Vrlo zanimljivu temu obradio je 17. ožujka američki Foreign Policy kroz autorski tekst Deckera Eveletha, analitičara u CNA – neprofitnoj organizaciji za istraživanje i analizu sa sjedištem u Washingtonu.
Radi se, o širokoj javnosti dobro poznatoj epizodi s ruskom uporabom nove hiperzvučne balističke rakete srednjeg dometa Orešnik ujesen prošle godine po golemom ukrajinskom vojnoindustrijskom kompleksu JuzhMash izgrađenom još u sovjetska vremena, u gradu Dnjipru (Dnjepropetrovsk, rus.).
Objavljujemo najzanimljivije dijelove spomenutog teksta kako slijedi.
Može i kao nuklearno i kao konvencionalno oružje
Autor u tekstu najprije podsjeća na tu prvu rusku uporabu spomenute rakete u ukrajinskom ratu i primjećuje da je tom prilikom raketa koristila inertno podstreljivo, a da streljivo nije bilo inertno napravilo bi kudikamo veću štetu ( rusko političko i vojno zapovjedništvo reklo je da se tom prilikom klasično streljivo nije koristilo jer se radilo o prvom završnom testiranju ove rakete uopće, op.GN.).
Snimka udara i analiza satelitskih snimaka sugeriraju da Orešnik vjerojatno može nositi šest bojevih glava od kojih je svaka naoružana sa šest podstreljiva, što je ukupno 36. Dok se projektil spušta prema Zemlji, može raspršiti ovo podstreljivo i pokriti široko područje eksplozivom, slično kao što sačmarica prska sačmu.
Orešnik je također gotovo sigurno sposoban biti naoružan nuklearnim bojevim glavama, a mnogi su stručnjaci fokusirali analizu upravo na te mogućnosti i ulogu koju projektil ima u Putinovom nuklearnom signaliziranju. No, relativno malo je rečeno o konvencionalnim sposobnostima Orešnika i kako bi on mogao omogućiti promjenu ruske strategije ciljanja u potencijalnom budućem ratu s NATO-om.
Savršen za napad na guste ciljeve
U sukobu gdje su snage raspršene na velikim područjima, kao što je slučaj u Ukrajini, skupi projektil poput Orešnika loš je izbor. Ali Orešnik je savršen za napad na guste ciljeve poput zračnih baza, gdje njegovo konvencionalno podstreljivo može nanijeti značajnu štetu.
U televizijskom intervjuu prošlog prosinca, Putin je primijetio da je s Orešnikom Rusija bila “praktički na rubu da više nema potrebe za korištenjem nuklearnog oružja”. Ruski čelnik je pretjerivao, ali je u njegovoj izjavi bilo zrno istine. Masovni ruski udar s konvencionalnim Orešnik projektilima na strateške lokacije NATO-a – kao što su zračne baze, objekti za zapovijedanje i kontrolu te raketne baze – mogao bi dovesti do toga da se NATO pokoleba, a da Putin uopće ne upotrijebi nuklearno oružje.
Ruske nuklearne interkontinentalne balističke rakete (ICBM) sigurno bi mogle kratko proći kroz NATO-ove zračne baze. Ali kada je riječ o konvencionalnom oružju, rusko iskustvo u Ukrajini otkrilo je probleme s napadima na strateška mjesta s postojećim projektilima. Ruske rakete koje su naoružane jedinstvenim konvencionalnim bojevim glavama nisu uspjele onesposobiti ključne ukrajinske zračne baze i druge objekte zbog kombinacije niske točnosti i uspješne ukrajinske protuzračne obrane.
Evo gdje je Rusija razmjestila ovo novo oružje koje treba alarmirati NATO, i usporedba s američkim
Orešnik rješava ovaj problem
Orešnik pomaže riješiti ovaj problem. Na temelju ruskog učinka u Ukrajini, možda će biti potrebni deseci konvencionalnih projektila Iskander da unište zrakoplove u glavnim zračnim bazama. Za sličan učinak trebalo bi mnogo manje Orešnika. Tijekom napada 21. studenoga, jedna raketa Orešnik ispustila je 36 inertnih podstreljiva na kompleks za proizvodnju raketa Pivdenmash. Da podstreljivo nije bilo inertno, projektil bi napravio veliku štetu na velikom području, negirajući probleme s preciznošću ruskih Iskandera i Kh-101 projektila.
Dobra vijest je da će konvencionalne sposobnosti Oreshnika Rusiji dati više nenuklearnih opcija, teoretski smanjujući rizik da će Kremlj razmišljati o korištenju nuklearnog oružja u ranoj fazi sukoba. Loša vijest je da nenuklearni kapaciteti Orešnika znače da će Rusija imati više opcija za značajno ometanje operacija NATO-a na konvencionalnoj razini.
Evo koja je nova ubojita oružja Rusija koristila u Ukrajini 2024. godine
Problem za NATO: sadašnja obrana ne pomaže
Trenutna europska obrana neće pomoći u zaštiti od Orešnik. Usprkos tome što su mnoge NATO baze zaštićene višeslojnom obrambenom mrežom projektila, Orešnik može letjeti iznad dometa presretanja većine sustava i spušta se na Zemlju prebrzo za većinu terminalnih presretača, poput sustava protuzračne obrane Patriot. Presretači koji mogu zaustaviti Orešnik—naime, sustavi Arrow 3 i SM-3 Block IIA—vjerojatno će imati ograničene zalihe ako se trenutna putanja nabave održi. Osim toga, ruski mamci i druge protumjere mogu zavarati presretače da krenu za lažnom metom.
Orešnik nije tehnički teško oružje za napraviti. Rusija je dobro upućena u tu tehnologiju i već desetljećima proizvodi raketne motore za projektile slične Orešniku. Rusija već proširuje svoja postrojenja za proizvodnju projektila kako bi dugoročno obnovila svoj arsenal. Značajno, neka od postrojenja koja se proširuju, kao što je tvornica Kamensky koja se nalazi preko puta istočne granice Ukrajine, specijalizirana su za onu vrstu velikih raketnih motora veličine ICBM koje Orešnik koristi.
Bez obzira kako završi rat u Ukrajini, za desetljeće ili dva NATO bi se mogao suočiti s prenaoružanom Rusijom koja raspolaže rekonstruiranim arsenalom u kojem velike konvencionalne balističke rakete poput Orešnika imaju istaknuto mjesto. Ova bi nova sila mogla prkositi očekivanjima da će se Rusija sve više oslanjati na svoj nuklearni arsenal kako se njezine konvencionalne sposobnosti budu pogoršavale.
Tjedna analiza Zorana Metera: Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
