ATA vrijeme političke napetosti u Njemačkoj, Bauhaus-vjerojatno jedna od najutjecajnijih škola arhitekture, umjetnosti i dizajna na svijetu-postala je meta krajnje desnih napada.
Hans-Thomas Tillschneider, član krajnje desne alternative za Njemačku (AFD) i član regionalnog parlamenta Saksonije-Anhalta u istočnoj Njemačkoj, okrivio je ekonomske probleme svog područja za modernizam Bauhausa.
Njegova malo vjerojatna dijagnoza nastala je kao odgovor na kampanju regionalne konzervativne vlade CDU -a “Think Modern” koja nastoji privući ulaganja u to područje i navodi Bauhausov pokret kao primjer lokalno uzgojene izvrsnosti.
Tillschneider tvrdi da da bi ekonomska stagnacija tog područja bila riješena “ne trebamo misliti moderno, moramo razmišljati konzervativno.” Odbacuje ideje Bauhausa kao difuzne komunističkom ideologijom. S ovim napadima, Tillschneider je započeo kvazi-re-ustanka rata povijesne kulture zbog njemačkog nacionalnog identiteta i socijalnih strepnji.
Osnovao ga je 1919. arhitekt Walter Gropius u njemačkom gradu Weimar, Bauhaus i njegovo osoblje podijelili su program utopianizma materijala. To je izraženo konceptom istraživačke radionice koji je odstupio od tradicionalnih načina podučavanja.
Takve avangardne prakse politički su premjestile Bauhaus ulijevo, što bi ga učinilo ranjivim na ideološki napad diljem Weimarske republike, prve (i neuspjele) demokracije Njemačke.
U spornoj raspravi o nacionalnom identitetu koja je uslijedila nakon kraja monarhije 1918. godine, Bauhausovi umjetnici naseljavali su neugodan položaj između dvije škole razmišljanja među obrazovanom elitom.
Jedna se strana otvorila modernoj estetici (poput impresionizma i ekspresionizma). Drugi – konzervativci – umjesto toga prihvatio je umjetnički nacionalizam koji se očitovao njemačkim ujedinjenjem 1871. godine.
Vidjeli su “istinsku umjetnost” kako dolazi od ljudi i zauzvrat ih educira kao vjerne građane. Estetski, konzervativci su otkrili ove vrijednosti izražene u Weimar klasicizmu. Zanimljivo, s obzirom na naglasak na umjetnosti ljudi, ovo je bio prilično ekskluzivan oblik književnosti, kazališta i vizualne umjetnosti visokog obrva.
Umjesto toga, Bauhausove ideje bile su anti-buržoaske, avangardne i eksperimentalne, dok su istodobno postulirali važnost stvaranja umjetnosti za sve da pristupe i uživaju. Takvu demokratizaciju stila, međutim, bilo je teško postići, a većinu onoga što je Bauhaus proizveo ostala je nepristupačna za mase. Ipak, ove sukobljene vizije politizirale su kulturu tijekom međuratnih godina.
1925. godine škola se morala preseliti iz Weimara u Dessau (u Saksoniji-Anhalt) nakon što je izgubila sredstva. Ovo je bio pad spora s konzervativnim političkim strankama koje su tada vladale gradom.
U Dessauu su učitelji Bauhausa izgradili školsku zgradu koja je slijedila njihova moderna estetska principa. Unatoč ponovljenim pokušajima Gropiusa da depolitizira Bauhaus ukazujući na njegov estetski pluralizam, unutarnje rasprave o mjestu arhitekture u društvu i politici nastavile su se.
Točka prepirke bila je koncept „nove objektivnosti“ (Neue Sachlichkeit) koji je pronašao ekspresiju u Neuesu Bauenu: modularizirana konstrukcija koja je uvela industrijaliziranu prije izrade građevinskih dijelova u skretanju od tradicionalnih zanata.
Na kraju je Gropius napustio Bauhausa i na njegovo mjesto došao otvoreno socijalistički arhitekt Hannes Meyer. Nakon što je 1928. godine preuzeo dužnost direktora, repolitizirao je školu i premjestio je ulijevo.
U žestokoj političkoj klimi pokojne Weimarske republike, Bauhaus je naišao na novu egzistencijalnu prijetnju. Kad su nacisti preuzeli lokalne izbore 1931. godine, zatražili su uništenje škole Bauhaus.
Bauhaus se ponovno preselio 1932. godine, ovaj put u Berlin, gdje je nastavio kao privatna institucija kako bi se izbjegla obnovljeni sukob s sve moćnijim nacistima. Ipak, kada je Adolf Hitler preuzeo vlast početkom 1933. godine, škola i njegovo osoblje postali su žrtve antisocijalističkih mjera nacista.
Škola Bauhaus zatvorila se 20. srpnja 1933. godine, a njegovo se osoblje raspršilo, često do dalekih mjesta. Mnogi su otišli u Sjedinjene Države, gdje su nastavili u nasljeđu “Bauhausovog duha” pridružujući se međunarodnom pokretu modernizma koji je postao najvažniji zapadni estetika 1950 -ih.
Iako su umjetnički utjecaji i izrazi ostali raznoliki tijekom cijelog života škole, poslijeratni diskurs pojednostavljen je na jednostavne geometrijske oblike, sklonost bojama bijele, plave, crvene i žute, a naglasak na vodoravnim linijama i perspektivama.
Nacisti su estetiku Bauhausa označile “degeneriranom”. U doba hladnog rata, socijalistička istočnonjemačka vlada pozvala je Bauhaus modernizam i svoje učenike kao kozmopolit u pejorativnom smislu.
Optuženi su da su napuštali njemačku nacionalnu baštinu radi međunarodnog “formalizma”, uzdižući oblik – koji se odnosi na funkciju – nad kulturnim sadržajem. Tillschneider je to još više provokativno stavio: “Negirali su čovjekovu vezu s kopnom i njegovim kulturnim korijenima”. Iako je ogromna interpretativna prenaglašena, ove izjave ne dolaze kao iznenađenje.
Ove godine obilježava stogodišnjicu preseljenja u Dessau, gdje školska zgrada još uvijek ponosno stoji kao mjesto UNESCO -a svjetske baštine. Tillschneider je ovaj trenutak iskoristio kako bi ovjekovječio rat u kulturi koji je AFD postao poznat u proteklom desetljeću.
On izjednačava CDU s previše pojednostavljenim prikazom nasljeđa Bauhausa-onom koji je anti-zanat, anti-buržoazi i internacionalist-podrazumijeva da su njegovi politički rivali protiv njemačke tradicije i kulture. To su nativistički osjećaji koji potiču AFD. To je strategija jeftinih pobjeda na štetu strepnje biračkog tijela o njemačkom kulturnom i nacionalnom identitetu.
Karin Schreiter viša je predavačica na njemačkom i povijesti na King’s College Londonu
Ovaj je članak objavljen iz razgovora pod licencom Creative Commons. Pročitati originalni članak
