Početkom invazije na Ukrajinu i uvođenjem sankcija Rusiji, ono malo ruskih automobila koje se još izvozilo diljem svijeta nestalo je s globalnog tržišta. Danas Rusi ne izvoze gotovo ništa, no nekada davno su bili vrlo jaki igrači svjetske automobilske industrije s nimalo skromnim izvozim rezultatima. I tu ne mislimo samo na izvoz u države bivšeg “komunističkog bloka” već i na bogata tržišta kao što je bila Zapadna Njemačka, pa čak i SAD.
GAZ Volga
Marka GAZ probila je led prvim isporukama automobila u inozemstvo krajem 40-ih godina 20. stoljeća. Sve je počelo s modelom GAZ M-20 Pobeda, koji se u inozemstvu zvao isto kao i u Rusiji, jedino je Pobeda (pobjeda) pisalo na latinici, a ne ćirilici. Gaz je prvo stigao u Finsku kroz interakciju sovjetskog vanjskotrgovinskog udruženja “Autoexport” sa sovjetsko-finskom tvrtkom “Konela”. Finci su prilično pozitivno reagirali na sovjetski automobil, jer je, unatoč maloj brzini i slabom “grijaču”, bio prilično pouzdan i jednostavan za održavanje. Nešto kasnije, Pobeda se pojavila u drugim europskim zemljama, a neki europski trgovci samostalno su isporučivali automobile čak i u SAD.
Budući da je GAZ M-20 ostavio pozitivan dojam na zapadu, gotovo odmah nakon početka proizvodnje novog modela, Volge, i ovaj auto je također je otišao u inozemstvo utabanom stazom kao GAZ-21/22 Volga ovisno o verziji karoserije. Volge su se isporučivale u “istočni blok” Europe, ali i u skandinavske države i države Beneluksa i u Englesku. Male serije automobila isporučene su čak i u Singapur, Indoneziju, Pakistan i Indiju.
Najzanimljivije i najneobičnije je bilo je to što u Belgiji nisu samo prodavali Volge i servisirali ih, već su ugradili i drugi motor umjesto prilično žednog sovjetskog benzinskog motora. Zbog toga se automobil izvozio kao komplet bez motora, ali s mjenjačem. Ugradnju dizelskih motora obavljala je belgijska tvrtka Sobimpex NV,a motori su dolazili iz Rovera i Peugeota.
Moskvič
Gotovo istovremeno s Pobedom, u Finsku je stigao i Moskvič 400. Ovaj automobil zbunio je europske kupce potpuno zastarjelim Opelovim dizajnom, motorom od 23 KS, kao i lošim kočnicama i praktički nepostojećim prtljažnikom. No, unatoč tome pronašao je nešto novih vlasnika u nizu europskih zemalja.
No, već u drugoj polovici pedesetih godina novi model Moskviča krenuo je u osvajanje Europe, a vizualna sličnost s Volgom samo je pridonijela prodaji modela 402.
Sredinom šezdesetih u Europu je stigao i potpuno novi model, Moskvič 408, koji se radikalno razlikovao od svog prethodnika po izgledu i koji je vrlo popularan bio i u našim krajevima. Zahvaljujući modernom dizajnu i dobroj reputaciji u Europi, 408 se također dobro prodavao u Finskoj, skandinavskim zemljama, Velikoj Britaniji… Kako je Peugeot zaštitio nazive s “nulom” u sredini, model se, ovisno o tržištu zvao Elite, Elite De Luxe, Carat ili imao neku drugu brojčanu oznaku, no svi su ga zvali jednostavno – Moskvič. Osim u SSSR-u proizvodio se i u Belgiji (Scladia) i Bugarskoj. Kada je izašla verzija sa snažnijim 1,5-litrenim, automobil je nazvan 412. Bio je velik izvozni hit, a čak 65 posto proizvodnje je svojedobno iz Rusije odlazilo u inozemstvo.
Tijekom 80-ih, nakon što je prethodni model zastario i postao neinteresantan Europi, Moskvič je predstavio model koji je u Europi prodavao pod nazivom Aleko. Naoko veliki i moderan automobil s prostranom unutrašnjošću u početku je patio od “srčane mane” jer nije imao vlastiti motor. Isprva je na njega priključen motor iz Lade 2106, a zatim je ponuda dopunjena motorom iz prethodnih Moskviča prilagođenim novoj karoseriji i prednjem pogonu. Ali obje su inačice u biti bile mrtvorođene, osobito u Europi koju ovaj auto nije više zanimao. U nastojanju da promijeni situaciju, njemački uvoznik Deutsche Lada GmbH odlučio je Aleku dati “transplantaciju srca” ugradnjom atmosferskog 1,8-litrenog dizelskog motora iz Forda koji je proizvodio 58 KS i 100 Nm okretnog momenta. Uvoznik je odlučio ovaj automobil u Njemačkoj prodavati pod markom Lada, kao Ladu Aleko. Nakon raspada SSSR-a, Aleko, a s njime i Moskvič su tiho napustili europsko tržište.
Lada (VAZ)
Kada je 1966. godine SSSR sklopio ugovor s talijanskim koncernom Fiat o stjecanju licence i pokretanju proizvodnje modificiranog modela 124, od samog početka se razmišljalo o izvozu budućih Lada, jer bi to državi dalo priljev prijeko potrebnih deviza.
Stoga ne čudi što je već 1971. godine model krenuo u osvajanje Europe. Međutim pojavio se problem. Auto se u Rusiji zvao “Žiguli”, što je bio naziv planine u Rusiji, što nije zvučao dobro strancima, jer je podsjećalo na riječ “žigolo”. Stoga je auto za strana tržišta preimenovan u Lada, ime koje će ostati za sve buduće modele i na kraju evoluirati u brend Lada.
Na Istoku Europe prodaja modela 2103 je krenula odmah, a zapadnoj Europi Lada se pojavila sredinom sedamdesetih, kada je Fiat ukinuo svoj 124. I dok su na istočna tržišta isprva dolazile identične verzije kao i u Rusiji, “zapadnjačke” izvozne Lade razlikovale su se od ovih modela po interijeru i detaljima na karoseriji, jer su u nastojanju da automobil učine privlačnijim zapadnim potrošačima, uvoznici pokušali doraditi i modernizirati standardnu Ladu.
Model 2106, koji je bio malo modificiran u odnosu na 2103, je imao i neke neobične prerade. Njemački uvoznik Deutsche Lada ponudio je “sportsku” verziju 1600 LS s ATS aluminijskim naplacima i velikim svjetlima za maglu, a britanski uvoznik Satra Motors čak je i krov presvukao vinilom u maniri američkih limuzina, ponudio aluminijske naplatke, Goodyear gume i stereo sustav. VAZ-2106 je čak završio i u Kanadi.
Nova generacija ovog modela, koju čine verzije 2105, 2107 i 2104, odmah je otišla u inozemstvo, jer se mnogo više razlikovala od Fiata 124 nego prethodni modeli. Model je na nekim tržištima nazvan Riva, a u Njemačkoj je dodatno opremljena učinkovitim aerodinamičnim body kitom i nazvan Nova Spezial. A Finci su otišli najdalje opremivši ovaj model s turbopunjačem. Krovni otvori, poboljšane unutarnje obloge i aluminijski naplatci do tada su već odavno postali neka vrsta standarda za Lade na zapadu. I ovaj model je završio u Kanadi.
Lada 2108 se u početku u Rusiji zvala Lada Sputnik, a izvozila se pod imenom Lada Samara, po kojem ga i mi najviše poznajemo. Rusi su mnogo nade polagali u ovaj mnogo moderniji model, a isprva je izvoz bio vrlo dobar, s desecima tisuća automobila godišnje, no s vremenom je interes počeo jako slabiti. Do kraja 90-ih Rusi su gotovo potpuno odustali od pokušaja da ovaj auto izvezu negdje.
VAZ-2121, odnosno legendarna terenska Niva izdvaja se u svakom smislu od ostalih Lada ali i svih ruskih automobila. Odmah je krenula u izvoz i osvojila inozemna tržišta kombinaciji udobnosti “osobnog automobila” i terenskog potencijala, nečeg što je u sedamdesetima nudio još samo Range Rover.
O ovom modelu ljubitelji automobila znaju gotovo se pa nećemo previše ulaziti u detalje. Ukratko Lada Niva je pružala zaista mnogo za uloženi novac te postala najveći ruski izvozni hit koji se prodavao u više od 100 država na šest kontinenata diljem svijeta. Još se proizvodi, a do danas je proizvedeno više od 2,5 milijuna preimjeraka.
