Ljeto razočaranja za dvije od najpoznatijih reprezentacija svijeta. Zeleno i zlatno imaju niz fenomena bez vodiča sposobnog nametnuti smisao kolektiva. Suprotan problem Azzurra
Kada nogometni Brazil padne na zemlju i nađe se među ljudskim nogama, tup udarac je tako gromoglasan da odjekuje od Sjevernog pola do Ognjene zemlje. Normalno, oni su bogovi nogometa kao što su Englezi bili njegovi gospodari. Logično je da se zapitamo koji su razlozi neuspjeha, zašto slava tek povremeno poljubi ovu naciju koja kao da je rođena za futebol, a nije osvojila Svjetsko prvenstvo od 2002. godine. Sad kad ga je Urugvaj Loco Bielse, smanjen na desetoricu zbog isključenja, izbacio iz America’s Cupa u četvrtfinalu, počelo je suđenje treneru Dorivalu Junioru, a narodni sud već je izrekao kaznu: nepodoban za takve uloga, koja je (budimo iskreni) najvažnija uloga koju čovjek može imati u Brazilu, mnogo delikatnija i prestižnija od one predsjednika Republike.
SEBIČNOST
—
Teško je objasniti toliki pljusak ako čitate postavu Brazila. Rekavši da je Vinicius, najbolji od svih, nedostajao zbog diskvalifikacije, Dorival Junior uspio je rasporediti svoju bateriju fenomena: od Rodryga do talentiranog Endricka, od Militaa do Marquinhosa, od Douglasa Luiza do Raphinhe. I izvjesni Alisson na golu, koji je jedan od svjetskih igrača. Pa čemu takav pad? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Brazil nije momčad, već skupina od jedanaest igrača kojima je više stalo do sebe i ostavljanja dobrog dojma pred publikom, nego do kolektiva. Brazilcima nikad nije nedostajalo tehnike: oni su hodači po žici, barataju loptom s ljubaznošću i spretnošću mađioničara. Ali imaju malo taktičkog znanja, a to malo je zatrpano njihovom preplavljenom sebičnošću. Kako jedanaest sebičnosti može činiti grupu? Nadalje, a to je također daleko od zanemarivog aspekta, temperament nije na visokoj razini, često opterećen preuzetnošću. Upornost i odlučnost vjerojatno nisu osobine koje karakteriziraju Seleçao, a ovo se razmišljanje može prenijeti na povijest brazilske reprezentacije. Razmislite što se dogodilo na Svjetskom prvenstvu 1982., kada je Zicu i društvu bio dovoljan remi, a umjesto da su ga nakon što su ga dobili (2-2 golom Falcaa u drugom poluvremenu) smatrali najboljim nastaviti napadati i ponuditi se na protunapad Italije koji ih je odmah bacio na ražanj. Da su bili skromniji, mudriji, manje arogantni, Bearzotov divni blues vjerojatno ne bi ostvario trijumf.
DAJTE NAM JEDAN ILI DVA
—
Činjenica je da su u ovom dosadnom nogometnom ljetu dvije najslikovitije reprezentacije svijeta, Brazil i Italija, na različite načine donijele velika razočaranja. Seleçao je ispao u četvrtfinalu America’s Cupa, unatoč tome što je bio krcat prvacima i prvacima, a Italija je ispala u osmini finala Europskog prvenstva protiv Švicarske, pokazavši doista zabrinjavajuću tehničku slabost. Kad se sve uzme u obzir, mora se reći da ako Brazilci imaju talent, nemaju trenere koji ga znaju iskoristiti. Nisu slučajno na sve načine pokušavali pozvati Carletta Ancelottija da ih vodi. S druge strane, Azzurri bi imali trenere (Spalletti se pokazao kao jedan od najboljih na europskoj razini, barem s klubovima), ali nemaju kvalitetu, nemaju stila, bore se da zaustave loptu, više nisu sposobni driblati. Dvije su to krize koje, iako generirane suprotstavljenim problemima, na kraju dolaze do točke susreta: razočaranja ljudi koji se hrane nogometom, kako u Brazilu tako iu Italiji, a opet uvijek ostaju praznih ruku. Talijani su, čitajući postavu Seleçaa protiv Urugvaja, sigurno pomislili: dajte nam jednog ili dva vaša, pa da barem postanemo momčad. A Brazilci će, videći naše trenere kako mašu pred klupama diljem svijeta (od Ancelottija do Contea, od Spallettija do Montelle, od Allegrija do Ranierija), reći: dođite k nama, trčite, mi ćemo vam graditi zlatne mostove , sve dok dajemo pobjedničku grupu. Evo u čemu je stvar: njima, Brazilcima, treba grupa; mi, Talijani, trebamo neke talentirane singlove koji znaju kako gurnuti grupu preko prepreka. Možda izmisliti neki dribling ili neku maštovitu igru, što je uvijek dobrodošao dar… Idealno bi bilo spojiti dva razočaranja, ono brazilsko i ono talijansko, u novo i jedinstveno veselje. Ali, kao što znamo, nemoguće ne živi u banalnosti sadašnjosti.
KVALITETA NEPOZNATA
—
Sada se u Brazilu pitamo o Dorivalu Junioru, dok se u Italiji pitamo što učiniti da poboljšamo ukupnu kvalitetu nogometnog pokreta, pokreću se uobičajene rasprave o previše stranaca, o mladima koji nemaju prilika za rast i pokazivanje, na nogometne škole koje su postale poput aspirina: liječe sve bolesti. Poanta je, kako u Brazilu tako iu Italiji, da se usput izgubila riječ koja bi trebala predstavljati zvijezdu vodilju svakog posla: RAVNOTEŽA. Napisano velikim slovima, pa se možda dobro čita. Ravnoteža znači imati jedanaest igrača koji prvo misle na zajedničko, a zatim na individualno dobro. Ravnoteža znači imati strateški plan pomoću kojeg ćete dominirati protivnikom bez pada u preuzetnost. Ravnoteža znači imati trenera na klupi koji prije svega misli na to da ne napravi štetu i koji se ne želi postaviti kao apsolutni protagonist. Nažalost, ravnoteža je nepoznata kvaliteta, sve do danas, kako u Brazilu tako iu Italiji.
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
