U srijedu je državni odvjetnik SAD-a Merrick Garland najavio sveobuhvatne napore za suzbijanje ruskih kampanja utjecaja usmjerenih na američke izbore. Pritom su objavljene sankcije Margariti Simonjan, glavnoj urednici ruske televizije RT, i njezinim zamjenicima Antonu Anisimovu i Elizaveti Brodskoj. Prema priopćenju američkog Ministarstva financija, Simonjan i njeni suradnici tajno su regrutirali utjecajne osobe na društvenim mrežama kako bi širili proruske poruke i utjecali na američko javno mnijenje.
FBI je, u odvojenoj akciji, zatražio sudsko odobrenje za zatvaranje 32 internetske domene za koje američka vlada tvrdi da su korištene u naporima za “zlonamjerni strani utjecaj”, uključujući pokušaje podrivanja javne potpore američkoj pomoći Ukrajini u ratu s Rusijom. Garland je također najavio da će Sjedinjene Države biti “nemilosrdno agresivne” u suprotstavljanju i ometanju pokušaja stranih aktera da se miješaju u američke izbore i potkopavaju demokraciju.
Zbog toga, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a je odlučilo nagaziti medijsku grupu Rossiya Segodnya i njezine podružnice – RIA Novosti, RT, TV-Novosti, Ruptly i Sputnik – označavajući ih kao “inozemne misije”. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, Maria Zaharova, je pak ovaj američki napad na ruske medije nazvala dijelom dobro razrađene kampanje specijalnih službi za “sterilizaciju” nacionalnog informacijskog prostora od bilo kakvih manifestacija neslaganja. “Kada vlasti pribjegavaju tako primitivnim načinima utjecaja na svoje birače, to je pad ‘liberalnih demokracija’”, poručila je Ruskinja.
Koga Moskva želi?
Iz redova Demokrata tvrde da Kremlj ovim metodama nastoji potaknuti (re)izbor Donalda Trumpa, što je ruski predsjednik odlučno opovrgnuo. Naime, podsjetio je kako je Joe Biden – kojeg je prethodno imenovao kandidatom kojeg preferira – “preporučio svim svojim pristašama da podrže gospođu Harris“. “I mi ćemo to učiniti, podržat ćemo je … Ona se smije tako zarazno da se vidi da je s njom sve dobro. Trump je Rusiji uveo sankcija kao nijedan predsjednik dosad i ako Harris bude dobro, možda će se suzdržati od takvih akcija”, zaželio je Putin.
Ipak, nije samo Rusija ta koja radi na podrivanju slavne američke demokracije. To pokušava – kako piše New York Times – i Iran, čiji su pak “napori usmjereni na potkopavanje kampanje bivšeg predsjednika Donalda J. Trumpa”. Međutim, naglašava list, “oni su također ciljali na predsjednika Bidena i potpredsjednicu Kamalu Harris, što sugerira širi cilj sijanja unutarnjeg razdora i diskreditacije demokratskog sustava Sjedinjenih Država u očima svijeta”. Pomalo začuđujuće, američke obavještajne agencije su (eksplicitno) zaključile da Kinu ovog puta uopće nije briga tko će zasjesti u Bijelu kuću.
Otkrivajući svoju ofenzivu protiv stranog (dez)informacijskog utjecaja, Radna skupina za izborne prijetnje Ministarstva pravosuđa izgovorila je riječ “prijetnja” ravno 43 puta. Istovremeno, ni u jednom trenutku nije izrečeno da su napori Moskve imali ikakvog opipljivog utjecaja na izbore, ikad. Nije teško shvatiti zašto – “ruske operacije utjecaja” su obična glupost.
“Psihološki rat”
Svakako, nema sumnje da Rusija (i Iran i Kina i drugi; naročito Izrael) pokušava utjecati na američko javno mnijenje – to je ono što rade suparničke nacionalne države. No, je li ijedna od tih stranih akcija stvarna prijetnja nacionalnim izborima? Odgovor je, naravno: Ne.
Američko Ministarstvo pravosuđa u aktualnoj optužnici navodi da su dvojica ruskih državljana koji su radili za RT koristila fiktivne tvrtke kako bi američkoj medijskoj tvrtki platili 10 milijuna dolara za objavljivanje sadržaja koji promiče ruske interese. Tvrtka, koja je pokrenuta u studenom prošle godine, objavila je “gotovo 2000 videa koji su prikupili više od 16 milijuna pregleda samo na YouTubeu”, stoji u optužnici. I, premda ovakvi brojevi na prvu mogu zvučati impresivno, radi se o relativno skromnih 8000 pogleda (u prosjeku) po videu.
Tome unatoč, Ministarstvo pravosuđa se usudilo ustvrditi: “Kao što se navodi, tajne operacije zaposlenika RT-a iskorištavale su naš slobodni i otvoreni tisak i ciljale na milijune Amerikanaca kao na nenamjerne žrtve ruskog psihološkog rata.” Jasno je da su Rusi htjeli upravljati operacijom utjecaja, ali okarakterizirati videozapise koje je na društvenim mrežama objavila mala tvrtka koja se sastoji od šest osoba za koje većina ljudi nikad nije čula kao “psihološki rat”je, složit ćete se, mačice pretjerano.
“Afera” Russiagate
Michael van Landingham, bivši analitičar CIA-e koji je autor procjene obavještajne zajednice iz 2017. o ruskom uplitanju u predsjedničke izbore 2016., dijeli ovaj skepticizam. “Manje je jasno kakav učinak imaju ove radnje, a opisivanje stvaranja YouTube videa kao ‘psihološkog rata’ protiv milijuna Amerikanaca preuveličava ozbiljnost prijetnje. Za razliku od rada s (političkom) kampanjom 2016., Rusija je trenutačno svedena na bacanje novca na najimpotentnije glasove na američkom internetu i trolanje”, iznio je analitičar.
No, ako je rusko uplitanje u trenutnu kampanju “mali miš” za njihove nepodopštine iz 2016., valjalo bi se prisjetiti kako je to tada izgledalo.
Naime, počevši od predsjedničkih izbora 2016., američka publika preplavljena je tvrdnjama da je Rusija vodila “opsežnu i sustavnu” kampanju uplitanja u izborni proces, zasitivši platforme poput Twittera lažnim računima i, čineći to, pomogla da se promijeni izborna pozicija Donalda Trumpa. Pritom je kasniji pobjednik prikazivan kao suučesnik u tom procesu.
Postavši poštapalica u liberalnim krugovima, ova je priča ubrzo i energično zaživjela i igrala istaknutu ulogu u mainstream medijskim narativima, bila predmet kongresnih saslušanja i iskakala u širem globalnom diskursu o “lažnim vijestima”. Pritom, nijedan “skandal” u povijesti SAD-a nije donio tako dugu listu neistina, razotkrivanja i demantiranja. Službeno izvješće posebnog tužitelja Roberta Muellera, kao ni paralelne istrage Kongresa nisu pronašle dokaze za sveobuhvatne teorije o ovoj zavjeri. Optužbe da je ruska obavještajna služba ukrala elektroničku poštu Demokratske stranke i dala ih Wikileaksu su također dvojbene.
Opća histerija
Ovome unatoč, istaknuti politički i medijski glasovi uzeli su moć ruskih botova da “siju kaos” u američkom društvu zdravo za gotovo. Pojavile su se optužbe za njihov utjecaj na najpolarizirajuća domaća pitanja, kao što su pucnjava u školi u Parklandu ili širenje teorija zavjere protiv cjepiva. Stvar je otišla toliko daleko da je Senatski odbor za obavještajna pitanja objavio izvješće koje kaže da su Rusi imali “veliki operativni naglasak na rasu” jer “nijedna skupina Amerikanaca nije bila ciljana…više od Afroamerikanaca”. Uslijed opće histerije su se ti navodni napadi uspoređivali s Pearl Harborom i 11. rujna.
Ipak, imajući u vidu neprekidni diskurs izravnih laži i hiperbola američke duboke države, poput onih o iračkom oružju masovnog uništenja, korištenja kemijskog oružja u Siriji ili viagre od strane Gaddafijevih postrojbi, razumno je zaključiti da su američki obavještajni dužnosnici i političko-medijski akteri koji su ih širili činili upravo ono za što optužuju Rusiju: vodili politički motiviranu kampanju dezinformiranja s ciljem utjecaja na širu javnost.
Može se tvrditi da je priča o ruskom “zloćudnom utjecaju” pomogla pridobiti podršku javnosti SAD-a za novi (hladni) rat s Rusijom, normalizirajući ideju da je Putin aktivno pokušavao “uništiti američku demokraciju”. “Postalo je uvriježeno mišljenje da se Rusija ne želi samo natjecati sa Sjedinjenim Državama, već nas želi i uništiti te podijeliti naše društvo iznutra, osakatiti našu demokraciju”, rekao je George Beebe, bivši šef CIA-ine analize Rusije i autor knjige Ruska zamka: Kako bi naš rat u sjeni s Rusijom mogao prerasti u nuklearnu katastrofe.
Podaci s Twittera
Priča o Russiagateu je zasigurno pomogla ugušiti sve napore da se razriješe napetosti s Rusima o vanjskopolitičkim pitanjima, iako su trezveni glasovi cijelo vrijeme pozivali na to kako bi se izbjegao rat. Sve ovo je samo ohrabrilo pozive na širenje NATO-a i vojne aktivnosti na pragu Rusije, što je vjerojatno pojačalo i agresiju Moskve prema Ukrajini.
Krajem 2022. su objavljeni dotad čuvani podaci s Twittera, iz spremišta interne komunikacije ove socijalne mreže, koji su ponudili nove dokaze o temeljnoj funkciji kampanje dezinformiranja tzv. Russiagatea, a to je: zaštita vladavine američkih elita, posebice u Demokratskoj stranci.
Na dva posljednja predsjednička izbora, ruski bauk je prizivan kako bi stigmatizirao i ušutkao izvještavanje o demokratskom kandidatu. Naime, sve je počelo 2016. kada su novinari koji su izvještavali o otkrićima ukradenih e-mailova DNC-a (upravnog tijela Demokratske stranke) o govorima Hillary Clinton na Wall Streetu ili nesklonosti tog tijela prema Bernieju Sandersu okrivljeni za Trumpovu pobjedu i prokazani kao kremljovski prevaranti koji promiču “dezinformacije”. U stvarnosti, radilo se o činjeničnim materijalima koji su osramotili unaprijed određenog kandidata – Hillary.
Četiri godine kasnije, isti je plan korišten za nasljednika dinastije Clinton na vrhu demokratske liste, Joea Bidena. U tjednima prije izbora u studenom 2020., Twitter i Facebook cenzurirali su izvještavanje New York Posta o sadržaju laptopa Bidenovog sina Huntera, na temelju toga da bi računalni materijal mogao biti “ruska dezinformacija”. Članci u Postu detaljno su opisali kako je predsjednikov potomak trgovao svojim obiteljskim imenom kako bi osigurao unosne poslove u inozemstvu, što prvi čovjek Amerike do dan danas poriče.
Hunterov laptop
Vodeći mediji su na zataškavanje ove priče odgovorili ravnodušno ili čak s odobravanjem. U jednom mučnom slučaju, Glenn Greenwald dao je ostavku u časopisu čiji je suosnivač, The Intercept, nakon što su urednici pokušali cenzurirati njegovo izvještavanje o kontroverzi oko laptopa. Čak su i priče koje su dugo bile javne – poput one da je nekvalificirani Hunter dobio mjesto u upravnom odboru Burisme, ukrajinskoj korporaciji za istraživanje i proizvodnju energije, i plaću od 80.000 dolara mjesečno samo nekoliko mjeseci nakon što je administracija njegova oca pomogla svrgnuti vladu u Kijevu – praktički iščezle iz javnog prostora.
Nikada nije bilo ni trunke dokaza da Rusija stoji iza priče o prijenosnom računalu, ali to nije imalo nikakvog značaja. Poslušni medijski urednici, izvjestitelji i stručnjaci ugledali su se na skupinu od više od 50 bivših obavještajnih dužnosnika, koji su izdali izjavu u kojoj su poručili da priča o prijenosnom računalu Huntera Bidena “ima sve klasične oznake ruske informacijske operacije”.
Tvrdnja ovih veterana bila je, u stvari, klasična operacija dezinformiranja u sklopu Russiagatea, kao što je raskrinkano u Twitterovim dosjeima. Naime, datoteke do kojih je došao novinar Matt Taibbi potvrđuju da su čelnici platforme zataškali priču o spornom prijenosnom računalu, na temelju sumnje da Rusija stoji iza toga, unatoč tome što su bili svjesni da nemaju dokaza za to uvjerenje.
Štoviše, po optužbama je Twitter formirao radnu skupinu za Rusiju i tražio ovakve prijestupe. No, ona nije bila u stanju proizvesti onu vrstu dokaza koju su Demokrati željeli. “Neuspjeh ‘Ruske radne skupine’ da proizvede “materijal” pogoršao je PR krizu tvrtke”, napisao je Taibbi. “Dok je Kongres prijetio skupim zakonima, a Twitter bio izložen sve lošijem medijskom tretmanu, tvrtka je promijenila mišljenje o malenosti svog problema s Rusijom.”
Prsti FBI-a
Upitan da objasni razloge, tadašnji globalni voditelj povjerenja i sigurnosti Twittera Yoel Roth rekao je kolegama da su “osnova politike hakirani materijali”, iako su “činjenice ostale nejasne”. Roth je opravdao ovu cenzuru pozivajući se na ono što je nazvao “TEŠKIM rizicima i lekcijama iz 2016.” Pod “lekcijama iz 2016.”, referirao se na slične nedokazane optužbe da Rusija stoji iza objavljivanja ukradenih DNC e-mailova. Pod “TEŠKIM rizicima”, jedno je logično tumačenje da je Roth mislio na rizik da bi širenje činjeničnog materijala ponovno moglo, kao 2016., naštetiti demokratskom kandidatu, a naročito karijerama onih koji dopuštaju da se to dogodi.
Ovom igrokazu se pridružio Jim Baker, Twitterov zamjenik glavnog savjetnika, koji je kazao da je “razumno pretpostaviti da su možda (hakirani) i da je potreban oprez”. Inače, prije nego što se priključio Twitteru, Baker je bio glavni savjetnik FBI-a. U toj bivšoj ulozi, pomogao je nadgledati istragu Russiagatea i čak poticao dokazanu teoriju zavjere, koju su proizveli “istraživači” koji su radili u Clinton kampanji; da su Trump i Rusija komunicirali putem tajnog poslužitelja Alfa banke. Stoga, Baker ne samo da ima evidenciju iznošenja lažnih tvrdnji o Rusiji u službi elita Demokratske stranke, već je to nasljeđe nastavio na svom položaju u Twitteru.
Nekoliko dana nakon što je objavljena prva serija Twitterovih dosjea, Baker je otpušten. Vlasnik platforme Elon Musk je objavio svoju “zabrinutost oko moguće uloge Bakera u prikrivanju informacija važnih za javni dijalog”.
Roth je čak otkrio kako je održavao “redovite sastanke” s dužnosnicima obavještajnih službi, uključujući FBI, od 2018. Tijekom 2020., podsjetio je Roth, bio je upozoren na “tjednim sastancima” sa “saveznim agencijama za provođenje zakona ” da očekuje “’operacije hakiranja i curenja od strane državnih aktera” u tjednima prije predsjedničkih izbora i da bi jedna takva operacija “mogla uključivati Huntera Bidena”. Dakle, kad je priča o laptopu isplivala, Roth je već bio spreman da je cenzurira.
https://t.co/j4EeXEAw6F can see the confusion in the following lengthy exchange, which ends up including Gadde and former Trust and safety chief Yoel Roth. Comms official Trenton Kennedy writes, “I’m struggling to understand the policy basis for marking this as unsafe”: pic.twitter.com/w1wBMlG33U
— Matt Taibbi (@mtaibbi) December 3, 2022
Uključen i Zuckerberg
No, Twitter nije jedini koji je zataškao priču o Bidenovom laptopu. U intervjuu s podcasterom Joeom Roganom, osnivač Facebooka Mark Zuckerberg otkrio je da je i njegova tvrtka zatajila priče o ovom skandalu, i to nakon sličnog upozorenja FBI-a. “FBI nam je prišao i rekao: ‘Hej, samo da znate da biste trebali biti u stanju pripravnosti! Mislimo da je bilo dosta ruske propagande na izborima 2016., a znamo da će se dogoditi nešto slične tome, stoga budite oprezni”, prepričao je vlasnik Mete.
Ovo nije bio prvi put da je Facebook popustio pred sličnim upozorenjima o “ruskoj propagandi”. Washington Post je 2017. otkrio kako je ovaj div društvenih mreža stavljen pod pritisak da podrži tvrdnju Demokrata kako je Rusija postavljala obmanjujuće objave na društvenim mrežama kao dio “dalekosežne kampanje dezinformiranja, osmišljene da oblikuje ishod predsjedničke utrke u SAD-u”.
Ipak, kad je Facebook prvi put naišao na stranice koje su izradili “osumnjičeni ruski operativci” krajem 2016., otkrio je da je njihov rezultat “imao jasne financijske motive, što je sugeriralo da nisu radili za stranu vladu”. Nadalje, Zuckerbergovi stručnjaci “nisu pronašli jasne dokaze o ruskim dezinformacijama ili kupnji oglasa putem računa povezanih s Rusijom”.
Tome unatoč, nakon poniženja u studenom 2016., “pomoćnici Hillary Clinton i Obame” razvili su “teorije” koje će im pomoći da “objasne ono što su vidjeli kao neprirodan razvoj događaja” u gubitku izbora. Primjerice: “Ruski operativci koje je Kremlj uputio da podrže Trumpa možda su iskoristili Facebook i druge platforme kako bi svoje poruke usmjerili prema američkim biračima u ključnim demografskim područjima.”
Nedostatak dokaza
Ove teze su bile iznenađenje za američku obavještajnu zajednicu, koja je “imala malo podataka o ruskom korištenju Facebooka i drugih društvenih medija sa sjedištem u SAD-u”. To je možda zato što je ta “upotreba” bila značajno beznačajna, kako pokazuje analiza Centra za društvene medije i politiku na Sveučilištu New York. Oni procjenjuju da je čak 32 milijuna američkih korisnika Twittera moglo biti izloženo tweetovima s računa povezanih s Rusijom u razdoblju od osam mjeseci prije izbora 2016. To može zvučati kao puno, ali zapravo nije kada uračunate ogromnu količinu objava i informacija s kojima se korisnici društvenih mreža svakodnevno susreću.
Kako izvješće kaže: “Dok su, u prosjeku, ispitanici bili izloženi otprilike četirima objavama dnevno s ruskih računa stranog utjecaja u posljednjem mjesecu predizborne kampanje, bili su izloženi prosječno 106 objava dnevno onima iz nacionalnih medija i 35 od američkih političara. Drugim riječima, ispitanici su bili izloženi 25 puta više objavama iz nacionalnih medija i devet puta više onima političara od onih s ruskih računa stranog utjecaja.”
Sama izloženost, naravno, ne znači nužno i utjecaj. Politički motivirani sadržaj može ostati samo pozadinska buka ako ne uspije doprijeti do određene publike ili nema utjecaja na onu koju “posjeti”. U oba aspekta, studija je prilično nedvosmislena; stvarna izloženost ovim objavama je bila visoko koncentrirana unutar kruga konzervativaca, pri čemu “…oni koji se identificiraju kao ‘jaki republikanci’ bili su izloženi objavama s računa ruskog stranog utjecaja otprilike devet puta više nego oni koji se identificiraju kao demokrati ili neovisni”.
Ali, čak ni tada nije bilo vjerojatno da će ovi “napadi” proizvesti promjene u stavu ili ponašanju. Kao što istraživači zaključuju: “Nismo otkrili nikakve značajne veze između izloženosti objavama s računa ruskog stranog utjecaja i promjena u stavovima ispitanika o temama, političkoj polarizaciji ili biračkom ponašanju”, tako ponovivši Twitterove vapaje da ne samo da mu nedostaju dokazi, već i da oni utjecajni računi nisu ruski.
Famozna Nora Berka
Bez obzira, kreativni demokratski operativci su odlučili nastaviti provocirati ovu fantaziju. Mark Warner, vodeći demokrat u Senatu za obavještajnu službu, osobno je odletio u sjedište Facebooka u Kaliforniji kako bi lobirao za ovu stranačku agendu. Nedugo zatim, Facebook je istupio u javnost kako bi ponovio “teorije” bez dokaza koje su stvorili demokratski operativci.
Međuizbori 2022. doživjeli su novi pokušaj oživljavanja ruske prijetnje. Dva dana prije glasovanja, New York Times je objavio da “Rusija ponovno aktivira svoje trolove i botove”. Ovaj članak se, koliko god to bilo teško povjerovati, fokusira na jedan profil na društvenoj platformi Gab pod imenom Nora Berka. Taj je račun, nejasno tvrdi autor, “skupina za kibernetičku sigurnost Recorded Future” “povezala” s ruskom farmom trolova, pritom ne navodeći kako je ta “veza” napravljena (ili tko je ta grupa).
“Većina” objava Nore Berke “ima malo angažmana”, priznaje novinar, uz jednu iznimku: “nedavna objava o FBI-u dobila je 43 reakcija i 11 odgovora, te je ponovno objavljena 64 puta”. Unatoč ovim bijednim brojevima s jednog profila na marginalnoj platformi, Times zaključuje da to pokazuje “ne samo koliko je američki politički sustav ostao ranjiv na strane manipulacije, već i kako su se prenositelji dezinformacija razvili i prilagodili naporima velikih društvenih medija za uklanjanje ili umanjivanje lažnog ili obmanjujućeg sadržaja”.
Zanimljivo, novinar nudi još jedan vjerojatan razlog za pojavljivanje notorne Nore Berke: njene objave “žale se na korištenje dolara poreznih obveznika za potporu Ukrajini u njezinom ratu protiv invazivnih ruskih snaga” te “(izgledaju) namijenjene potkopavanju opsežne vojne pomoći Bidenove administracije Ukrajini”. Ovdje autor primjenjuje poznatu taktiku Russiagatea pri promicanju potpore ukrajinskom proxy ratu oslikavajući svaku njegovu kritiku kao proizvod ruske manipulacije.
“Takozvani novinar”
Opisanim radnjama, medijske kuće establišmenta i velike društvene mreže samo naglašavaju svoju podložnost dezinformacijama Russiagatea, što možda objašnjava njihovu ravnodušnost prema otkrićima Twitterovih dosjea, kao i njihovo neprijateljstvo prema Taibbiju.
Međutim, nisu samo mediji neprijateljski nastrojeni prema nezavisnom novinarstvu, već i sami establišment. Tako je, tijekom saslušanja Predstavničkog odbora za pravosuđe o Twitter dosjeima, demokratska kongresnica Taibbija nazvala “takozvanim novinarom”. “Ja nisam takozvani novinar”, uzvratio je Taibbi tijekom saslušanja. “Osvojio sam nagradu National Magazine, nagradu I.F. Stone za neovisno novinarstvo i napisao sam 10 knjiga, uključujući četiri bestselera New York Timesa.”
Zatim je nastavio s izlaganjem kako je čitavo otkriće nastalo, počevši s porukom koju je prvobitno dobio od izvora o provođenju “dubokog zaranjanja u to kakva se cenzura i manipulacija događa na Twitteru”. “Malo bi bilo reći da su (dosjei) privukli veliko zanimanje javnosti. Moje je računalo izgledalo poput automata za igre na sreću u Vegasu jer je samo prvi tweet o blokadi priče o prijenosnom računalu Huntera Bidena zabilježio 143 milijuna impresija i 30 milijuna angažmana.”
Pažljivo građeni narativ
U jednom od članaka koji su bili reakcija na prvu rundu ovih otkrića, izvjestitelj New York Timesa Michael Grynbaum je pojasnio zašto je umiješanost Taibbija, “polarizirajuće figure u novinarskim krugovima”, “izazvala bunu”: Taibbi se “razišao od stajališta mnogih demokrata – na primjer, bio je skeptičan prema tvrdnjama o tajnom dogovoru između Rusije i Trumpove kampanje”.
Ovakvo “novinarsko” mišljenje je osvježavajuće iskreno. Primijetili ste: u “novinarskim krugovima” se Taibbija smatra “polarizirajućim” i čak vrijednim “bune”, ne zato što je napravio bilo kakve činjenične pogreške u svom izvještavanju, već zato što je “odstupio” od ortodoksije Demokratske stranke, pa čak se i usudio postati “skeptičan” prema njenoj temeljnoj teoriji zavjere “dogovora”.
Ako su pak ovo standardi kojima se danas većinski vode novinari, onda nije ni čudo da je propaganda Russiagatea postala toliko raširena; zajedno s prihvaćanjem – ili čak odobravanjem – cenzuriranja onih informacija koje se usude razići s (ne)pažljivo građenim narativom.
SAD svom marincu zabranio pisanje za RT, on van sebe: ‘Vaši umovi su zaraženi rusofobijom’
