Od svih detalja vezanih za automobil koji danas predstavljamo, najveći mi je osmijeh na lice navukla njegova registracijska oznaka, odnosno brojka 1301 na njoj. Za nekoga tko ne poznaje priču o Fiatu Uno Turbo i.e. ti brojevi nemaju nikakvog smisla, no upućeni znaju kako je riječ o integralnom dijelu legende.
Kada se model pojavio u travnju 1985., u prvoj generaciji imao je motor od 1299 ccm. Što nije ništa čudno, jer se u nemalom broju država porezni razredi određuju prema obujmu motora, te su slučajevi kubikaže malo ispod nekog takvog ranga vrlo česti. No, u Italiji su još od 1977. vrijedila specifična pravila, prema kojima je za automobile s obujmom do 1300 ccm najveća dozvoljena brzina na autocestama bila 130, a za one većeg obujma 140 km/h.
Taj će bizarni zakon biti ukinut do kraja 1980-ih, no kada su u Fiatu shvatili da su zaboravili na taj detalj, nakon samo nekoliko mjeseci su preradili motor i digli mu kubikažu na 1301 ccm. Uno Turbo je zbog toga na mnogim tržištima ulazio u viši porezni rang, no koga briga, sada su talijanski kupci po autocesti smjeli voziti deset kilometara na sat brže.
Upravo je ta, tako tipično talijanska anegdota, jedan od razloga legendarnog statusa ovog modela, i tada i danas jednog od najpoželjnijih “hot hatch” automobila 1980-ih, a danas rijetke zvjerčice, mada inicijalno proizvedene u otprilike 20.000 primjeraka. Ne treba neki poseban razlog da vam upravo ovo postane automobil snova, no Marko Lopuh iz okolice Zagreba ga ima – kada je imao 13 godina njegov je susjed imao Uno Turbo i dvaput je ugrabio priliku provesti se s njim.
Od tada je ovaj automobil bio na vrhu njegove liste želja, a iskustvo je odredilo i njegove glavne automobilske ljubavi – Fiate i lagane, brze automobile malih gabarita. Posebna je ljubav Cinquecento Sporting, kojih i danas ima nekoliko primjeraka, no bilo je tu i Pandi 4×4, pa Fića, jedna replika Abartha upravo se slaže… I do ovog, najdražeg mu automobila, došao je 2016. zahvaljujući ljubavi prema džepnim raketama.
Poslovno je išao kod jednog dobavljača, gdje se pojavio s tada svakodnevnim autom, Renaultom Clio Sport. Automobil je potakao razgovor i poslovni partner mu je spomenuo kako ima Uno Turbo. Automobil je tada već osam godina stajao u garaži, bez najave bilo kakvih pomaka, te je brzo postignut dogovor o prodaji.
Ništa se ne zna o ranoj povijesti konkretnog primjerka, pretpostavka je kako je uvezen iz Italije gotovo nov. Vrlo brzo je cestu zamijenio pistom, onom za autoslalom. Kod vlasnika iz Slavonskog Broda služio je za natjecanja u toj disciplini, a ista ga je sudbina snašla i nakon dolaska u ruke Markovog poslovnog partnera.
Kako nije vožen u svakodnevnom prometu, kilometraža od 87.000 km vjerojatno je istinita – potvrđena i starim ispisima s tehničkih pregleda. Posebno fasciniraju originalna sjedala, kako su tijekom najvećeg dijela vremena korištenja automobila stajala u garaži, zamotana u celofan, i danas izgledaju kao nova. Novi ih je vlasnik samo očistio, jer apsolutno ništa na njima nije trebalo reparirati.
To nije bio slučaj s ostatkom automobila. Rastavljen je do posljednjeg dijela, sve je obnovljeno i reparirano, i to u skladu s vlasnikovim visokim kriterijima. Sve je radio sam, osim lakiranja, no i ono je rađeno u skladu s njegovim željama, pa je auto gotovo dvije godine stajao u temeljnom laku, kako bi vrijeme učinilo svoje i isti sazrio, te poslužio kao bolji temelj za vanjski lak. Istom je minucioznošću odrađen ostatak restauracije.
Zamijenjeni su svi potrošni dijelovi, te svi detalji dovedeni ili u izvorno stanje ili, poput kočnica, u još kvalitetniju specifikaciju. Od završetka restauracije Marko je već napravio oko 5000 kilometara, ponajviše odlazeći na skupove oldtimera, ali i na dva duža puta do Murtera. Upoznao je još neke vlasnike ovog modela, te danas zna za desetak sačuvanih primjeraka u Hrvatskoj.
Ukratko
S oko 8,8 milijuna primjeraka Uno je najprodavaniji automobili pod Fiatovom značkom ikada – no tek se malen postotak odnosi na Turbo i.e.
Naplaci su originalnog dizajna, ali umjesto serijski ugrađivanih kotača od 13 cola na ovaj su primjerak montirani veći 14-colni, za udobniju i sigurniju vožnju
Motor nije diran, već s tvorničkih 105 KS s lakoćom može ovaj Uno, među posljednjima s 1.3-litrenim motorom, potjerati preko 200 km/h
Marko Lopuh restauraciju je odradio perfekcionistički, no ne plaši se voziti Uno na susrete i izložbe oldtimera, kao ni povremeno njime otići na Jadran
U skladu s talijanskom trkaćom tradicijom, posebnost automobila naglašena je prekrasnim crvenim detaljima u unutrašnjosti i izvana
Brojka 1301 zbunila je gospođu koja je vršila registraciju, pa je pomislila kako je riječ o datumu rođendana vlasnika ili nekog njemu bliskog
Unutrašnjost je bila u fantastičnom stanju, te je sve u njoj samo očišćeno. Iznimka je bio upravljač, očekivano pohaban korištenjem u utrkama autoslaloma, te je morao biti temeljito restauriran
Crveni tepisi i sigurnosni pojasevi u istoj boji nimalo slučajno podsjećaju na Ferrari F40 iz istog vremena. Nisu bili u autu, nego su novonabavljeni
Svi detalji ukazuju na sportski karakter auta, koji je u reklamama 1980-ih prikazivan tako da se u njegovom odrazu vidi Ferrarijev F1 bolid
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH
