Na današnji dan, 24. veljače 2022. godine, oko pet sati ujutro, predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, objavio je početak “specijalne vojne operacije”. Samo nekoliko minuta kasnije prve rakete pogodile su teritorij Ukrajine, uključujući glavni grad Kijev. Svijet je u nevjerici gledao snimke ruskih vojnika koji ulaze u Ukrajinu s područja Rusije i Bjelorusije. Počeo je najveći napad na europsko tlo još od Drugog svjetskog rata. Ukrajinski predsjednik, Volodimir Zelenski, suočen s napadom nuklearne sile, proglasio je izvanredno stanje, prekinuo diplomatske odnose s Rusijom i najavio opću mobilizaciju. Invazija je naišla na široku međunarodnu osudu, uključujući sankcije nametnute Rusiji. Prema nekim podacima, od veljače 2022. do danas Rusiji je nametnuto gotovo 30.000 sankcija, čime je Iran svrgnut s prvog mjesta ljestvice zemalja s najviše „kazni“.
Zapad, predvođen SAD-om i EU, gotovo je jednoglasno stao iza Ukrajine te joj od početka invazije pruža dosad nezabilježenu vojnu, financijsku i humanitarnu pomoć u borbi protiv ruske invazije. Podrška uključuje sofisticirano naoružanje, a kontinuirano se radi na osiguravanju stabilne pomoći, uz prebacivanje većeg dijela tereta na europske saveznike. Mnogo toga se promijenilo otkako je Rusija napala Ukrajinu. Iako su Rusi možda priželjkivali brz pad Kijeva i slom ukrajinskog otpora, to se nije dogodilo. Isto tako, Zapad je očekivao da će Rusija pokleknuti pod silnim sankcijama i urušiti se iznutra, no ni to se nije ostvarilo. Jedna stvar je, nažalost, ostala ista – fronta je i dalje aktivna. Ruska vojska u ove četiri godine okupirala je 19,25 %, odnosno gotovo petinu Ukrajine, ali njihov napredak je spor i dolazi uz velike ljudske žrtve. Ukrajinci se i dalje brane, iako su i sami brutalno iscrpljeni.
Mnogi su se strahovali što će biti nakon dolaska nove američke administracije predvođene Donaldom Trumpom. Pokazalo se da je strah bio opravdan. Od predsjednika koji je još u kampanji obećavao da će taj rat okončati za 24 sata, svijet je dobio nepredvidivog lidera čiji se potezi temelje na primjeni šok terapije. Pred očima svijeta to je iskusila Ukrajina, odnosno sam Zelenski, kojeg su u Bijeloj kući pred TV kamerama udruženo kritizirali Trump i potpredsjednik JD Vance, savjetujući mu da “prihvati neki kompromis jer nema dobre karte u rukama”, zamjerajući mu što ne pokazuje dovoljno “zahvalnosti za američku vojnu i financijsku podršku”.
Trumpova šok terapija
Europa je tada po prvi put vidjela da više nema posla s velikodušnom Bidenovom administracijom. Iskusila je to i na vlastitoj koži kada je američki predsjednik otvoreno iskazao namjere da zbog „američkih sigurnosnih interesa“ jednostavno „uzme“ ili kupi Grenland, autonomni teritorij Danske, članice NATO-a i američke saveznice. Ruku na srce, Trump je ipak pristupio rješavanju rusko-ukrajinskog rata. Oživio je „mrtve“ kontakte s Rusijom, a čak je i održao susret s Putinom u Anchorageu na Aljasci. Sastanak je trajao dva i pol sata, no nije rezultirao konkretnim dogovorom. Štoviše, u rujnu je Trump ponovno promijenio stav i zauzeo poziciju bližu Ukrajini.
Jedini konkretan pomak jest činjenica da su Amerikanci svojim razgovorima s Rusima probudili uspavanu Europu, koja je počela tražiti svoje mjesto za pregovaračkim stolom kako bi branila interese Ukrajine. To je dovelo do prvih izravnih susreta ruskih i ukrajinskih pregovarača. Posljednji razgovori održani su prošlog tjedna u Ženevi, no i dalje bez rezultata. Četiri godine nakon početka invazije, Rusija inzistira da se Ukrajina nikad ne pridruži NATO savezu, da joj u ruke padne cijela regija Donbas, uključujući teritorij koji još uvijek drže Ukrajinci, te ne pristaje na bilo kakvu prisutnost europskih snaga u Ukrajini, čak ni u sklopu misije održavanja mira nakon prekida vatre. Ukrajina, sa svoje strane, traži snažna sigurnosna jamstva SAD-a kako bi se osigurala da Rusija više nikad ne napadne, a nikako ne pristaje na predaju svog teritorija.
„Činilo se da će biti lakše zbog Trumpa, no ni njemu nije lako jer je pretpostavio da će to ići brže. Tu je više interesnih strana. Trump je vjerojatno pretpostavio i da će Putin biti razumniji za dogovor. No, kako stvari stoje, zasad je to igra nadmudrivanja“, ocijenio je dosadašnje pregovore analitičar Branimir Vidmarović u razgovoru za Dnevno.hr. Dodaje da se stvara slika Amerike i Rusije na jednoj strani, dok su u drugom bloku EU i Ukrajina, koji ne žele da se Rusi i Amerikanci nešto dogovaraju. „Nije moguće skroz zaobići EU, koja ima mehanizme, ako ništa drugo, za ekonomsku pomoć Ukrajini koja ju drži na životu, i zato Ukrajina još ima snage.“
Pravo pitanje je koga će Trump stvarno stisnuti
Kakva je uopće budućnost tih pregovora i nazire li se mir? “Zasad Trumpove riječi još nisu imale učinka. Jedna je varijanta da Rusija jako oslabi, a druga da Ukrajina i Europa popuste. Niti jedna nije izgledna. Treća varijanta je da Amerika inzistira na svojoj viziji i uvjeri Europu da popusti, pa bi došlo do pregovora i sporazuma. Već sada vidimo da je Rubio posjetio EU i koga podržava u Mađarskoj. To nije dobar znak za Bruxelles i može izazvati ozbiljnu zabrinutost. Spomenimo Gruziju i Azerbajdžan, s njima je potpisao sporazume mimo Europe. To je bila antieuropska turneja po Europi i Kavkazu.
Ukrajina je centralno pitanje Trumpovog mandata, a veći dio birača očekuje da se rat završi onako kako je Trump govorio. Trenutni razvoj ga prikazuje kao slabijeg lidera, što je za njega nezgodno, oprezno bih pretpostavio da neće potpuno odustati do kraja mandata“, rekao je Vidmarović.
No, koga će Trump zapravo stisnuti? „To je dobro pitanje. Rusiju se više nema za što stisnuti. Europu, s druge strane…“, dodaje. Nadalje, Rusija je posljednjih tjedana često spominjala „duh Anchoragea“ kako bi naglasila uzajamno slaganje koje su Putin i Trump postigli na tom sastanku. Čini se da upravo na tome temelje svoje zahtjeve u pregovorima s Ukrajinom. Jesu li se Trump i Putin uistinu nešto iza leđa cijelom svijetu dogovorili na Aljasci, pa Rusi sada čekaju da se to odigra?
Moguće je da dogovor postoji
„Apsolutno je moguće. Obje strane su se nakon toga ponašale kao da postoji neko razumijevanje koje se ne spominje. Nešto je tamo bilo, no nitko to ne govori. Rusi stalno evociraju taj duh Anchoragea, a znamo da oni nikad ne govore u kripto frazama. Kao da iza tog razgovora stoji neki usmeni dogovor. Nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da su se Amerikanci i Rusi dogovorili da Ukrajina neće u NATO.“
Što je s drugim „vrućim krumpirom“, odnosno Donbasom? Zelenski, sasvim razumljivo, ne želi dati ni milimetra ukrajinskog teritorija. No, u brojnim intervjuima u zadnje vrijeme priznaje da je pod američkim pritiskom, vjerojatno upravo oko tog pitanja. Postoji li skriveni razlog zašto Rusi toliko uporno inzistiraju da im pripadne cijeli Donbas, a ne pristaju na podjelu po trenutnoj liniji fronte?
„Možda su se Trump i Putin dogovorili i oko Donbasa, neslužbeno. Amerikanci ne vole da ih se stavlja u takvu situaciju da to bude obznanjeno. S druge strane, Rusi to itekako žele jer tvrde da su ranije bili izigrani. Situacija ih približava jedne drugima, odnosi se normaliziraju, ali ništa se ne događa jer svatko ima drugačija očekivanja”, zaključuje Vidmarović.
