‘Nije originalan stvaralac koji nikoga ne imitira, nego onaj čije slikarstvo ne može postati imitacijom. Takva je otprilike formulacija koju je zapisao jedan likovni teoretičar o originalnosti djela i mislim da je to zaista tako…‘ Kazao je to akademski slikar Viktor Šerbu novinarki Dubrovačkog vjesnika Sonji Seferović, u tekstu objavljenom u našoj novini u veljači 1990. godine.
U sedam desetljeća umjetničkog stvaralaštva o ovom se samozatajnom dubrovačkom koloristu pisalo nebrojeno puta. Kako kaže, uvijek su to bili blagonakloni i pozitivni osvrti, nikad oštre kritike. Imena novinara koji su ispisivali retke o njegovom umjetničkom izričaju teže se sjeća ali zato brižno čuva sve novinske isječke koje s vremena na vrijeme prolista. Sreli smo se u Gradu, živi u zidinama od ranog djetinjstva i ta je veza neraskidiva. Donio nam je nekoliko novinskih tekstova. Dok ih zajedno prelistavamo, naviru sjećanja a pogled mu zastaje na starim fotografijama objavljenim u Moskaru Dubrovačkog vjesnika u rubrici ‘Ljudi – zrcalo grada‘ novinarke Lidije Crnčević. Jedna ga posebno raduje iz 1940. godine na kojoj su dva mališana, on i rođak. Većinu objavljenih tekstova potpisuje novinarka Dubrovačkog vjesnika Sonja Seferović. U snopu sačuvanih već požutjelih listova je i tekst u The Dubrovnik Timesu, engleskoj inačici naše novine… Kaže nam kako je hrvatski književnik Feđa Šehović prvi pisao o njemu i to u Slobodnoj Dalmaciji.
Uspomene na novinskom papiru mu puno znače, brižno ih čuva u osobnom arhivu:
– Čuvam jer imam veliku obitelj pa će to sve ostati njima, imam kćer i sina, imam i dvije praunuke – ponosno će.
‘Pušti me stat‘ ljudi
Jeste li, uz posvećenost kistu, platnu i motivu, imali naviku čitanja Dubrovačkog?
– Jesam, a reći ću vam i zašto. To je bio dugo godina jedini list koji je izlazio i to se čitalo od prve do zadnje stranice, čak i osmrtnice, sve se čitalo i svi su čitali. Ljudi su bili gladni pisane riječi. Danas koliko izlazi štampe ljudi samo prelistaju, fotografije im privuku pogled, a tekst skoro pa neće ni da pročitaju. Ima jedna novina manjeg formata točno pogađa mentalitet ‘pušti me stat‘ ljudi. Ako je nešto senzacionalno, to možda i pročitaju – kaže Šerbu pa se vraća u prijašnja doba:
– Tad se novinu čuvalo sedam dana. Davalo se drugome da je pročita, davalo se između susjeda. Bilo je dosta nepismenih ljudi, babe koje nisu znale pročitat rekle bi ‘pročitaj mi što piše u novini‘. I dijete koje je znalo čitat, čitalo bi babi.
Za ondašnji Dubrovački kaže kako je kultura bila zastupljena manjim dijelom, obavezne su bile priče o dubrovačkim ali i dalmatinskim poduzećima i njihovim poslovnim uspjesima. Politike je bilo ali manje jer ‘bio je to lokalni list‘.
– Najviše je bilo sporta, u trendu su tad bile omladinske radne akcije, bile su gotovo obvezne za mlade ljude od 16 do 18 godina, a kakvi su bili uspjesi akcija, to se baš pozorno pratilo. Recimo, pomorac nije mogao dobit kadeturu za inozemstvo ako se prije nije istaknuo na radnim akcijama. Prva je bila Šamac – Sarajevo, išlo se gradit željezničku prugu – prisjeća se Šerbu.
Za sebe će reći kako je bio pasionirani posjetitelj teatra i kina. Tad se u teatru stajalo na nogama i bio je pun, a u kinu su se davale tri projekcije dnevno.
Kava, novine i ‘sidruni‘
– U gradskoj kavani sjedali su takozvani ‘sidruni‘, stariji ljudi, penzioneri, vječno su tu sjedali. Skoro uvijek su tu bila i dva brata Tolentino, imali su svoj stolić i do podne bi bili uz kavu i novine. Tu se komentiralo, pa bi se pridružili drugi intelektualci iz područja kulture među njima Kosta Strajnić, slikar Branko Kovačević, bilo je i novinara, recimo Suad Ahmetović. On je bio moj kolega u Aeroklubu, jer tada su bili popularni klubovi, bio sam član najmanje dva, Aerokluba i Kluba gimnastičkog društva Partizan. Tu je bio glavni voditelj Niko Napica, kasnije je bio referent za kulturu i dugogodišnji predsjednik Ljetnih igara – prebire po prošlosti Viktor Šerbu, poznato ime hrvatske likovne scene.
Inače, 87-godišnji dubrovački umjetnik prvu samostalnu izložbu imao je u Sponzi 1963. godine, nakon završene Akademije. Pejzaž ga je oduvijek najviše zanimao, a njegov dar za oslikavanje platna primijećen je još u djetinjstvu. Na Korčuli, jer majka mu je rodom iz Smokvice, provodio je vrijeme od 1945. do 1954. gdje je i počeo crtati. Jedan crtež magarčića iz 1954. sačuvan je do danas jer ga Šerbu smatra prvim ozbiljnijim radom, sve do tada naziva dječjim crtežima.
Kada se odlučio za slikarstvo, usmjeravao ga je povjesničar umjetnosti i konzervator Kosta Strajnić, tadašnji pokretač dubrovačkog modernog slikarstva. Na Akademiji likovnih umjetnosti bilo je tih godina čak devet Dubrovčana, svi su prošli Strajnićevo mentorstvo. Zaljubljenik u Grad izlaže povremeno, ne prečesto, ali u gradu je itekako prisutan jer rijetko koja dubrovačka kuća nema Šerbuovo djelo na zidu.
‘…Da, Šerbu je naprosto slikar nostalgije i trajnosti stvari, običaja i odnosa. On je potvrđeno odmjereni ekspresivni romantičar, lirik, dužnik svojih iskristaliziranih uspomena i stalno iznenađujućih okruženja svoje svakodnevnice‘, napisao je u Dubrovačkom vjesniku Andrija Seifried u ožujku 1991. uz zagrebačku izložbu dubrovačkog slikara Viktora Šerbua.
