- Realistički odgovor liberalima je vrlo jednostavan: buđenje u stvarnosti (realitetu) bit će vam teško, ali ćete se kad-tad probuditi u realnosti čovječanstva koje karakterizira samo i isključivo borba za moć i interese.
Dok iza zatvorenih vrata traju pregovori koji SAD vodi bilateralno zasebno s Ukrajinom i Rusijom važno je proanalizirati trenutačne pozicije aktera, samu aktivnost pregovora ali i dati jednu, ne toliko analitičku perspektivu, nego sintetičku, odnosno, kako sintetizirati more informacija s kojima smo obasuti u posljednje tri godine oko Ukrajine?
Što će za 100 ili 200 godina naši potomci govoriti kad budu učili na satu povijesti još jedan od mnogobrojnih ratova dok im učitelji stalno ponavljaju da nikad ne zaborave staru izreku: povijest čovječanstva je povijest ratova?A tada će se možda jedno dijete u posljednjoj klupi javiti i upitati: „Ako to znamo već stoljećima, zašto nismo uspjeli napisati drugačiji završetak kad je u pitanju rusko-ukrajinski sukob“?
Možda zato što ne slušamo i ne želimo razumjeti jedne druge u međunarodnim odnosima zbog vlastitih atomiziranih sebičnih pretenzija za dominacijom u višerazinskim borbama za moć. „U međunarodnim odnosima ključno je predvidjeti reakciju druge strane i razumjeti njihove strahove, a ne se praviti da oni ne postoje ili da su irelevantni. Vođenje uspješne vanjske politike označava posjedovanje diplomatske sposobnosti i vještine staviti se u poziciju drugoga“ (Rukavina, 2024: 67).
London nezadovoljan sporazumom SAD-a s Rusijom i Ukrajinom: To je Putinova pobjeda
SAD se razmahao
Za početak, pregovori na Bliskom istoku, o kojima se ne zna mnogo, odnose se na inicijativu SAD-a koji trenutačno vrlo vjerojatno radi na dva separatna bilateralna ugovora s Ukrajinom i Rusijom, a čiji bi jamac bio SAD. Slično je Donald Trump radio u svom prvom predsjedničkom mandatu. Trenutačno, nema još uvijek multilateralne razine pregovora o sigurnosti u Europi i općenito o mirovnim pregovorima ili pregovorima o samom konačnom primirju koliko o postavljanju i propitivanju pozicija koji će voditi do navedenog.
Na ovaj način SAD osigurava svoje nacionalne interese i u Ukrajini i u Rusiji. Važno je naglasiti da se SAD u pregovorima s Ukrajinom i Rusijom koristi inkrementalnim pristupom – pregovara se korak po korak o pojedinim pitanjima, a tek kada se postigne dogovor o većini njih, može doći do završnih (kumulativnih) pregovora o primirju ili miru.
Tako je upravo Grigorij Karasin, predsjednik moskovskog odbora za vanjske poslove, opisao trenutačne pregovore: „Ne moraju svi pregovori rezultirati nekim krupnim dokumentima i dogovorima. Važno je održavati kontakt cijelo vrijeme i razumjeti stavove drugih“ (Jutarnji list, 2025), a upravo je navedeno nedostajalo u posljednje tri godine.
Međutim, najzanimljivije pitanje je kakvi se pregovori vode između SAD-a i Rusije na Bliskom istoku, pri čemu je Ukrajina možda samo jedna od točaka dogovora, a ostale teme su vrlo vjerojatno postupno dizanje sankcija i osiguravanje američkih tvrtki na budućem otvorenom ruskom tržištu i sudjelovanje američkih tvrtki u različitim investicijskim projektima (poput novog Sjevernog toka) te pitanje dogovora s Iranom, što je izuzetno važno za SAD, i novi dogovor na Bliskom istoku gdje je Rusija jedan od ključnih aktera i most prema Iranu.
Temelj pregovora SAD-Rusija je ponovna izgradnja povjerenja koje je u potpunosti bilo narušeno u posljednje tri godine.
EU: ‘Bezuvjetno povlačenje’ Rusije iz Ukrajine uvjet za ukidanje ili izmjenu sankcija
Mirovni pregovori mogu se različito promatrati
Što nam teorijski okviri međunarodnih odnosa govore o mirovnim pregovorima i kako se navedeno oslikava po pitanju budućih pregovora za potencijalni kraj međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba?
Ako krenemo iz teorijskog aspekta, pri čemu koristimo tri glavne teorijske škole: realizam, liberalizam i konstruktivizam, mirovni pregovori mogu se različito promatrati.
Liberalima je, kao što im je u njihovom imenu naglašeno, ključno osigurati slobodu i naglašavaju međuzavisnost, ulogu međunarodnih institucija i normativne vrijednosti. Ključ je da se demokracije u mirovnim pregovorima drže zajedno jer demokracije rjeđe ratuju (ali ipak ratuju) i sklonije su diplomatskim rješenjima. Za liberale je ključno osigurati pridržavanje međunarodnog prava i određene moralne norme i vrijednosti (poput sloboda i ljudskih prava) koji se moraju braniti u pregovorima kako bi se osigurala dugoročna stabilnost.
Realisti promatraju mirovne pregovore kroz prizmu moći i nacionalnih interesa, a ne moralnih ili institucionalnih čimbenika. Države su glavni akteri mirovnih pregovora, a ne neki apstraktni međunarodni sustav, koji je ustvari anarhija među državama. Mirovni pregovori su produžetak sukoba drugim sredstvima jer svaka strana nastoji maksimalizirati svoj položaj. Ravnoteža moći određuje rezultat pregovora i slabija strana je često prisiljena na ustupke (jer nema dobre karte u rukama). Prijetnja i prisila mogu natjerati sukobljene strane na pregovore.
Konstruktivizam ističe ulogu identiteta, normi i percepcije u oblikovanju mirovnih pregovora. Kod istraživanja mirovnih pregovora iz ove teorijske perspektive ključno je uvidjeti način na koje strane percipiraju jedna drugu što je ključno za ishod pregovora. Društvene norme igraju veliku ulogu i mirovni procesi su vođeni idejama o miru, pravdi i suživotu, a ne samo racionalnim interesima. Često dolazi do konstrukcija neprijateljstva i povjerenja i ključan je proces preoblikovanja percepcija sukobljenih strana kroz dijalog i simboličke geste ako se želi postići mir/primirje.
Javno mišljenje i nevladine organizacije mogu utjecati na pregovore i legitimitet mirovnih sporazuma, jer ih javnost može percipirati kao pozitivne ili negativne.
Ukratko, liberalizam vidi mirovne pregovore kao alat za institucionalizaciju suradnje i dugoročni mir kroz demokraciju i međunarodne institucije. Realizam ih tumači kao racionalni kalkulacijski proces gdje moć određuje ishod. Konstruktivizam naglašava ulogu percepcije, normi i identiteta u oblikovanju mirovnih procesa.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Evo tko Donalda Trumpa smatra izdajicom
Kako se ove teorijske osnove očitavaju kad su u pitanju budući rusko-ukrajinski mirovni pregovori posredstvom SAD-a ili u nekom multilateralnom sastavu kad (i ako) do njih dođe?
Liberali bi trenutačne rusko-ukrajinske pregovore promatrali djelomično negativno, jer se sjeda za stol s agresorom, umjesto da ga se kazni zbog čina njegove agresije. Nadalje, SAD ne djeluje iz kohezivne demokratske Zapadne pozicije suprotstavljana Rusiji, nego promatra svoje sebične interese i zanemaruje često vrijednosti poput slobode, za koju još uvijek Ukrajinci ginu na terenu, jer žele biti dio demokratskog liberalnog zapadnog svijeta. Zato pojedini liberali smatraju Donalda Trumpa izdajicom liberalnih načela međunarodnih odnosa, kao što su sloboda odabira i pridržavanje međunarodnog prava. Ukoliko ne dođe do pravednog mira u Ukrajini, kojeg naglašavaju liberali, koji bi uključivao teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Ukrajine i pravo da slobodno odabere svoj put gdje i kome želi pripadati, neće se postignuti dugoročna stabilnost.
Realisti im odmah kao protu-odgovor upravo na potonje mogu navesti primjer Finske, koja se odrekla dijela svog teritorija i proglasila je neutralnost i tako desetljećima bila jedna od najsretnijih nacija na svijetu. Ukratko, realistički odgovor liberalima je vrlo jednostavan: buđenje u stvarnosti (realitetu) bit će vam teško, ali ćete se kad-tad probuditi u realnosti čovječanstva koje karakterizira samo i isključivo borba za moć i interese. Stoga su trenutačno američko-rusko-ukrajinski pregovori posredstvom SAD-a upravo najbolji primjer da države slijede svoje nacionalne interese i da realizam kao teorijski pravac najbolje opisuje trenutačan quo vadis međunarodnih odnosa.
Također su vidljive američke prijetnje ponajviše Ukrajini (kao i konkretni koraci: zaustavljanje vojne pomoći i obustava obavještajnih podataka), ali i Rusiji da se krene u pregovore. Kraj mirovnih pregovora koji bi vodio do ravnoteže snaga je poželjan realistički rezultat i za SAD i za Rusiju, jer primjerice iz ruske pozicije do sukoba je došlo upravo zbog ekspanzije NATO saveza koji je prešao njihove crvene linije i poremetio ravnotežu snaga, odnosno stvorio egzistencijalne strahove ruske strane (naravno iz liberalne pozicije, države su same htjele ući u NATO savez).
Konstruktivisti bi o mirovnim pregovorima mogli reći da je ključna stvar percepcija, a od dolaska Donalda Trumpa, otvoreno se promijenila percepcija, ponajviše Ukrajine. U posljednje tri godine gledalo ju se ponajviše kao jasnu žrtvu otvorene agresije (po paradigmi kolektivne sigurnosti). Međutim, Donald Trump na Ukrajinu i Rusiju gleda kao na ravnopravne državne aktere, ne koristeći konstruirane (izmišljene) termine žrtva-agresor (što je odrednica paradigme kolektivne sigurnosti koja je u srži liberalizma od Woodrowa Wilsona).
Meter: Od danas počinje trgovinski rat SAD-a i EU-a. Zašto Trump ne popušta i tko će pobijediti?
Podjela svijeta na „zle i dobre“
Ovo je otvorilo u javnom i medijskom prostoru pitanje kontekstualizacije, zašto je opće došlo do sukoba u Ukrajini, je li Ukrajina nevina kako se predstavlja i da li se samo jedno jutro probudila napadnuta, bez da se prije toga išta dogodilo, odnosno zaboravljajući ili zanemarujući Euromajdan revoluciju i osmogodišnji sukob u istočnoj Ukrajini čijom je reeskalacijom u veljači 2022. godine i započeo međudržavni rusko-ukrajinski sukob?
Da se poslužim čuvenom serijom Yes minister, u epizodi The Grand Design iz 1986. godine, Sir Humphrey sarkastično komentira kako obični ljudi, javni mediji i većina političara ne razumiju složenost međunarodnih odnosa i da samo žele jednostavnu podjelu svijeta na dobre i zle (goodies and baddies) u čemu konstruktivizam radi odličan posao u konstruiranju vanjsko-političkih neprijatelja (onih zlih – baddies). Činjenice i istina, po Sir Humphreyu, kompliciraju stvari jer je i ljudima i medijima istinu teško prihvatiti i teško se stvara konstrukcija neprijatelja (demonizacija) ako znaju istinu i činjenice jer onda svijet nije utemeljen na dihotomiji crno-bijelo kakav im se mora prikazati, nego vide istinu, a koja je jedno veliko sivilo međuljudskih odnosa a na kraju, kao i uvijek u političkoj povijesti, postoji samo pobjednička i gubitnička strana.
Ovdje je još važno naglasiti kako diplomacija, ako želi biti uspješna, mora biti tajna i odvojiti se od javnog mišljenja jer ponekad, ono što je u racionalnim interesu države, može biti u iracionalnom javnom mnijenju (koje je vođeno emocijama, naročito kad je u tri protekle godine bila izložena demonizaciji jedne od sukobljenih strana) dosta nepopularno. Zato se trenutačni pregovori na Bliskom istoku vode iza zatvorenih vrata kako bi došlo do početnih rezultata, na temelju kojih bi se išlo u daljnje pregovore oko primirja ili još optimalnije – konačnog mira i nove sigurnosne arhitekture u Europi, kojoj Rusija teži još od 2021. godine i prvih neuspjelih američko-ruskih diplomatskih pregovora oko Ukrajine te šire strategije sigurnosti u Europi i svijetu.
Dr. sc. Igor Dekanić: Energija i ratovanje: EU će se morati potpuno osloniti na SAD
Koji su interesi Ukrajine, SAD-a i Rusije kad su u pitanju trenutačni pregovori?
Ukrajina i ne želi možda primirje, nego je na njih prisiljena od strane SAD-a. Iz njene pozicije ključno bi joj bilo dati svu moguću pomoć da se vojno porazi Rusija. Možda je navedeno najbolje godinama objašnjavao Timothy Snyder, američki povjesničar i stručnjak za istočnoeuropsku povijest te čuveni glas Ukrajine u SAD-u jer zauzima jasno proukrajinski stav po pitanju rusko-ukrajinskog rata. Njegova analiza sukoba temelji se na povijesnim, političkim i ideološkim aspektima ruskog imperijalizma i propagande. Njegovi glavni stavovi su da Rusija vodi neokolonijalni rat pri čemu je glavni cilj izbrisati ukrajinski identitet i vratiti Ukrajinu pod potpunu kontrolu Moskve. Po Snyderu Ukrajina ima pravo na samoobranu te ne vodi proxy rat za Zapad, nego se bori za vlastiti opstanak (što je vrlo upitno iz realističke pozicije jer kad se dogodila finlandizacija, jasno je bilo vidljivo da Finska nije nestala kad je postala neutralna i odrekla se dijela teritorija).
Prema Snyderu, pobjeda Ukrajine nije samo vojna nužnost, već i ključni trenutak za zaštitu demokratskih vrijednosti u Europi i svijetu. Snyder tvrdi da Kremlj koristi genocidnu retoriku protiv Ukrajinaca, dehumanizirajući ih kako bi opravdao rat kroz koji se želi uništiti ukrajinska kultura.
Snyderova pozicija o mirovnim pregovorima je vrlo slična onoj Ukrajine, a to je protivljenje mirovnim rješenjima iz nekoliko razloga:
- Mirovna rješenja mogu voditi u zamrznuti sukob što daje prednost Rusiji. Ako se sada postigne dogovor, Rusija će zadržati okupirane teritorije i moći će u budućnosti ponoviti agresiju. Povlači paralelu s Minsk sporazumima, koji su omogućili Rusiji da se vojno reorganizira prije invazije 2022.
- Mirovni pregovori pod ruskim uvjetima nisu istinski pregovori jer Rusija ne pregovara u dobroj vjeri, već koristi pregovore kao taktičku pauzu za pripremu nove ofenzive. Smatra da bilo kakvi ustupci Ukrajine neće donijeti trajni mir, već će samo osnažiti Putinovu poziciju.
- Mir je moguć samo kroz pobjedu Ukrajine. Trajan mir može doći samo ako Ukrajina pobijedi, što uključuje potpuno povlačenje Rusije s okupiranih teritorija.
Naravno, postavlja se logično pitanje: kakav je Snyderov stav oko potencijalne nuklearne prijetnje kad bi Ukrajina počela pobjeđivati Rusiju? On je vrlo skeptičan prema ideji da bi Rusija zaista upotrijebila nuklearno oružje u slučaju ukrajinske pobjede. Snyder smatra da je nuklearna retorika ključni dio ruske propagande s ciljem demoralizacije Zapada i sprječavanja vojne pomoći Ukrajini. Kremlj zna da strah od nuklearnog rata može paralizirati Zapad, zbog čega neprestano ponavlja takve prijetnje. Od 2014. godine, svaki put kad Rusija eskalira sukob, ističe nuklearnu prijetnju. Snyder vjeruje da bi popuštanje pred tom ucjenom samo potaknulo Rusiju da nastavi koristiti istu strategiju u budućnosti.
Zoran Meter: Hoće li biti rata?
Olako shvaća rusku nuklearnu odlučnost
Navodi nekoliko razloga zašto Rusija ne bi iskoristila svoje nuklearne vojne potencijale: 1) strah od odmazde – upotreba nuklearnog oružja gotovo bi sigurno dovela do jakog odgovora Zapada, možda čak i direktne vojne intervencije; 2) unutarnja slabost Rusije – nuklearni napad mogao bi destabilizirati Putinovu vlast, jer bi se suočio s unutarnjim otporom elita koje ne žele totalni rat; 3) besmislenost vojne upotrebe – nuklearni udar ne bi značajno promijenio situaciju na terenu, ali bi Rusiju učinio globalnim gubitnikom. (Naravno, ovakav pogled je u najmanju ruku izuzetno hrabar, a po mnogim analitičarima i naivan, jer je teško za vjerovati da će nuklearna sila doživjeti poraz u ratu kojeg percipira kao egzistencijalnu prijetnju, a da ne iskoristiti svoje nuklearne vojne potencijale, stoga bi ustvari kao liberal, Snyder samo mogao mnogo lakše živjeti kao mutant nuklearne radijacije dok god se još uvijek bori uz Ukrajinu i liberalizam, nego u svijetu realizma koji fokus stavlja na preživljavanje i sigurnost iznad slobode).
Interesi koje Ukrajina kroz buduće mirovne pregovore namjerava postići su:
- Očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta jer Ukrajina inzistira na povratku svih teritorija koje je Rusija okupirala od 2014. godine, uključujući Krim i dijelove istočne Ukrajine.
- Pridruživanje Europskoj uniji i NATO savezu kako bi se osigurala dugoročna sigurnost i gospodarski razvoj.
- Traži se čvrsta međunarodna sigurnosna jamstva koja bi spriječila buduće prijetnje iz Rusije.
- Zaustavljanje napada na energetsku infrastrukturu, ali i da se reorganizira vojno-strateški-taktički nakon gubitaka teritorija u Kursku (i krene napadati druge ruske regije kao što već nekoliko dana radi u Belgorodu).
Meter: U Senatu predstavljeno izvješće obavještajne zajednice o vanjskim ugrozama SAD-u. Gdje je Rusija
Ukratko, ono što Ukrajina ne može ostvariti na bojnom polju, pokušat će dobiti kroz mirovne pregovore.
Nastavlja se.-
