Prosperov uznemiren, objavio tajni zapis: ‘Za sve koji misle da treba denacificirati Hrvatsku’

Na objavljivanje ove građe i ovoga teksta potakla me je jedna tendenciozna enciklopedijska natuknica o Hrvatskom PEN centru. Ona je objavljena u autoritativnoj Hrvatskoj enciklopediji, a sročena je kao da ju je izdiktirao pokojni Predrag Matvejević. On je 1993. godine dok se održavao 59. svjetski kongres PEN-a u Dubrovniku svima navodno govorio da tamo odu, ali da on tamo neće ići!

Doista, tako je i bilo, njega nije bilo na Kongresu, ali je tada usred rata u Dubrovniku u radu kongresa sudjelovalo brojkom 427 pisaca, novinara i intelektualaca iz svih zemalja svijeta. Došli su onamo brodom Libertas iz Venecije, a dio njih hidrogliserima iz Splita preko Hvara. U spomenutoj enciklopedijskoj natuknici stoji da tada 1993. u Dubrovniku nije bilo svjetskoga kongresa PEN-a, nego da je samo bila obilježena 60. obljetnica povijesnoga kongresa iz 1933. godine.

Nadalje još u toj infamnoj natuknici piše, što naravno nije točno, da je tom prilikom tadašnji predsjednik svjetskog PEN-a György Konrád osudio agresiju na Hrvatsku. I to je sve po čemu naravno izlazi kako 1993. u ustašiziranoj Hrvatskoj nije održan svjetski kongres, nego je tek obilježena obljetnica jednog drugog kongresa! Naravno protiv ove laži objavljujem građu koja slijedi! Na tom, navodno nepostojećem 59. svjetskom kongresu PEN-a, zbila se usred Dubrovnika 22. travnja 1993. strastvena rasprava. Održana je izvan protokola i u stanci koncerta u Franjevačkoj crkvi.

Tajno snimljen ovaj zapis

U raspravi su sudjelovali francuski filozof i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Alain Finkielkraut te mađarski književnik i danas pokojni dopisni član Srpske akademije nauka i umetosti György Konrád, tadašnji predsjednik svjetskog PEN-a. U žestoku diskusiju uključila se još i akademkinja Željka Ćorak i intelektualac s pariškom adresom dr. Neven Šimac. Književnica Grozdana Cvitan uključila je kasetofon i tako je tajno snimljen ovaj zapis razgovora koji je vođen na francuskom jeziku. Tekst je prije trideset godina s francuskog prevela Ksenija Jančin. Sačuvani fonogram započinje Konrádovim prisjećanjem kako je Danilo Kiš još prije deset godina rekao da će, dođe li do raspada Jugoslavije, biti krvoprolića. Taj dio nije snimljen!

FINKIELKRAUT: Ta izjava je grozna jer to znači da je ucjena krvoprolićem trebala zadržati Hrvate, Slovence, Bosance, Albance i ostale u Jugoslaviji koju nisu željeli. Upravo se to i dogodilo. Kada su Slovenci napustili Jugoslaviju, govorili su: odlazimo, nakon što smo pokušali sve, zbog onoga što su Srbi učinili na Kosovu i zato što je Milošević doista zao.
KONRÁD: Nije riječ o tome je li ovo što su učinili Srbi strašno. Željeli smo se ograditi od toga i sačiniti rezoluciju. Međutim, mnogi članovi PEN-a pitali su se je li Hrvatska pravo mjesto… Uz to napadi Hrvata u Bosni traju već dugo.

FINKIELKRAUT: Do velikog sukoba došlo je nedavno. Bilo bi korisno za sve nas da organiziramo okrugli stol ovdje u Dubrovniku između Hrvata iz Bosne i Hrvatske te Muslimana. To bi bilo moguće izvesti pod okriljem PEN-a.
KONRÁD: Bilo bi to bolje organizirati u Mađarskoj ili u Makedoniji koja nije nikoga napala i kamo svi mogu doći.

Prosperov iskopao podatak koji će naživcirati Pupovca i Puhovskog: ‘Širi se lažna slika’

U Hrvatskoj ih ima 300 000

FINKIELKRAUT: Ne bih kazao da je Hrvatska bilo koga napala. To je samo posljedica srpske agresije koja je dovela do toga da se žrtve razdiru u beznađu, potpuno napuštene od međunarodne zajednice. Agresija dolazi samo s jedne strane i danas se uspostavlja Velika Srbija. Potpuno je opravdano održati kongres u napadnutoj zemlji, a prije svega u napadnutom gradu. Dubrovnik je najljepši simbol, koji ujedno i najmanje kompromitira. To je napadnuti grad koji nije ratovao. Napadnuto je njegovo kamenje. U ovome mjestu, danas, solidarni smo s napadnutima. I stoga se nemojmo sramiti održati taj razgovor ovdje u Hrvatskoj. Većina bosanskih i muslimanskih izbjeglica nalazi se ovdje. Oni nisu u Francuskoj, nešto ih ima u Mađarskoj i Njemačkoj, ali u Hrvatskoj ih ima 300 000. Stoga je ovo legitimno mjesto za održavanje tog razgovora. Ta pitanja trebalo je postaviti u središte naših, ne književnih, ali svakako političkih rasprava, mnogo više nego pitanje slobode tiska. U Hrvatskoj činjenice nisu krivotvorene. Postoji stanovita domoljubna retorika, ali činjenice izlaze na vidjelo. Činjenice se krivotvore u Srbiji, gdje se o ratu u Bosni govori kao o džihadu, a ne pokazuje se Sarajevo u plamenu. Odakle toliko problema oko Dubrovnika?
KONRÁD: PEN ne voli održavati kongrese u zemlji koja je u ratu. Radije ih održavamo na neutralnom području gdje svi mogu raspravljati. Vjerovali smo da je to u Dubrovniku nemoguće. Pored toga, predsjednik PEN-a ne može izdavati naredbe. On može reći onima koji žele da dođu, a onima koji ne žele da ne dođu. To je jedino demokratsko rješenje. Kada nema konsenzusa, ostavlja se slobodan izbor.

FINKIELKRAUT: Ne bih želio dovoditi u pitanje taj proces, nego zažaliti što je bilo toliko ljudi koji su izabrali da ne dođu, posebice u Dubrovnik koji nije glavni grad Hrvatske.
KONRÁD: Upravo smo zato i naglašavali da se ide u Dubrovnik. Na svim kongresima toliko smo govorili o njemu, a ja sam i u Riju potvrdio da će se održati ovaj kongres. Nakon toga došlo je do priče s Globusom, pojavili su se izvještaji o ljudskim pravima, koji se odnose na slobodu tiska u ovoj zemlji.
FINKIELKRAUT: Sve to svjedoči o načinu mišljenja koje danas vlada u svijetu, što bi nas moralo navesti na mnogo manje bahatosti prema hrvatskom tisku. Ako smo nesposobni u ratu stati na stranu napadnutoga, ako podržavamo logiku podjednake krivnje…
KONRÁD: PEN je već dvaput donio rezolucije o Dubrovniku jasno govoreći o tome da je napadnut.

Glavni krivci su Srbi

FINKIELKRAUT: O Dubrovniku da, ali općenitije… I sam si maloprije govorio: a napadi Hrvata? Rat se nastavlja, mi smo u Dubrovniku, a danas se bombardiraju Zadar, Šibenik, Karlovac. Nastavlja se agresija. To je strašno. Nešto ne valja u međunarodnoj zajednici. Ona bi se prije svega trebala upitati o sebi samoj barem toliko koliko se zapitkuje o problemu tiska u Hrvatskoj, ili i jedno i drugo. Ne mislim da jedno pitanje treba zanemariti u korist onog drugog. Potrebno je malo skromnosti, kad već toliko toga prešućujemo. Smeta mi upravo prešućivanje. Ovdje smo, ali nismo ovdje, ne volimo se, nemamo nikakva povjerenja u sebe pa mislimo da su Hrvati ipak malo odgovorni, sumnjivi. Zašto?
KONRÁD: Nisu nimalo odgovorni?
FINKIELKRAUT: Hrvati su jedino odgovorni zbog prekida s Muslimanima. Glavni krivci su Srbi. To je potpuno jasno. Kako da veliki svjetski intelektualci to nisu vidjeli? Valja se zapitati o toj zabludi.

KONRÁD: Nitko od intelektualaca, prije svega srpskih s Ćosićem, a poslije slovenskih i hrvatskih, nije ispunio svoju zadaću. Intelektualci i političari moraju jamčiti život i sigurnost svojim građanima. Oni nisu odgovorni političari krenu li u pustolovine koje mogu završiti krvoprolićem.
ŠIMAC: Na što pritom mislite? Na cijepanje zemlje?
KONRÁD: Ne. Mislim da ste mogli još malo raspravljati o konfederaciji prije jednostrane deklaracije o samostalnosti.
ČORAK: Vi ste žrtvovali trinaest stoljeća našeg postojanja svojoj vlastitoj…
KONRÁD: Znam te argumente, ali toliko je poginulih…
ČORAK: Prekinuli ste me, oduzeli ste mi riječ. Govorili ste prije nekoliko dana o čežnji prema našoj zemlji kakva je bila. Govorili ste o svojoj čežnji, a mi imamo trinaest stoljeća čežnje. Uzimate sebi pravo da nas suobličujete svojoj privatnoj povijesti i čežnji, a nama ne dopuštate našu čežnju i postojanje od 1300 godina.
KONRÁD: Potpuno ste sigurni da sam ja nostalgičan?
ČORAK: Tko ste vi da raspolažete našim sudbinama? To je bio homogen, kolektivan, dakle potpuno jedinstven naš izbor. Tko vam daje pravo da govorite u ime… Kad ste otvarali kongres, rekli ste da su bombardiranja Dubrovnika individualni zločini. Tko ste vi da možete doći ovamo u Dubrovnik dirati u mrtvu djecu mojih prijatelja i govoriti da je ovdje riječ o individualnim zločinima? To je kao kad bih ja rekla da su holokausti i plinske komore u drugom svjetskom ratu djelo plinoinstalatera. Tko ste vi? Možete imati svoje ideje o svojoj zemlji. Kako se usuđujete raspolagati našim sudbinama?

Prosperov završio u bolnici, tamo došao do iznenađujućeg otkrića: ‘Ostao sam u šoku’

Nema problema kao u Hrvatskoj

KONRÁD: Ne raspolažem vašom sudbinom. Samo vidim vezu između političkog projekta i aktualnog stanja.
FINKIELKRAUT: O političkom projektu ne možemo suditi na temelju posljedica, nego apsolutne vrijednosti jer se u protivnom načela uvijek žrtvuju realitetu činjenica.
KONRÁD: Ali odgovoran sam ako sam arhitekt i sagradim kuću koja se sruši, zar ne?
FINKIELKRAUT: Hoćete reći da je jedini put preživljavanja Slovencima i Hrvatima bio ostati pod okriljem Miloševića, umjesto odcjepljenja?
KONRÁD: Milošević više ne bi postojao da to nije učinjeno tako brzo…
FINKIELKRAUT: To nije učinjeno brzo…
KONRÁD: A srpski demokrati?

FINKIELKRAUT: Govorimo o Sloveniji gdje danas nema problema kao u Hrvatskoj. Slovenija je odlučila otići nakon što srpski demokrati ili tzv. demokrati gube svaki smisao za demokraciju čim se spomene Kosovo. U tom trenutku shvatili su da treba otići. I ne možemo im predbaciti. Doista je trebalo otići jer je Kosovo bilo neka vrsta laboratorija za ostatak Jugoslavije. Krivnja nije na strani onih koji su otišli, nego na Europi koja 1988. nije ništa rekla kada se na Kosovu počeo provoditi aparthejd. Tu je Milošević mogao biti poražen.
ČORAK: Kako možete uporno ustrajati na zemlji koja je stvorena tuđom voljom, a bila je nesreća za sve?
KONRÁD: Ja jedino ustrajavam na legalnoj rastavi.
ČORAK: Budući da je bila izglasana, rastava je bila legalna. Jesmo li trebali dobiti srpsko odobrenje? Nikada ga ne bismo dobili.
FINKIELKRAUT: Upravo je Hrvatska predložila konfederaciju?
KONRÁD: To je bilo vrlo dobro, trebalo je koegzistirati.

Tuđman opsesivno želio izbjeći rat

FINKIELKRAUT: Što je s pravom građanina da izrazi što želi, kako prijeći preko njihove želje, iskazane s 95 % glasova na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj, kada su se izjasnili da budu nezavisni?
KONRÁD: Najprije ljudska prava, a onda politika koja će ih povesti kada bude bezopasnije.
ŠIMAC: Bezopasnije? Sloboda se ne čeka. Mi smo je čekali pedeset godina.
KONRÁD: Čini mi se da sa mnom dolaze razgovarati samo povjesničari. Ne niječem da je ovo što Srbi rade vrlo sramotno. To je očigledno. Jedino se pitam jesu li samo oni odgovorni za ovo stanje. Ja smatram da su za rat potrebne dvije strane.
FINKIELKRAUT: Možemo mnogo toga reći protiv Tuđmana, ali upravo on je opsesivno želio izbjeći rat. Golema je njegova obuzetost pregovorima. Ne možemo reći da je želio rat. Želio je pregovore i nije objavio rat, tim više što nije imao oružja. Srpska vojska povela je rat protiv potpuno razoružanog naroda. U trenutku kad je trebalo zauzeti vojarne, Tuđman se pitao koliko će to stajati. To bi značilo deset, možda dvadeset tisuća mrtvih i on je rekao ne, ne sada. On je obuzet spašavanjem života, čak žrtvujući mnoga načela toj ideji. Na Maslenici je iskoristio učinak iznenađenja, koji je dao priliku Hrvatima da odu vrlo daleko i vrate velik dio svog područja. On to nije učinio želeći da to bude politička gesta koja će se svidjeti međunarodnoj zajednici ili je nije želio previše naljutiti. On je time želio stvoriti osnove za pregovore sa Srbima, a Srbi koji su htjeli pregovarati s njim ubijeni su ili odstranjeni s položaja. Ne možemo reći da je za rat potrebno dvoje. Za mir je potrebno dvoje. Za rat je dovoljan jedan.

FINKIELKRAUT: Teško je tražiti od naroda da još čeka nakon svega što se pripremalo. Bilo je itekako teško donijeti tu odluku. Za to požurivanje nema odgovornosti ni pred poviješću, ni pred bilo čime. Odgovornost je na onome koji je izabrao silu za ostvarenje staroga projekta jer velikosrpski projekt nije pao s neba. On postoji već dugo.
KONRÁD: Svakoj zemlji možemo pripisati takav projekt.
FINKIELKRAUT: Ne, sve zemlje ih nemaju. Nema Velike Slovenije ni Velike Makedonije, unatoč tomu što govore Grci.
KONRÁD: Velika Makedonija postoji.

Slavni Hrvat pretrpio veliku nepravdu i smrtno stradao: Pisma razotkrila pravog krivca

Stvaraju se ružne žrtve

FINKIELKRAUT: Ne, kao što nema ni projekta Velike Hrvatske, unatoč hrvatsko-muslimanskom sukobu, ali postoji projekt Velike Srbije. To je imperijalni projekt, usmjeren prema područjima koja nikada nisu bila njihova, samo zato da bi Srboslavija nadomjestila Jugoslaviju, da bi se zauzela jadranska obala. Teritorijalno osvajanje koje se igra s pravom manjina na opredjeljenje, točno prema hitlerovskom modelu. Tomu imperijalnom projektu nema ravna unutar Jugoslavije, možda samo u Rusiji. To su dvije inačice prijetećeg nam panslavizma. Jer, u Europi su postojali samo panslavizam i pangermanizam, a pansrbizam je inačica panslavizma.
ŠIMAC: Pansrbizam će prouzrokovati velikorusizam jer će ustvrditi da je moguće organizirati carstvo.
FINKIELKRAUT: U Bosni i Hercegovini stvaraju se ružne žrtve. Beznađe je takvo, a mi smo ih napustili pa postaju ružni. Time ćemo opravdati što smo ih napustili. Da vam se srce raspukne.
ŠIMAC: Gurnut ćemo Muslimane u fundamentalizam koji dosad nije postojao, a Hrvate prema desnici koje trenutačno ima svega 5 %. Napusti li svijet Hrvate, dobivamo pokret krajnje desnice, a učinimo li to Muslimanima, dobivamo prvi put fundamentalizam u Europi, i to među miroljubivim, europskim, civiliziranim sunitima koji pripadaju našem kontinentu.
KONRÁD: Posvuda će doći do tragedija kad se krene od političke prema nacionalnoj državi. Manjine će mnogo sveobuhvatnije ovisiti o većini. Primjerice, Mađari u Vojvodini danas su, žalosno, mnogo ovisniji nego u doba Jugoslavije.

FINKIELKRAUT: To nije zbog Hrvata ili Slovenaca…
KONRÁD: Srbi i Hrvati gurali su Mađare u prve redove da se bore jedni protiv drugih…
FINKIELKRAUT: Ali Srbi su otjerali hrvatske Mađare iz istočne Slavonije!
KONRÁD: Oni su veliki gubitnici…
FINKIELKRAUT: Zajedno s Hrvatima. Vi kažete da ste protiv nacionalno homogene države, a Mađarska je država Mađara. Koliko je to više ili manje nacionalna država od Hrvatske? Govorili ste o Austro-Ugarskom Carstvu kao o modelu cirkulacije.
KONRÁD: Spomenuo sam da su Mađari krenuli prije 140 godina u bitku protiv Austrijanaca, ali su nakon 20 godina došli do sporazuma koji je jamčio stanovit procvat dvjema, trima zemljama.
FINKIELKRAUT: Jer su za protivnike imali Austrijance i Franju Josipa, a ne Miloševića.
KONRÁD: Franjo Josip u početku je bio jednako divlji kao i Milošević.
FINKIELKRAUT: On je bio jak, a drugi su bili slabi. U tome je jedina razlika. Osim toga, nije bio tako divlji. Nije ni pokušao etničko čišćenje. Ipak, radilo se o carstvu, o austrijskoj dinastiji. On je bio autoritativan čovjek, ali nije bio sklon etničkoj homogenosti jer Austrija u ono vrijeme nije bila nacija, nego dinastija. On je želio austrijskom dinastijom vladati svim nacijama.
KONRÁD: Vlastitim ušima čuo sam izjavu hrvatskoga premijera na mađarskoj televiziji kako je cijela srpska manjina u Hrvatskoj peta kolona. To je opasno… Da ti ljudi nisu bili zaplašeni, ne bi ih se moglo upotrijebiti.

Taj zahtjev potaknuo rat

FINKIELKRAUT: Razgovarao sam s gradonačelnikom Osijeka, koji je liberal. Pričao je kako su nastojali umiriti Srbe kada su počeli problemi u Slavoniji. I uspjeli su, sve dok nije došao Arkan sa svojima koji su izazivali sukobe tamo gdje Srbi nisu bili zabrinuti. Ne smijemo zaboraviti da su u ratu u Hrvatskoj prve zločine počinili Srbi. Hrvati su poklani u srpskim područjima, a ne Srbi. Sve je bilo napuhano kako bi se opravdao upad, zaposjedanje područja. Ako i postoje neke sumnje o Hrvatskoj, nema ih kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Argument Srba u Hrvatskoj bio je da više nisu konstitutivni narod, nego manjina. Nije jasno kako bi Srbi mogli biti konstitutivni narod u nezavisnoj Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini bili su pozvani da postanu konstitutivni narod, ali su upravo to odbili. Je li legitiman zahtjev – svi Srbi u jednoj državi?
KONRÁD: Nije.

FINKIELKRAUT: A upravo je taj zahtjev potaknuo rat i izazvao zabrinutost Srba. Bili su uznemireni zbog, kako kažu, Hrvata-ustaša, a u Bosni i Hercegovini poklali su mnogo više Muslimana nego četnici 1941. godine. Počeli su s tim da ostvare ideal koji se ne slaže ni s jednom prihvatljivom političkom normom. Jer, to znači – i svi Mađari, i svi Rusi u istoj državi. Nema manjina.
FINKIELKRAUT: Nije prihvatljiv cilj – svi Srbi u jednoj državi. Izvedenica toga je – Srbija je tamo gdje je ma i jedan Srbin. Jedino što je trebalo učiniti bilo je – obeshrabriti ih u tim pretjerivanjima. Trebalo je stoga dopustiti Slovencima i Hrvatima pravo na samoodređenje, njihovu prvu slobodu u postkomunizmu i obeshrabriti Srbe jer smo ovo mogli očekivati. Moglo se to postići prijetnjama, pritiscima, ultimatumima, s kojima je trebalo početi već 1988. na Kosovu. Umjesto toga – ultimatum je upućen Slovencima. James Baker došao je u lipnju 1991. u Jugoslaviju kazati kako su oni priklonjeni njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti: „Želite li pomoć međunarodne zajednice, sačuvajte cjelovitost.“ A Srbi su govorili: „Svi Srbi u jednoj državi.“ Bile su to dvije inačice istoga cilja. Međunarodnoj zajednici trebalo je više od godinu dana da odvoji svoj cilj od srpskoga, a tada je već bilo prekasno. Odgovornost je u sljepilu međunarodne zajednice.

KONRÁD: A kakva je trebala biti njezina zadaća?
FINKIELKRAUT: Odmah priznati sve republike, žigosati Srbe, zaprijetiti, nametnuti im embargo i zajamčiti brijunske dogovore. Što je značilo da se deklaracija odgađa za tri mjeseca? Brijunskim dogovorima su se Srbi morali povući iz Slovenije i iz Hrvatske. Oni su se povukli iz Slovenije, a u Hrvatskoj rasporedili vojsku, ismijavši dogovore. U tom je času intervencijom trebalo zajamčiti brijunske sporazume. Bilo bi to jeftinije, a u svakom slučaju spriječilo bi proširenje drame na Bosnu i Hercegovinu i njezino pretvaranje u genocid.
ŠIMAC: Zašto je embargo pogodio i Hrvatsku i Bosnu? Međunarodna je zajednica napadnutim zemljama, Sloveniji i Hrvatskoj, zabranila uvesti oružje.
FINKIELKRAUT: Ljudima se moralo omogućiti da se brane jer bi takva intervencija bila jeftinija, jer je pješaštvo već bilo tamo. Nikada nije bilo govora da međunarodna zajednica napadne Jugoslaviju sa zemlje, nego samo da u tome pomogne.
KONRÁD: Međunarodnoj zajednici trebalo bi milijun vojnika na zemlji.

O sukobu dva slavna Hrvata malo se zna: ‘Među studentima je dugo kružila urbana legenda’

Etničko  čišćenje u tijeku

FINKIELKRAUT: Ali vojnici su već bili tamo, Hrvati i Bosanci.
KONRÁD: Ali ne vojnici UN-a.
FINKIELKRAUT: Mislim da oni nisu bili ni potrebni.
KONRÁD: A što bi se dogodilo kada bi snage UN-a intervenirale kako to žele Hrvati i Muslimani?
FINKIELKRAUT: Vojni poraz Miloševića bio bi možda jedini izgled za demokratski odskok u Srbiji. Kao i Nijemci nakon udarca po glavi, Srbi bi uz takav potres sebi izabrali novoga vođu. Tada bi se moglo pregovarati o svemu. Ne radi se o ratu za potpunu slobodu, nego za otvaranje političkoga prostora, i to za srpsku manjinu u Hrvatskoj, i još važnijeg za raspravu o budućnosti Bosne i Hercegovine. Je li to još uvijek moguće? Možda jest.
KONRÁD: Intervencija sa zemlje velikih razmjera?

FINKIELKRAUT: Etničko je čišćenje u svakom slučaju u tijeku. Ili će ga nešto zaustaviti ili će se spirala čistoće nastaviti posvuda. Oni žele homogenu Srbiju i malo-pomalo dobit će je na podmukao i brutalan način, i na Kosovu i u Vojvodini, gdje će obeshrabrivati Mađare da ostanu jer neće imati nikakvih političkih sloboda. Nije li vam jasno da Srbi u škripcu traže izliku pred svjetskom osudom? Intervencija bi samo poboljšala sudbinu svih jer bi omogućila oblikovanje novoga političkoga prostora u svim pokrajinama.
KONRÁD: Ne mislite li da bi to dovelo do proširenja rata i još više mrtvih?
FINKIELKRAUT: Upravo obrnuto. Srbi se ne zaustavljaju, svi su pregovori propali. Vance-Owenov plan pokušali su do kraja izigrati, a on nije bio nepovoljan za Srbe jer su govorili: želimo potpunu decentralizaciju kao Hrvati. Hrvati su taj plan potpisali, a Srbi nisu. Nijedno diplomatsko rješenje ne obeshrabruje Srbe da nastave. I rat će se nastaviti, nastavit će se i u Sarajevu, napravit će koridor i stvoriti Veliku Srbiju. Tada će, bez obzira na žestinu hrvatsko-muslimanskih sukoba, ponovno započeti rat u Hrvatskoj jer ona neće imati drugog izlaza za povratak svojih područja osim rata.

ŠIMAC: To je loš primjer svim drugim imperijalizmima današnjice.
KONRÁD: Dakle, postoje dva scenarija. Prvi – ako ne dođe do intervencije, još više mrtvih. Drugi – ako dođe do intervencije, još više mrtvih.
FINKIELKRAUT: Manje mrtvih. I malo više slobode…

I to je bilo to! Toliko kao odgovor onima koji još uvijek misle da je i tada 1993., kao i danas 2024., trebalo i treba denacificirati Hrvatsku! Vrijeme ih je demantiralo, a mene koji sam tada bio na čelu Hrvatskoga PEN centra, potaklo da im još jednom kažem kako su taj kongres organizirali ljudi koji se nisu bavili Vješticama iz Rija, nego hrvatskom budućnošću. Oni su bili već spomenuta Željka Ćorak i pokojni akademik Tonko Maroević, pokojni akademici Luko Paljetak i Vlatko Pavletić, pokojni Vlado Gotovac, Borisa Maruna, Vera Čičin Šain i Sonja Bašić, pokojni akademik Nikica Petrak, uz njih još najbolji hrvatski kunsthistoričari kao Igor Zidić, Ivo Babić, Igor Fisković i Joško Belamarić. I tu ću stati i podsjetiti te, kako bi ih Marin Držić nazvao, grintavce, na jednu također Držićevu sintagmu koja glasi Fate largo… A to će reći: Uklonite se jer mi prolazimo.
I još nešto, u Državnom arhivu u Dubrovniku pohranjena je već tada prije trideset godina čitava arhiva 59. svjetskog kongresa PEN-a pa grintavcima i lašcima preostaje samo da je se plaše!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr