U srpnju se u američkoj prijestolnici Washingtonu održava jubilarni summit NATO saveza od čijeg je osnivanja prošlo 75 godina.
Jedna od glavnih tema summita svakako će biti i Ukrajina, sigurno ne bez razloga. Ukrajinski rat traje već treću godinu, kraj mu se ne nazire, već upravo suprotno – prijeti opasnom eskalacijom, većom nego ikada do sada.
Eskalacijom koja prijeti neposrednim vojnim sukobom NATO saveza i Rusije čija je mogućnost sada veća nego ikada ranije, usporediva još jedino s opasnom kubanskom raketnom krizom s početka 60-ih godina prošlog stoljeća i vrhunca Hladnog rata između NATO pakta i Varšavskog ugovora predvođenog SSSR-om. Tada je prevladao razum jer je ipak postojala volja za političkim izlaskom iz nastale sigurnosne krize kroz zakulisni i otvoreni dijalog dviju supersila.
Danas, međutim, toga dijaloga nema. Klasična diplomacija, koja se temelji na sastancima diplomatskih predstavnika različitih razina, bilo bilateralnih bilo na raznim međunarodnim forumima i platformama između SAD-a i Rusije je potpuno zamrla, te se ona sada svodi isključivo na objavu priopćenja – redovito kritičkih ili optužujućih prema suprotnoj strani.
Ali diplomacija će vjerojatno (pod uvjetom da zrno razuma ipak ostane u glavama onih koji donose ključne odluke) opet doći na red nakon završetka govora oružja, ali to će, prema svemu sudeći, trebati čekati još dugo. Do tada će američko-ruski odnosi, a s njima i svijet u cjelini, nastaviti svoj opasni ples po rubu ponora.
U tim i takvim okolnostima glavnu riječ imat će ključne vojne strukture i politički vrhovi koji njima upravljaju u SAD-u i u Rusiji.
Evo što u tom smislu planira NATO savez na spomenutom summitu na vrhu u Washingtonu.
Najveći manevri njemačke vojske u posljednjih nekoliko desetljeća: ‘Možete se osloniti na nas’
NE Ukrajini u NATO
NATO prije svega planira ponuditi Ukrajini sigurnosni paket, ali se ne očekuje prihvaćanje dugogodišnjeg zahtjeva Kijeva o prijamu zemlje u tu najmoćniju svjetsku vojno-političku organizaciju.
Osim otkrivanja paketa, procjenjuje se da će 32 zemlje finalizirati niz bilateralnih sporazuma za potporu Ukrajini prije samoga summita, s 13 do sada finaliziranih. O tome je izvijestila američka veleposlanica pri NATO-u Julianne Smith za Defence News.
“Saveznici će iznijeti cijeli paket rezultata koji će služiti kao most prema (ukrajinskom) članstvu unutar saveza”, kazala je Smith na okruglom stolu Defense Writers Group u ponedjeljak. “Dio paketa bit će jezik kojim ćemo opisati težnje Ukrajine za članstvo u samoj deklaraciji.”
Drugim riječima, od članstva Ukrajine u NATO savezu do daljnjega nema ništa pa je očito kako Zapad ne želi dodatno provocirati Moskvu koja se ulasku te zemlje u NATO oštro protivi, a što je, uostalom, bio i jedan od službenih povoda za pokretanje ruske invazije 24. veljače 2022. godine. Umjesto članstva, Kijev će se u završnoj deklaraciji summita morati zadovoljiti s u njoj navedenim njegovim „težnjama“ za članstvom.
“Dio toga bit će institucionalizacija dijela bilateralne potpore koja se trenutačno pruža [Ukrajini] i stavljanje (te potpore) pod zapovjedništvo NATO-a. Dio toga bit će rad na pronalasku novih resursa za naše prijatelje u Ukrajini i osiguravanje da pošaljemo signal Moskvi kako NATO savez ne ide nikamo”, izjavila je Smith.
Ulazak Ukrajine u NATO omogućio bi Kijevu da se pozove na klauzulu o kolektivnoj obrani saveza, što bi potencijalno izazvalo širi regionalni sukob s Rusijom. Američki predsjednik Joe Biden rekao je prošle godine da će ukrajinski rat s Rusijom morati završiti prije nego ona uđe u savez.
Ipak, tijekom travanjskog posjeta Kijevu, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg obećao je da će “Ukrajina postati članica NATO-a”. “Posao koji sada poduzimamo stavlja vas na nepovratan put prema članstvu u NATO-u, tako da kada dođe pravo vrijeme, Ukrajina može odmah postati članica NATO-a”, rekao je Stoltenberg.
Međutim, opet ključne riječi – „kada dođe pravo vrijeme“. Jer da bi ono došlo Ukrajina mora ili pobijediti na bojnom polju, ili sklopiti sporazum s Rusijom temeljem kojeg se potonja članstvu Ukrajine ne bi protivila. I jedno i drugo sada su daleko izvan vidokruga mogućnosti realizacije. Npr., da se Moskva ne bi protivila ukrajinskom članstvu, kao minimum minimuma bili bi nužni značajni ukrajinski teritorijalni ustupci i čvrsta sigurnosna jamstva o tome koje će se vrste oružja NATO saveza smjeti instalirati na tlu Ukrajine a da ne bi predstavljala sigurnosnu ugrozu po ruske nacionalne interese. U prvom redu je riječ o dalekometnim raketnim sustavima, ali i ne instaliranju NATO baza na tlu Ukrajine.
O svemu je ovome sada bespredmetno razgovarati pa se time očito rukovodi i sam NATO, a Ukrajina ostaje “na čekanju” do nekih boljih vremena. Naravno, ako uopće ikada i dođu.
Treba podsjetiti kako je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odmah nakon početka ruske invazije zatražio brzi prijam Ukrajine u NATO, ali je ovaj to odbio na prošlogodišnjem summitu u Litvi. Umjesto toga, NATO je Ukrajini ponudio višegodišnji paket pomoći koji je trebao ojačati njezinu obranu i pomoći joj u napuštanju vojne opreme iz sovjetskog doba i prelasku na onu koju koristi NATO savez.
U tom su kontekst pojedine tvrtke iz država članica Sjevernoatlantskog saveza izrazile svoj interes za pokretanje proizvodnje pojedinih oružja na tlu Ukrajine, poput sustava bespilotnih letjelica (dronova). Samostalno ili u kooperaciji s ukrajinskim proizvođačima oružja.
Sjedinjene Države su u svibnju najavile paket inozemnog vojnog financiranja od 2 milijarde dolara, uvelike usmjeren upravo na pomoć Ukrajini i razvoju njene obrambeno-industrijske baze.
Mađarski premijer aktivnosti NATO-a usporedio s razdobljem priprema za svjetske ratove
Što sadrže regionalni planovi?
Kako je naglasila Julianne Smith, srpanjski summit će također biti usmjeren na regionalnu obranu i planove odvraćanja za Sjevernu, Srednju i Južnu Europu, s kojima se Savez službeno složio tijekom prošlogodišnjeg summita.
Planovi su djelomično fokusirani na usmjeravanje članica NATO-a kada donose odluke o vojnoj nabavi kako bi se osiguralo da kupuju prave stvari za postizanje sposobnosti. Na primjer, zemlja bi mogla biti odgovorna za tri ključna zadatka unutar regionalnog plana i od nje bi se očekivalo da u skladu s tim donosi odluke o nabavi.
“U konačnici je na njima kako će potrošiti resurse, ali moraju odgovoriti regionalnim planovima”, rekla je Smith.
Rekla je da će regionalni planovi također pomoći da se obrambeni proizvođači uvjere da NATO namjerava dugoročno nabavljati veće količine streljiva i drugog materijala, potičući ih da povećaju proizvodnju.
„To nije potpisani ugovor, ali ako im pomognete da vide kakvi će biti zahtjevi u cijelom savezu koji je označen ovim regionalnim planovima, sigurno će ih uvjeriti da signali potražnje neće biti samo tijekom sljedećih 12 mjeseci, već da će signali potražnje industriji biti veći dio desetljeća”, rekla je.
Dodao bih kako je ovo posljedica otpora privatnih proizvođača oružja, prije svega na tlu Europe, da masovno pokreću proizvodnju nekog streljiva (poput 155mm granata) ili oružja za potrebe Ukrajine, bez čvrstih jamstava vlada da će ta proizvodnja odnosno njen otkup biti dugoročan ili da će troškove pokriti vlada ako za njih više ne bude potrebe tj. osiguran kupac.
Naime, privatni proizvođači oružja (a to su u SAD-u i EU-u već gotovo svi), kao i njihovi dioničari već dugo preferiraju ulaganja u skupa visokotehnološka oružja poput zrakoplova pete generacije F-35, a nitko ne vidi interes u povratku na proizvodnju jeftinog oružja i streljiva kakvo se koristilo u vrijeme Hladnog rata. Ali upravo se ono sada najviše koristi na ukrajinskim bojišnicama. Štoviše, pokazalo se učinkovitim i nezamjenjivim.
Predstojeći summit NATO saveza u Washingtonu također će biti fokusiran i na podjelu tereta. Prema navodima spomenute američke veleposlanice, očekuje se da će nešto više od 20 zemalja potrošiti najmanje 2% svog bruto domaćeg proizvoda na obranu – što je cilj koji je postavio NATO savez.
“Moramo se pobrinuti da nastavimo gurati i natjerati svakog člana saveza da izradi plan za postizanje 2% u sljedećih nekoliko godina. I mislim da 99% saveznika ima plan.” – rekla je Smith.
Kratak zaključak
Dakle, novac, novac i novac (i naravno zarada onih koji su neposredno ili posredno uključeni u pitanja obrane odnosno vojne proizvodnje) sukus je svega.
Europa, kao što sam već davno rekao u jednoj od svojih analiza, postaje „klupko bodljikave žice“, američki bedem za sprječavanje Rusije.
Vojna industrija je poticatelj proizvodnje i razvoja mnogo toga. Ali nikako nije jedina koja je nužna, jer od oružja i njegove proizvodnje ipak ne mogu svi živjeti. Da je to tako svi bi problemi odavno bili riješeni, a primjerice u Americi – koja je uvjerljivo najveći proizvođač i izvoznik naoružanja – siromašnih gotovo ne bi niti bilo.
Tjedna analiza Zorana Metera: Rusi će udariti na američke baze u Europi? Europski rat kao uvod u svjetski
Koliko je sva ova velika igra koja se vodi oko Ukrajine po Europu i njene stvarne interese optimalna i korisna, a koliko opasna prosudite sami. Konačan sud, kao i u svemu, dat će samo vrijeme.
