Da se izbori održavaju zbog naroda i za narod nikada i nigdje ih ne bi ni bilo, poznata je starogrčka poslovica koja kroz cijelu političku povijest ljudske civilizacije nije izgubila svoj smisao i značenje.
Drugi krug parlamentarnih izbora u Francuskoj koji su održani u nedjelju tek je najnoviji primjer sve raskoši izbornog inženjeringa koji podrazumijeva i manipulaciju tim svetim pravom glasanja kao jednom od stožernih proklamacija takozvane zapadne demokracije.
Ali, zar zla namjera (po Bibliji) nije veći grijeh i od samoga zla?
Biti će da je to tako jer je europski majstor kaosa, Emmanuel Macron, u nedjelju dobio upravo ono što je u proteklih mjesec dana neuračunljivo prizivao – postizborni nered s mnogo većim neizvjesnostima nego poslije prvog kruga parlamentarnih izbora održanih 30. lipnja, na kojima je uvjerljivu pobjedu odnijela takozvana krajnja desnica (koja to odavno nije), okrupnjena oko Marine LePen. Što se, zapravo, u nedjelju dogodilo?
Orbanovih šest mjeseci za kormilom EU-broda koji tone
Propagandom protiv svijesti i savjesti birača
Jedanaest dana prije prvog kruga francuskih parlamentarnih izbora, ugledna hrvatska analitičarka europskih politika, Ines Sabalić, upitala me je za „procjenu predstojećih izbora u Francuskoj“. U SMS poruci sam joj, uz ostalo, lakonski napisao da „Bardella neće biti novi francuski premijer… jer će u konačnici ljevica nadjačati desnicu“. Na njen komentar „ih, voljela bih to vidjeti“ uzvratio sam: „Propagandom se počinju, vode i dobivaju ratovi, kamoli tek izbori!“
Za mobiliziranje francuskih birača u samo tjedan dana između dva izborna kruga francuski je predsjednik upotrijebio sve do danas poznate metode političke propagande, uključujući i sijanje straha od potencijalnog građanskog rata „s nesagledivim posljedicama po francuske građane i cijelu Europu“.
Razumljivo. Trebalo je, ne pitajući za cijenu, zaustaviti narastajući pokret krajnje desnice koja ga je besprimjerno ponizila u prvom izbornom krugu. To mu, realno, i nije bilo naročito teško imajući u vidu najmanje tri olakšavajuće okolnosti: objektivan strah „običnih“ Francuza i migrantske populacije od neskrivenog redukcionizma u sferi migrantske politike Marine LePen; povijesnu priliku za francusku ljevicu i osobno Jean-Luc Mélenchona da se domogne premijerske stolice; te činjenica da je s nekompaktnom ljevicom neusporedivo lakše raskrčmiti vladine fotelje nego s LePenovom krutom desnicom.
Usprkos navedenim olakotnim okolnostima Macronuu nedjelju nije pošlo za rukom zaustaviti tri druga, za njega vrlo negativna procesa: nije uspio vratiti adrenalin osobnom narcizmu; nije zaustavio sunovrat svoga „liderstva na europskoj i globalnoj sceni“; i nije uspio spriječiti demakronizaciju Francuske i Europske unije.
Na svim ovim područjima je nepovratno izgubio: imajući u vidu da se svaki pojedinačni narcizam psihijatrijskim mjerilima smatra patologijom svake konkretne ličnosti, na tom planu će i u slučaju Macrona ostati sve kao do sada; pad „akcija“ francuskog predsjednika na europskoj i globalnoj sceni će se nepopravljivo nastaviti; demakronizacija Francuske i cijele Europske unije je također proces koji neće moći biti zaustavljen unatoč neupitnosti Macronovog mandata na čelu države do 2027. godine.
Macronov izborni ruski rulet i njegova poruka iz Pariza: dajte im rata i igara
Tko će, i kako, vladati Francuskom?
Iako se konačni rezultati nedjeljnih izbora još zbrajaju ključna činjenica je poznata: politički kaos u zemlji se nastavlja jer niti jedan od tri glavna politička bloka nije osvojio dovoljno mandata za većinu u francuskom parlamentu.
S pobjedom ljevičarsko-centrističko-radikalnog bloka Nove narodne fronte (NFP) koji ni po jednom od vitalnih pitanja po Francusku nema monolitno stajalište, politička previranja bi u Francuskoj mogla potrajati mjesecima, s mogućnošću čak približavanja belgijskom scenariju od rekordnih 589 dana bez novoizabrane vlade. Istina, sam Guinnissov rekord kojeg belgijsko Kraljevstvo drži od 2010. godine nije moguće reprizirati ili čak nadmašiti u Francuskoj zbog ustavne odrednice po kojoj se novi izbori moraju raspisati nakon godinu dana od prvog pokušaja u sastavljanju vlade.
Iako je lider najjače ljevičarske stranke Nepokorena Francuska (LFI) Jean-Luc Mélenchon kasno u nedjelju proglasio pobjedu za lijevu koaliciju s ukupno 182 osvojena mandata, najavljujući osobnu „spremnost za preuzimanje dužnosti francuskog premijera“, svima pa i samom Mélenchonu je jasno da je izborna pobjeda nedostatna za većinsku vladu. Osim toga, ohrabreni francuski predsjednik djelomičnim rastom njegove stranke u drugom izbornom krugu, znakovito je u nedjelju izjavio da „rezultati parlamentarnih izbora još uvijek ne pokazuju tko će upravljati državom“.
I uistinu, tko će upravljati Francuskom u iduće četiri godine?
Nova narodna fronta (NFP) kompletirana je s koca i konopca tek nakon prvog izbornog kruga kada je postalo posve jasno da se desnica može i mora zaustaviti. Ključnu ulogu, tko bi drugi, i u ovoj krajnje rizičnoj epizodi odigrao je isti onaj „majstor kaosa“, Emmanuel Macron, ponudivši ruku pomirbe zrnce manje mrskom protivniku kako bi se zajednički porazio „glavni neprijatelj Francuske“ – neosporno kontroverzna koalicijska skupina takozvane krajnje desnice na čelu s Marine LePen.
Politički konglomerat socijalista, komunista, zelenih i Mélenchonove stranke Nepokorena Francuske široki je ideološki front i rasteže se od lijevog centra i umjerenih socijaldemokrata, preko klasične lijeve politike i tvrdokornih antikapitalista, do krajnje ljevice. Prethodno su se njihovi vođe godinama međusobno svađali, vrijeđali i ucjenjivali jer su se ideološki i strategijski de facto podudarali kao rogovi u vreći.
Njihov predizborni program rezultat je neprirodnih ustupaka i još neprirodnijih kompromisa te je kao takav i doveo ovaj savez do ideološke bezličnosti koja bi mu umnogome mogla otežati predstojeće okršaje za pridobivanje Macronovog povjerenja. Takav kaotičan predizborni program istodobno samom predsjedniku daje i političku i iskustvenu prednost u izboru bijelih figura za sastav buduće vlade.
Macronov novi ‘ruski rulet’. Plenković bi mu mogao zapjevati tužaljku
Što je važnije – program vlade ili ime budućega premijera?
Poznato je da se zajednički program NFP-a temelji poglavito na socijalnom paketu mjera poput smanjenja životne dobi za mirovinu, povećanja plaća u javnom sektoru i širenja lepeze primatelja socijalne pomoći, povećanja minimalne plaće svim kategorijama, i zamrzavanje cijena osnovnih prehrambenih artikala i energije. Proračun za te namjene bi se osigurao uvođenjem poreza na bogatstvo, ukidanjem poreznih olakšica, te povećanjem poreza na dohodak za one koji najviše zarađuju.
Na vanjskopolitičkom području prioriteti su ostanak u „reformiranoj“ Europskoj uniji; odustajanje od ideje za napuštanje NATO-a; priznavanje Palestinske države; i nastavak podrške Ukrajini uz uvjet suzdržanosti od slanja francuskih vojnika na bojište.
Imajući u vidu da je od ukupno 182 osvojena manda (za sada) Nepokorena Francuska osvojila 74 zastupnička mjesta, Socijalisti 59, Zeleni 28, a Komunisti 9 mandata, jasno je zašto lider LFI-a Mélenchon upravo sebe vidi na stolici novog francuskog premijera. Ovaj ljevičarski lider „staroga kova“ pritom zaboravlja objektivnu nepopularnost kako u francuskoj javnosti toliko i među koalicijskim partnerima. To bi mogao biti novi kamen spoticanja koji bi Francusku mogao dovesti u novu kritičnu neizvjesnost ili je vratiti na nove izbore imajući u vidu kako ni manjinska ni tehnička vlada nigdje i nikad nije bilo nikakvo rješenje.
Birao se, dakle, program buduće vlade ili se biralo samo ime budućega premijera, pred Francuskom su teški izazovi i velika neizvjesnost. Možda mnogo veća nego što se vidi danas, prvog dana nakon mrtve izborne utrke održane u nedjelju. Tome naravno ponovo pridonosi i sam „majstor kaosa“ koji je nakon izborne utrke u nedjelju, prema navodima uglednog portala Politico, ozareno izjavio da su ideje njegove stranke „još uvijek žive“ jer „francuski glasači nisu izgubljeni“.
Tko god bio novi premijer u iduće četiri godine i tko god bude francuski predsjednik nakon Macrona poslije 2027. godine, Francuska Republika, u kojoj je i stvorena ideološka bipolarnost između ljevice i desnice, nikada više neće imati jasne ideološke polove, niti će biti toliko narcistički personalizirana kao u vrijeme Emmanuela Macrona.
Prijetnja političke paralize u Francuskoj nakon pobjede ljevice. Bruxelles sretan, Moskva tuguje
Paradoks je, međutim, u tome, što je demakronizaciju Francuske i cijele Europske unije ustoličio upravo Emmanuel Macron nakon poraza na europskim izborima početkom lipnja. Samodetronizacija Macrona je sada nezaustavljiva!
Bilo bi prevažno da se iz njegovoga primjera izvuče povijesna pouka.
Autor je vanjskopolitički suradnik portala Geopolitika news. Profesionalni je novinar gotovo četiri desetljeća, stručnjak za tematiku Europske unije, s 25 godina dopisničkog staža iz Bruxellesa.
