Prošlotjedna izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa o sastanku s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Saudijskoj Arabiji i početku diplomatskih pregovora o završetku međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba izazvala je svojevrstan šok i poprilično burnu reakciju europskih saveznika (države članice NATO-a u Europi). Europske države, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku, rekle su u srijedu, 12.2.2025. godine, da moraju biti dio svih budućih pregovora o sudbini Ukrajine, naglašavajući da bi samo pravedan sporazum sa sigurnosnim jamstvima osigurao trajni mir. Spomenuli su i spremnost pojačavanje potpore Ukrajini.
Ranije, u srijedu, američki ministar obrane Pete Hegseth dao je dosad najiskreniju izjavu nove administracije o pristupu ratu, rekavši da se Kijev ne može realno nadati povratku na prethodne granice ili pridruživanju NATO savezu.
Dva dana kasnije europski saveznici bili su ponovno šokirani izjavama američkog potpredsjednika J.D. Veancea na Münchenskoj konferenciji i njegovom stajalištu kako je Europa sama sebi najveći neprijatelj, a ne vanjski neprijatelji poput Rusije ili Kine. Ključno pitanje za analizu prošlotjednih događanja je kako su se europski saveznici našli u ovoj situaciji da postaju marginalizirani iz određivanja vlastite sudbine i sudbine vlastitog susjedstva? Što su radili posljednje tri godine i zašto je čudno da su Europljani odjednom postali irelevantan faktor po pitanju Ukrajine?
Iz prve ruke: Šok i panika u Europi, jer je JD Vance u Münchenu zamijenio Putina
Mnogi problemi među europskim saveznicima
Postoje mnogobrojni problemi među europskim saveznicima, a ključni je onaj povezan sa slabosti nacionalnih država Europe u svjetskim igrama moći, a i njihovog zajedničkog projekta, Europske unije. U međunarodnim odnosima, koliko god to mrsko, pa nekima čak i bolno zvučalo, ključnu ulogu igra sila i moć, a dolaskom realističkog američkog predsjednika to poprilično dolazi do izražaja.
Tri su ključna tipa moći država u međunarodnim odnosima: politička, ekonomska i vojna moć. Navedene vrste moći mogu se povezati s geopolitikom, geoekonomijom i geostrategijom, jednostavnije opisane kroz shematske trokute pri čemu su donja dva kuta trokuta konstantno ista: stanovništvo i teritorij, a razina moći se mijenja s obzirom na tip moći: politička moć (geopolitika), ekonomska moć (geoekonomija), vojna moć (geostrategija). (Izvor: Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724)
U ovim shemama, europski saveznici ne stoje najbolje. Kumulativno, u sklopu država članica Europske unije živi nešto manje od pola milijarde (oko 450 milijuna) stanovnika, otprilike kao Rusija (oko 145 milijuna nakon pripajanja teritorija od Ukrajine) i SAD (oko 340 milijuna) zajedno. Europa (države članice EU) je teritorijalno duplo manja od SAD-a koji ima oko 9,8 milijuna km², dok EU ima oko 4,2 milijuna km². S druge strane Rusija je površinski najveća država na svijetu s oko 17,1 milijun km² (te se ne bori za puko ovladavanje teritorija u Ukrajini, nego zbog sigurnosnih ugroza koji proizlaze iz mogućeg NATO-ovog ovladavanja tim teritorijem). Dakle, Rusija je skoro dvostruko veća od SAD-a, dok je EU površinom više nego dvostruko manja od SAD-a i gotovo četiri puta manja od Rusije. Europska unija najbolje stoji po pitanju ekonomske moći, međutim njena politička moć je ograničena, a vojna moć minorna. Kad je riječ o ograničenoj političkoj moći europskih saveznika, ona proizlazi iz sljedećih aspekata:
- Unutarnja podijeljenost i složenost odlučivanja (primjerice, istočne članice EU tradicionalno su godinama bile fokusirane na sigurnost i Rusiju, dok su zapadne članice više razmišljale o ekonomiji i klimatskim promjenama).
- Ovisnost o SAD-u u sigurnosnim pitanjima kojem su države članice EU re-alocirale svoja sigurnosna pitanja, što je smanjilo potrebu europskih država za snažnijom vanjskom i sigurnosnom politikom. Međutim, poltronski položaj prema SAD-u učinio je europske saveznike ovisnima o volatilnostima američke unutarnje politike i promjena predsjedničkih administracija.
- EU je ekonomska velesila, ali nema političku moć proporcionalnu svojoj ekonomskoj snazi. Primjer navedenog su ekonomske sankcije koje europski saveznici koriste kao alat protiv autoritarnih političkih sustava, međutim ti se režimi pokazuju vrlo otpornima na sankcije. Zbog toga se u literaturi vrlo često za moć EU-a koristi termin meka moć ili normativna moć, koja ponekad u kontekstu implementacije brutalne i surove realnosti političke i vojne moći postaje upravo što joj i sama riječ kaže – mekana i normativna.
- Nedostatak jasne strategije globalnog utjecaja i svog položaja u svijetu, što proizlazi iz snaga nacionalnih država koje nisu izgubile utjecaj i sastavni su dijelovi EU, a nema jednog jasnog vizionarskog lidera u EU. Zašto Francuska sjedi u Vijeću sigurnosti UN-a, a ne EU? Upravo ovo retoričko pitanje pokazuje da EU nije globalni lider u donošenju globalnih političkih odluka, nego su to još uvijek samo pojedine europske nacionalne države.
- Mnogobrojni unutarnji problemi u državama članicama EU – starenje stanovništva, ekonomski i financijski izazovi u posljednjih pet godina, ali i vanjski problemi koji su ranije analizirani kroz vatreni krug oko EU (Rukavina, 2025).
Vatreni krug oko Europske unije (2)
Slaba politička i vojna moć
Slaba politička moć nadovezuje se na slabu vojnu moć europskih saveznika koje se može sumirati u nekoliko razloga:
- Dugogodišnja ovisnost o SAD-u nakon Drugog svjetskog rata po pitanju obrane europskog kontinenta, što je možda bilo i za očekivati jednom kad su se Amerikanci iskrcali u Normandiju 1944. godine. Zašto bi se ijedna sila povukla s prostora kojeg kontrolira njihova vojska? Iz navedenog je proizašla ovisnost oslanjanja na američki vojni obrambeni kišobran koji uključuje nuklearnu zaštitu i logističku podršku kroz NATO savez. Ako te netko drugi štiti, zašto bi trošio svoje resurse u zaštitu, kad netko drugi troši njegove resurse u tvoju zaštitu ali naravno i zaštitu svojeg tržišta i investicija koje je uložio u tebe. Međutim, izazov nastupa kad resursi za obranu počnu nadilaziti vrijednost resursa tržišta i investicija ili kad se zaštitnik (SAD) fokusira na druge sigurnosne izazove (Pacifik i Kina). Na kraju, zašto bi Europu itko i branio i zašto se mole drugi da brane Europu? Zašto bi europske saveznike (s oko 450 milijuna ljudi), branio SAD (s oko 340 milijuna ljudi) od Rusije (s oko 145 milijuna ljudi)?
- Fragmentiranost i neučinkovitost vojske europskih saveznika koje su razdijeljene funkcioniranjem ponekad u potpunosti drugačijih standarda, oružanih sustava, vojnih strategija i doktrina, birokratskih prepreka i slično.
- Dugotrajna europska pasivnost u obrambenim ulaganjima, skrivana iza pacifizma i utopističke ideološke usidrenosti europskih elita u kasnom liberalizmu iz doba kasnih 1980-tih te 1990-tih godina, odnosno za vrijeme trijumfa liberalizma, odbijajući prihvatiti promijenjenu realnost da je došao kraj „Kraja povijesti“ Fukuyame i da se ponovno pokrenuo kotač povijesti. U mnogobrojnim europskim državama postoji često snažan otpor unutar društva prema ulaganjima u obrambene kapacitete.
- Demografski i kadrovski problemi koje pogađaju europske države suočene s manjkom regruta zbog starenja populacije i nedostatka interesa mladih za vojnu službu što dodatno smanjuje operativnu sposobnost vojski.
- Slaba strateška koordinacija usprkos naporima da se ojača europska obrana (npr. PESCO i Europski obrambeni fond). EU još uvijek nema pravu vojnu uniju niti učinkovitu strategiju samostalnog djelovanja bez NATO saveza. Hoće li Donald Trump postati jedan od najvećih europskih ujedinitelja i pokretača europskog jedinstva te faktor ojačavanja europske obrane pokazat će budućnost.
- Tehnološko zaostajanje u digitalnim inovacijama i umjetnoj inteligenciji. Europi se trebao dogoditi DeepSeek da bi se krenulo u ozbiljno investiranje u tehnološke inovacije.
Trumpova nepredvidljivost: ‘Teorija ludila’ i Jalta 2 s Rusijom i Kinom
Uloga europskih saveznika tijekom rusko-ukrajinskog rata
Navedeno nas vodi do sljedećeg pitanja, uloge europskih saveznika za vrijeme međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba. Europski saveznici, iako im je vojna moć minorna, cijelo vrijeme od veljače 2022. godine, fokusirali su se na vojnu pobjedu Ukrajine, bez jasne strategije i taktike kako do te pobjede doći. Zbog toga su europski saveznici konstantno:
- Pružali vojnu pomoć i financirali nabavu oružja Ukrajini.
- Periodično postavljali nove ekonomske sankcije Rusiji, koje su imale ekonomskog-financijskog utjecaja na Rusiju, ali je nisu odvratile od njenih planova, „jer su velike (i regionalne) sile za svoje vitalne nacionalne interese spremne trpjeti mnogo toga“ (Rukavina, 2024: 9).
- Davale humanitarnu i financijsku pomoć Ukrajini.
- Podržali proširenje NATO saveza na Finsku (2023.) i Švedsku (2024) te povećali svoje vojne proračune kroz programe vojne modernizacije.
Zoran Meter: Dobro došli u Trumpov i Putinov svijet: Ovo je ionako oduvijek bio američko-ruski rat
- Održavali diplomatski pritisak nad Rusijom i podržavali vanjskopolitički Ukrajinu u međunarodnim institucijama, poput UN-a te je Ukrajini 2022. godine dodijeljen status kandidata za članstvo u EU (više kao simbolička diplomatska gesta budući da se zna da nijedna država kandidatkinja ne može postati država članica ako ima neriješene granične sporove, a Ukrajina ih ima poprilično).
Nastavlja se.-
