YUlia Checheta bila je u kući starije majke kad je iskočila da provjeri svoju trgovinu. Trenutak kasnije imala je poziv da kaže da su obiteljsku kuću pogodile dvije ruske rakete.
Njezin brat Volodymyr Radko i njegov 13-godišnji sin Mykola igrali su se na ljuljačke u vrtu kada su bombe pogodile. Umrli su odmah, zakopani ispod ruševina. Prošlo bi nekoliko mjeseci prije nego što se njihovi posmrtni ostaci mogu utvrditi.
Yulijina 74-godišnja majka, Nina, nekako je preživjela, ali bila je hospitalizirana nekoliko tjedana s jakim modricama na vratu i licu.
Pola sata prije štrajka, sva su četvorica doručkala u kuhinji.
Obiteljska tragedija odvijala se u malom gradu Selydove u istočnoj ukrajinskoj regiji Donjecka, kroz koju su ruske snage neprestano napredovale godinu dana. Rusija je zarobila stotine kvadratnih milja zemlje otkako je prošlog veljače zaplijena grad Avdivka, gutajući grad nakon grada, prisiljavajući stotine tisuća civila na njihov put da bježe ili riskiraju sličnu sudbinu kao i Yulianina obitelj.
Selydove je bio dom male, čvrsto pletene zajednice. Mnogi od 20.000 predratnih stanovništva odbili su napustiti unatoč povremenim ruskim napadima rakete i bespilotnih letjelica. Drugi, poput tinejdžera Mykola i njegove majke, napustili su na početku rata, ali su se vratili sljedeće godine.
“Svi kojima sam se brinuo bili su isti u blizini”, kaže Yulia. “I nismo imali kamo ići.”
Ali to je promijenilo dan ubijenih Volodymyr -a i Mykola. Bilo je to 28. svibnja 2024. godine, onog dana vojske Vladimira Putina, za koji je rekao da je tamo poslao da zaštiti ruske govornike, ubio Yulijinu obitelj koja govori ruski.
Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu, nakon što su Yulia i njezina majka pobjegli 150 milja u “vanzemaljski” grad Kamianse u susjednoj regiji Dnipropetrovsk, ruske snage zarobile su Selydove.
“Ne mogu vam prenijeti količinu tuge koju je Rusija prouzročila”, kaže Yulia.
Ona i njezina majka očajnički žele otići kući. U Kamianseu je malo poslova, a 45-godišnjakinja kaže da se “bori za život”. Malo je pribjegavanja financijskoj potpori. Daleko je od svih svojih prijatelja. Teško je paziti i na majku.
“Ako bi Ukrajina povratila kontrolu, vratili bismo se”, kaže ona. “Čak i ako nije bilo struje ili vode, vratili bismo se u trenu, jer nam nedostaje naš dom.”
Ali Ukrajina vjerojatno neće to postići. Na stražnjoj je nozi već godinu dana u Donjecku, višestruko i često je nadmašio. Ukrajinski napad na rusku pograničnu regiju Kursk prošlog kolovoza nanio je udarac Putinu, ali nije prisilio njegovu vojsku da preusmjeri svoje napredne trupe u Donjecku do granice, kao što se nadalo.
Sada se Selydove suočava s velikom mogućnošću da se zarobi iza trajnije smrznute linije fronta.
Nasuprot pozadini američkog predsjednika Donalda Trumpa ponovno otvara komunikaciju s Putinom u ime zaustavljanja rata, ruske snage nastavljaju napredovati liniju fronta dublje u Ukrajinu u saznanju da će Kyiv biti prisiljen ustupiti barem dio teritorija Kremlin Trupe su zarobile.
Nakit u ovom napadu je Pokrovsk, nekih 10 milja izvan Selydovea. To je linchpin u obrani regije, sjedeći na ključnim logističkim linijama koje opskrbljuju šire područje, a njegov gubitak mogao bi otvoriti Donjeck za daljnje ruske napade.
Između 5.000 i 7000 civila, od kojih je većina starijih ili invalida, ostaje u Pokrovsku iz predratnog stanovništva od 60.000. Oni preživljavaju u smrzavanju, neosvijetljenih podruma bez struje, živeći od humanitarne pomoći, na milosti neumoljivih ruskih napada i dronova.
Kao i Yulia, oni ne žele otići, jer su cijeli njihov život u Pokrovsku.
Unatoč tome, masovni egzodus započeo je prošlog ljeta kada je u jednom mjesecu stanovništvo spustilo sa 48.000 na samo 16.000, prema lokalnim dužnosnicima. Isto je mjesec Rusija napredovala svojim najbržim tempom od početka invazije u punoj mjeri. Kada Neovisan Posjetio grad u tom razdoblju, zvuk eksplozija bio je konstantan.
Prošlog mjeseca Rusi su počeli marširati lijevim gradskim bokom, preuzevši grad Kotlyne samo nekoliko kilometara. To je posljednje stajalište na željezničkoj pruzi koja povezuje grad sa sigurnošću nezauzete regije sa Zapadom. Njegov hvatanje predstavljalo je gubitak ključne linije za opskrbu.
Centar za obrambene strategije, ukrajinski sigurnosni istraživački centar, kaže da su Rusi počeli pokušavati “napredovati duž željezničke pruge”.
Uzimanje Kotlynea također je Rusima približilo jedno od posljednjih preostalih autocesta u Pokrovsk – E50, nekoliko kilometara na sjeveru – čiji bi gubitak značajno komplicirao ukrajinsku logistiku.
Pokrovskovo okruženje je zrcalna slika onoga što se dogodilo sa Selydoveom prije pet mjeseci, kada je bio okružen od istoka prema zapadu prije nego što su ga preuzeli.
Bilo koja vozila koja dolaze u Pokrovsk, bilo vojni ili civilni, ciljaju ruske bespilotne letjelice. 28-godišnji britanski liječnik, Edward “Eddy” Scott, nedavno je izgubio lijevu ruku i nogu nakon što je dron udario njegov kombi dok je vozio u grad.
Rekao je Neovisan Taj ulazak u grad postao je opasniji od svake spasilačke misije prije nego što je na kraju ranjen.
“Sve dok sam radio u Pokrovsku, rekao sam:” Netko će umrijeti “, rekao je. “I to sam trebao biti ja. Ali imao sam sreće. ”
Samo ukrajinska policijska jedinica zvana The White Angels, specijalistička jedinica za evakuaciju, još uvijek ulazi u grad kako bi spasila preostale građane.
Fotografije posljednje emisije o očajničkim pokušajima da uvjeri preostale stanovnike da odlaze. Svaka druga kuća izgleda oštećena, pocrnjela eksplozijom ruske rakete.
Yevyhen Bondarenko, pomoćnik za pomoć Međunarodnom odboru za spašavanje, kaže da je kuća u kojoj su radili iz Pokrovska “više ne postoji”.
Njegov tim sada radi iz Dobropillia, oko 12 milja od Pokrovska, pružajući financijsku pomoć stotinama civila na širem području.
To je najbliže što im je dopušteno. Njihovo sjedište u DNIPRO-u udaljeno je tri sata vožnje.
Kad pita civile zašto ne napuštaju gradove i sela oko Pokrovska, njihov je odgovor često isti: dom je kod kuće, čak i ako je bombardiran. Neki su se čak vratili nakon što su u početku bježali.
“To su moje žlice i pribor za jelo i ne idem nikamo”, nedavno mu je rekao jedan stariji civil.
Ali kaže da postoji sve veći osjećaj propasti koja se širi po cijelom području sa svakim danom ruskog napretka. “To možete osjetiti u zraku”, kaže on. “Možete osjetiti strah.”
Svaka druga osoba koju vidi kako se raspada kad dobiju svoju financijsku pomoć, kaže Yevyhen, i mora ih se smiriti i dati vodu. “Navikao sam vidjeti kako plače žene”, kaže on. “Ali sada vidim sve više i više plače muškarce.”
Kako su Rusi po Incu bliže Pokrovsku, civili su znatno iza linije fronta sada evakuiraju u većem broju. Možda je prekasno za one koji su još uvijek u gradu.
“Da smo razgovarali o ovoj temi prije nekoliko mjeseci, većina interno raseljenih ljudi (raseljenih) dolazila bi iz regije Donjeck, iz Pokrovska i Myrnohrada (susjednog grada)”, kaže Yevyhen. “Sada čak govorimo o IRP -ovima iz Zaporizhzhia, Dnipro, područja koja graniči s borbenim zonama.”
Čak su se i lokalne agencije za pomoć još od Dnipro -a počele pripremati za kretanje ako se ruski napredak ubrza, dodaje.
Iako se vjerojatnost velikog ruskog napretka izvan Donjetka čini prigušenom-preuzimanje Pokrovska bilo bi značajno, ali tempo ruskog napada je loš za tako dobro opremljenu vojsku-za mnoge ukrajinske civile u lice ovih marširajućih trupa, The Rizik ne vrijedi.
Njihovi su životi već nepovratno udubljeni.
Za mnoge druge, poput Yulia, njihovi su životi uništeni.
