Dolazak udarnog nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln u područje odgovornosti Središnjeg zapovjedništva SAD-a, u blizini iranskih voda, pojačao je dojam da bi se mogla razvijati šira konfrontacija. Ovaj potez, usred najopsežnijeg i najnasilnijeg obračuna s prosvjedima u Iranu u posljednje vrijeme, naglašava koliko su Washington i Teheran sada blizu izravnog sukoba – bliže nego u bilo kojem trenutku posljednjih godina.
Iranski čelnici nalaze se između prosvjednog pokreta koji sve više zahtijeva rušenje samog režima i američkog predsjednika čije su namjere svjesno nejasne, što izaziva tjeskobu ne samo u Teheranu nego i u cijeloj već ionako napetoj regiji. Iranski odgovor na mogući američki vojni udar možda neće slijediti poznati, pažljivo odmjereni obrazac kakav se vidio u ranijim konfrontacijama s Washingtonom.
Nedavne prijetnje predsjednika Donalda Trumpa, izrečene u kontekstu iranskog žestokog gušenja unutarnjih nemira, dolaze u trenutku izvanrednog unutarnjeg opterećenja za Islamsku Republiku. Zbog toga bi bilo koji američki napad sada nosio znatno veći rizik brze eskalacije, kako na regionalnoj razini, tako i unutar samog Irana.
Drugačija situacija
Nakon američkih udara na iranske nuklearne objekte 21. i 22. lipnja 2025., Iran je sljedećeg dana uzvratio raketnim napadom na američku zračnu bazu Al Udeid u Kataru. Iračke i katarske protuzračne obrane presrele su većinu projektila te nije bilo žrtava. Iran je napad opisao kao poruku odlučnosti, dok su američki dužnosnici rekli da su bili unaprijed upozoreni, što je omogućilo obranu da presretne napad.
Slično se ponašanje vidjelo i u siječnju 2020. Tijekom prvog predsjedništva Donalda Trumpa, nakon američkog ubojstva zapovjednika Qudskih snaga Qassema Soleimanija blizu Bagdada 3. siječnja, Iran je pet dana kasnije uzvratio ispaljivanjem projektila na američku bazu Ain al‑Asad u Iraku. Prije napada također je dano upozorenje kako bi se izbjegle pogibije. Iako nije bilo mrtvih, mnogi pripadnici snaga kasnije su prijavili traumatske ozljede mozga. Taj je događaj dodatno učvrstio percepciju da je Teheran nastojao upravljati eskalacijom, a ne je potaknuti.
Međutim, trenutna situacija znatno se razlikuje od prethodnih, piše BBC.
Eksplozivne posljedice
Iran izlazi iz jedne od najozbiljnijih unutarnjih kriza otkako je Islamska Republika osnovana 1979. godine. Od kraja prosinca 2025. do siječnja 2026. diljem zemlje izbili su masovni prosvjedi, koji su se prvotno širili zbog ekonomskih problema, ali su ubrzo prerasli u široko nezadovoljstvo režimom i pozive na političke promjene. Prosvjedi koji su buknuli krajem prosinca i početkom siječnja dočekani su izuzetno nasilnim gušenjem od strane sigurnosnih snaga. Organizacije za ljudska prava i medicinski radnici izvješćuju da su tisuće ljudi ubijene, a još mnogo više ranjeno ili uhićeno. Zbog gotovo potpune blokade interneta, koja traje već više od dva tjedna, točan broj žrtava nije moguće neovisno provjeriti.
Iranske vlasti nisu prihvatile odgovornost za žrtve, već su ih pripisale onome što nazivaju „terorističkim skupinama” i optužile Izrael da potiče nemire. Taj je narativ ponovljen na najvišim državnim razinama, uključujući izjave dužnosnika koji tvrde da bi se prosvjedi trebali promatrati kao produžetak sukoba s Izraelom, što očito utječe na način na koji vlasti pristupaju sigurnosnom odgovoru. Iako se intenzitet prosvjeda na ulicama kasnije smanjio, oni nisu prestali. Duboke društvene podjele ostaju, a jaz između velikog dijela stanovništva i vladajućeg sustava rijetko je bio toliko izražen.
Prema izvješćima, 8. i 9. siječnja 2026. sigurnosne snage privremeno nisu kontrolirale dijelove nekoliko gradova i četvrti prije nego što su ponovno uspostavile vlast uporabom ogromne sile. Taj kratkotrajni gubitak kontrole snažno je uznemirio vlasti, dok je naknadni mir bio nametnut silom, a ne dogovorom, ostavljajući situaciju izrazito eksplozivnom.
Čin rata
U tom kontekstu, priroda svakog mogućeg američkog udara postaje presudna. Ograničeni udar mogao bi Washingtonu omogućiti da tvrdi kako je postigao vojni uspjeh pritom izbjegavajući trenutni regionalni rat, ali bi također mogao dati iranskim vlastima izgovor za novu rundu unutarnje represije. To bi moglo uključivati nove oštre obračune, masovna uhićenja i još strože kazne za prosvjednike koji su već u pritvoru. S druge strane, šira američka kampanja koja značajno oslabi ili paralizira iransku državu mogla bi gurnuti zemlju na rub kaosa.
Iznenadni kolaps središnje vlasti u zemlji s više od 90 milijuna stanovnika vjerojatno ne bi doveo do uredne ni brze tranzicije. Umjesto toga, mogao bi pokrenuti dugotrajnu nestabilnost, frakcionaško nasilje i širenje posljedica po cijelu regiju, s posljedicama čije bi suzbijanje moglo potrajati godinama. Ti rizici djelomično objašnjavaju sve nepomirljiviju retoriku iz Teherana.
Visoki zapovjednici Islamske revolucionarne garde i redovitih oružanih snaga, zajedno sa starijim političkim dužnosnicima, upozorili su da će bilo koji američki napad, bez obzira na razmjere, biti smatran činom rata.
Susjedi u panici
Takve su izjave uznemirile Iranske susjede, osobito države Zaljeva koje su domaćini američkim snaga. Brz iranski odgovor doveo bi te zemlje, uključujući i Izrael, u trenutni rizik, neovisno o njihovom izravnom sudjelovanju, te povećava mogućnost da se sukob proširi daleko izvan Irana i Sjedinjenih Država. I Washington se suočava s ograničenjima. Trump je više puta upozoravao iranske vlasti da ne koriste nasilje protiv prosvjednika, a na vrhuncu nemira poručio je Irancima da „pomoć dolazi”. Te su izjave široko cirkulirale unutar Irana i podigle očekivanja među prosvjednicima.
Trump zna da je Iran vojno slabiji nego što je bio prije prošlogodišnjeg 12-dnevnog rata, a Teheran je svjestan da on nema volje za potpunim, otvorenim i dugotrajnim sukobom. Ta međusobna svijest može pružiti određenu dozu uvjerenja, ali također može stvoriti opasne zablude, pri čemu bi svaka strana mogla precijeniti svoj utjecaj ili pogrešno protumačiti namjere protivnika. Za Trumpa je ključno pronaći ravnotežu, kakva god ona bila. Potreban mu je ishod koji može predstaviti kao pobjedu, a da pritom Iran ne gurne ni u novi ciklus represije, ni u pad u kaos.
Za iranske vođe opasnost leži u taktici i percepciji. Dosadašnji model Irana, koji se oslanjao na odgođenu, simboličku odmazdu, možda više nije dovoljan ako čelnici vjeruju da je brzina presudna za ponovno uspostavljanje odvraćanja prema vani i kontrole unutar zemlje, uzdrmane razmjerom nedavnih nemira. No, brz odgovor znatno bi povećao rizik od pogrešne procjene, uvlačeći regionalne aktere u sukob koji si malo tko može priuštiti.
