Ušli smo u period sezone kao stvoren za prave frajere. Period u kojem se lomi sezona. Period koji uz kvalitetu definira ono često i mnogo važnije. Karakter.
Nije, doduše, sporno da ih Đalović ima u momčadi, jer ekipa s Rujevice to pokazuje cijelu sezonu. Uz iskustvo lanjskog proljeća, pogonsko gorivo ponekih krivih i nezasluženih raskrižja karijera, okupljeni pod očito odličnim moderatorom Đalovićem, društvo koje se najviše osipa, koja živi pod najmanjim budžetom, a ujedno i očekivanjima, izgleda je riješilo pokazati što zna. Kraj nije ni blizu, ali namjere su tu, jasno bačene u ring. Ima ih i Gattuso, itekako, iako ne u mjeri u kojoj bi ih želio imati.
Ima vođu – Livaju, sekundante, iskusnike, neke gladne klince, ali i tipove koji se ne vole skrivati, već dokazivati. Konkretno, tu mislim na Uremovića.
Ima ih, nema sumnje, i Dinamo. S zaraslim ranama mnogih prošlih bitaka, to su frajeri koji su mahom skidali davne uroke, postavljali standarde, te bili na “prvoj liniji” baš onda kad je najviše trebalo.
Posljednje je proljeće najbolji dokaz. Sada su, istina, umorniji, ozlijeđeni, možda i zasićeniji, s jednom nogom tu a drugom prema izlazu, ali to su ljudi koje Cannavaro baš sada mora tražiti. Ta famozna senatorska soba, koju sam i sam jednom prozvao, nikad ne smije biti pušačka, jer to obezvrjeđuje njen značaj. Ti igrači pisali su povijest i ujedno držali Dinamo. Ona “krpa” na kojoj piše “Ne damo da potoneš”, upravo je (i) lani bila njihova personifikacija. Sada, međutim, nema ozlijeđenih Petkovića i Mišića, što je doista strašan hendikep za plave ambicije, ali tu je kapetan Ademi, stup “modre” povijesti, no tu su i drugi.
Ne možda na terenu, ali jesu u svlačionici. A Dinamo ovu ključnu utakmicu mora riješiti baš tamo. U svlačionici. Odnos, pristup, shvaćanje stature. I tu ne pomažu treneri, mediji, već – senatori.
U cijeloj je priči i Osijek, koji je postao najbolje nogometno mjesto za život, s urednim plaćama, sjajnim uvjetima, krivim odlukama i – ključno – kroničnim nedostatkom ambicija. A sve to idealno je opisao kapetan i Osječanin Vedran Jugović, momak koji “bijelo-plave” osjeća još od borbe za ostanak, života bez cvonjka, plijesni Gradskog vrta… “Dokazati vrijednost dresa”.
A baš te tri slatke riječi zaokružuju ovu priču. Frajeri, vrijeme je.
