
S obzirom kako je Jordan nedvojbeno najveći saveznik Amerike u arapskom svijetu, a o SAD-u najviše ovisi i financijski (prošle godine Washington mu je odobrio oko 1,5 milijardi dolara pomoći i to proračunskih sredstava!) – bit će zanimljivo pratiti kako će se Amman postaviti na gotovo ultimativne Trumpove zahtjeve za depopulacijom Gaze i premještaj tamošnjih Palestinaca u Hašemitsko kraljevstvo. Tim više što je Trump prije dva dana jasno dao do znanja i Jordanu i Egiptu (potonji je također veliki američki bliskoistočni partner kojeg obasipa novcem i oružjem, i koji se također protivi Trumpovom planu) , da će im, u suprotnom, ako odbiju primiti Palestince (za što im treba dati „samo“ nekoliko građevinskih parcela od njihovog ukupnog teritorija za izgradnju novih naselja) obustaviti svaku daljnju financijsku i vojnu pomoć!
Ako se Trump u uzavrelom Bliskom istoku usuđuje prijetiti tamošnjim najvećim arapskim partnerima i davati im ultimatume, onda svima mora biti jasno da je njegov plan za Gazu duboko osmišljen i da nije dio nikakvog blefa s ciljem postizanja određenih političkih benefita od strane bogatih ili pak manje bogatih arapskih monarhija ili pak demokracija istočnoga tipa.
Meter o ‘presedanima’ u promjenama državnih granica: Laži i dvostruki standardi
Jordanski kralj u neugodnom posjetu Washingtonu
Sigurno ne slučajno, jučer je u Washington, Trumpu pod noge, stigao i prvi čelnik neke arapske države – jordanski kralj Abdullah II. Kako navode pojedini mediji, Trump je u utorak na njega „izvršio pritisak da primi Palestince“ iz Pojasa Gaze, iako je kralj rekao da se njegova zemlja čvrsto protivi tom potezu. Trump je signalizirao da neće odustati od svoje ideje koja uključuje preseljenje šokiranih stanovnika Pojasa Gaze i pretvaranje ratom opustošenog teritorija u ono što je nazvao “rivijerom Bliskog istoka”.
Ne samo što ne odustaje od svog plana, Trump je jučer bio još i eksplicitniji rekavši u Ovalnom uredu Bijele kuće slijedeće: “Uzet ćemo to. Držat ćemo to, njegovat ćemo to. Naposljetku ćemo to pokrenuti, gdje će se otvoriti puno radnih mjesta za ljude na Bliskom istoku.” Plan će “donijeti mir” u regiju.
Kralj Abdullah je kasnije rekao da je ponovio Trumpu “čvrstu poziciju” Jordana protiv raseljavanja Palestinaca u Gazi, kao i na okupiranoj Zapadnoj obali koja graniči s njegovom zemljom. “Ovo je jedinstveni arapski stav”, rekao je u objavi na X. “Ponovna izgradnja Gaze bez raseljavanja Palestinaca i rješavanje teške humanitarne situacije trebao bi biti prioritet za sve.”
Usprkos navedenim stavovima jordanskog kralja, Trump je rekao da će Jordan, kao i Egipat, u konačnici pristati smjestiti raseljene stanovnike Gaze.
“Vjerujem da ćemo imati parcelu zemlje u Jordanu. Vjerujem da ćemo imati parcelu zemlje u Egiptu”, rekao je Trump. “Možda ćemo imati negdje drugdje, ali mislim da ćemo, kada završimo naše razgovore, imati mjesto gdje će živjeti vrlo sretno i vrlo sigurno. Dajemo mnogo novca Jordanu, a usput i Egiptu – dosta i jednom i drugom. Ali ne moram time prijetiti. Mislim da smo iznad toga”, rekao je Trump (naravno da im posredno itekako prijeti ali to ipak ne smije javno reći).
Kralj je rekao da će učiniti ono što je najbolje za njegovu zemlju i da će Jordan prihvatiti 2000 bolesne djece iz Gaze na liječenje (Trump je to pohvalio), te dodao da će arapske nacije doći u Washington s protuprijedlogom, jer je poanta u tome „kako će ovo funkcionirati na način koji je dobar za sve”.
Jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi kasnije je za državnu TV al-Mamlaka rekao da postoji arapski plan pod vodstvom Egipta za obnovu Gaze bez raseljavanja njezinog stanovništva.
Teško, međutim, gledano iz navedene perspektive, da će takav plan zadovoljiti Trumpa i Netanyahua. Zadovoljiti ga može samo neka nova lokacija za njihov premještaj – primjerice u Somaliland, na Rogu Afrike, s krajnje teškim uvjetima za normalni život (i takve se opcije nažalost spominju, a bez da Palestince itko o bilo čemu pita, kao da su stoka koja se u vagonima i kamionima prevozi gdje i kada se to hoće).
U međuvremenu je Trumpov plan samo dodatno zaoštrio ionako krhko primirje u Gazi pa ne čudi ni da je Hamas u ponedjeljak rekao da će prestati puštati izraelske taoce iz Gaze do daljnjeg, nakon čega je pak Trump Hamasu zaprijetio odbacivanjem primirja i „neviđenim paklom“ ako ne oslobodi sve izraelske taoce do subote.
Tjedna analiza Zorana Metera: ‘Trumpu Trumpovo, Bogu Božje’
Prosudba
Bliskoistočna previranja ne mogu ostati ni izvan fokusa ostalih dviju velesila – Rusije i Kine, ali i tradicionalnih europskih sila kojima ta regija od pamtivijeka izvor zarade i poligon za spletkarenja.
Pokušaj izbacivanja Rusije iz regionalne igre smjenom Bashara Assada u Siriji za sada nije rezultirao željenim ciljem. Štoviše!
Jučer se pojavila neprovjerena vijest o posjetu Moskvi posebnog izaslanika američkog predsjednika Donalda Trumpa za Bliski istok, Stephena Witkoffa. Ali istodobno je stigla i ona potvrđena, da je u utorak u rusko ministarstvo vanjskih poslova stigla i američka veleposlanica Lynne Tracy. O čemu su oni stvarno razgovarali s ruskim dužnosnicima ostaje naravno tajna, ali je jasno kako se na tapeti odnosa dviju država ne nalazi samo Ukrajina. Sada je također jasno da se na relaciji Moskva-Washington nešto ozbiljno kuha. Hoće li iz toga na kraju ispasti neko „probavljivo jelo“ ili će sve skupa zagorjeti i biti bačeno u smeće ostaje za vidjeti.
Ovdje bih podsjetio i da je još 10. studenog prošle godine (kako je tada izvijestila izraelska radio postaja Galei Tzahal i čiju su vijest prenijeli ruski mediji) izraelski političar Ron Dermer, koji se smatra pouzdanikom premijera Benjamina Netanyahua, tajno posjetio Rusiju. Prema izraelskom političkom promatraču Yanivu Kozinu, Rusija može odigrati ključnu ulogu u uspostavi primirja, poglavito u smislu stabilizacije stanja u Libanonu i sprječavanja naoružanja libanonske proiranske šijitske milicije Hezbollah.
Da se nešto “opasno kuha” po navedenoj temi svjedoče i izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina tijekom prvog dana održavanja tradicionalnog Međunarodnog debatnog kluba Valdaj, u Moskvi krajem prošle godine, kada je, odgovarajući na pitanja izvjesnog alžirskog, kao i novinara iz Saudijske Arabije na temu Izraela, Putinovih osobnih veza s Benjaminom Netanyahuom (konkretno, jesu li one i dalje ostale prijateljske ili to više nisu) i budućnosti bliskoistočne regije – ruski vođa vrlo oprezno ali jasno dao do znanja da je Rusija preuzela tajnu diplomatsku inicijativu za zaustavljanje sukoba i pronalazak trajnog mirovnog rješenja koje bi bilo u interesu svih tamošnjih ključnih igrača. Putin je rekao da ono treba osigurati i ključne sigurnosne interese Izraela, ali i uzeti u obzir opravdanu zabrinutost Irana. Kazao je kako se radi o dugotrajnom i krajnje osjetljivom procesu i da se za sada tek “nazire svjetlo na kraju tunela” pa se još uvijek ništa ne može jamčiti. Iz Putinovih riječi, iako to nije izrijekom rekao, već se tada dalo naslutiti kako se u tom kontekstu održavaju i diplomatski kontakti između Moskve i Washingtona.
Kako god bilo i čime oni na kraju rezultirali (osobno uopće nisam optimist kada je riječ o postizanju dogovora oko bilo kojeg ključnog pitanja iako se niti određeni pozitivni pomaci nikada ne smiju isključiti, jer razgovori se zbog toga uostalom i vode) – svijet više definitivno nije i nikada neće biti isti kao što je još donedavno bio.
Što se pak konkretne teme ove analize tiče, spomenut ću još i jednu anketu Reutersa/Ipsosa provedenu od 7. do 9. veljače. Prema istoj, tri od četiri Amerikanca — 74 %, reklo je da se protive ideji da SAD preuzme kontrolu nad Gazom i raseli Palestince koji tamo žive.
Tjedna analiza Zorana Metera: Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
Anketa je pokazala i da su sami republikanci podijeljeni po tom pitanju, s 55% protiv i 43% za podršku.
Ali što u geopolitici velikih uopće znače ankete i mišljenja građana?
