Bajke kao „sporno“ područje znanosti o književnosti – neke se smatraju toliko nepoćudnima da su zabranjivane

Gotovo nijedno književnopovijesni razdoblje nije prošlo bez popisa književnih djela koja su bila cenzurirana, radikalno mijenjana ili potpuno zabranjivana kroz povijest. Kad se po strani stave klasici koji su u svojim književnopovijesnim epohama smetali državnim ili vjerskim autoritetima („Dekameron“, „Candide“, „Gospođa Bovary“, „Cvjetovi zla“, „1984.“ i brojne druge), postaje vidljivo da su se na popisima cenzuriranih djela našla i neka koja vjerojatno svaka kuća ima na svojim policama – bajke.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Modernim se utemeljiteljem bajke smatra Charles Perrault, svestrani Parižanin iz buržujske obitelji koji je krajem 17. stoljeća napisao neke od danas najpoznatijih bajki: „Uspavanu ljepoticu“, „Crvenkapicu“, „Pepeljugu“, „Mačka u čizmama“, „Modrobradog“… Već prve dvije rečenice o slavnom piscu otvaraju mnogo pitanja. Prvo – što znači moderni utemeljitelj? Povest ćemo se pretpostavkom o njegovu autorstvu bajki, odnosno stavljanju vlastita potpisa na kultne naslove i manjem „kvarenju“ potencijalno postojećih ideja koje se pojavljuju u brojnim zapisima, što je kod usmene književnosti čest slučaj – verzije koje su neobično nalik na „Pepeljugu“ mogu se naći i u Južnoj Americi – usmena je predaja nevjerojatno moćan alat, a njime su najbolje rukovali oni koji su, u duhu vremena, shvatili princip „tko prvi – njegova djevojka“. Tako je Perrault zapisao svoje megahitove mnogo prije sto godina mlađe braće Grimm i razmahana romantizma, razdoblja koje je poticalo skupljanje narodnog blaga (usmene književnosti) radi stvaranja modernih država, koje pak ne mogu postojati bez jezičnih pravila i književnog kanona. Drugo, ako je Perrault prvi napisao (ili zapisao?!) antologijske bajke, i to više u duhu prosvjetiteljstva i snažna pragmatizma nego romantičarskih fiktivnih sanjarija, kako to da su braća Grimm poznata svakom djetetu u 2025. godini, a Perraultu ne znamo ni izgovoriti prezime? Treće, ako su braća Grimm ono što smatramo antologijskim piscima bajki, zašto danas do nas dolaze i njihove „ublažene“ verzije?

Vrijeme će pokazati da su braća Grimm poznavala marketinška pravila svoga vremena. Što je to odgovaralo malom Nijemcu i njegovim roditeljima u ranom 19. stoljeću, a nije se dovoljno brendiralo da bi ostalo netaknuto i u svom integralnom obliku slavljeno među malim Francuzima i njihovim roditeljima s kraja 17. stoljeća pa nadalje? Vjerojatno je ključ u tome da je bajka, sa svim svojim zakonitostima i nedodirljivim aspektima poput miješanja običnog i magičnog, protagonista i antagonista, rješavanja problema, lika pomagača i sretnog završetka, ipak mogla biti „prikladnija“ i „neprikladnija“. Prikladnija je ona koja ima jasnu poučnu ulogu, ali ne nauštrb zanimljive teme, lijepa stila pisanja i primjerenosti dječjoj dobi – uz koju idu pojednostavljivanja i sretni završetci. Laički rečeno, bajka smije i treba poučiti, ali ne tako da se dijete prestraši ili rasplače. Takav način razmišljanja koštat će Perraulta, koji danas do nas dolazi u okljaštrenim verzijama, gdje tek tkogod jako udubljen u morfologiju bajke nailazi na Crvenkapicu koja je u toj prvoj, francuskoj verziji manipulativnom vuku naivno ušla u krevet. Ideja o vuku-ulizici, manipulatoru koji slatkorječivošću namami djevojčicu u postelju (!) da bi je na kraju proždro, kad joj se dopusti metaforički odmak u svijet vrebanja, voajerizma i perverzije, postaje nadasve mračna. Zato nije ni iz čega nastala misao da su Perraultove bajke bile namijenjene odraslima, a one braće Grimm djeci.

Braća Grimm Crvenkapicu su spasila intervencijom lika-pomagača lovca, ako na polici imate „Najljepše bajke svijeta“, vidjet ćete da piše „Sve troje bijaše zadovoljno“, lovac je oderao vukovo krzno, baka se najela kolača, a Crvenkapica naučila lekciju a da joj vlas nije pala s glave. U istoj knjizi Perraultova je Trnoružica ipak ostala rubno bizarna, no svakako poučna – majka Trnoružičina izabranika, mladog kralja, bila je ljudožderka koja se zaželjela ljudskog mesa, i to „sa sosom Robert“ jer – zašto ne u detalje? Perrault si je dao oduška opisujući kako se jadni kuhar snalazio ubijajući tri životinje umjesto Trnoružice i njezine djece, a zla kraljica, majka i svekrva naposljetku se naglavačke bacila u badanj sa zmijama i otrovnim gujama jer joj se sin vratio prije vremena i shvatio da je mogla koštati glave cijelu njegovu obitelj. Verzije u kojima kralj (tada kraljević) ljubi princezu bez dopuštenja ili u kojima ona misteriozno ostaje trudna tijekom (!) stogodišnjeg sna nakon uboda u vreteno gotovo se prešutno zaboravljaju. Braća Grimm uspješno ublažavaju svoje verzije bajki, ali i one su za današnje pojmove prepune brutalnosti – Pepeljuginim zlim sestrama ptice kljucaju oči, nema šarmantne kume-vile, krvava se osveta događa na svadbi njihove polusestre, a bolje ne prođe ni Snjeguljičina zla maćeha kojoj „u dvoranu kliještima donesoše (tko? op. a.) usijane željezne papuče, staviše ih pred nju i ona morade u njima plesati, sve dok mrtva ne padne na zemlju“. Netko se domislio i tomu da bajka ne smije završiti time da negativci umiru u mukama, koliko god antipatični bili, jer roditelji neće u dahu čitati takve bajke svojim mališanima, ako im je stalo do njihova mirna sna. Kad se taj preokret dogodio, nisu ih uopće morali čitati – pojavili su se Disneyjevi filmovi.

S pojavom filmova u kojima junakinje dobivaju tipičan očaravajući princezin izgled, a njihovi partneri bivaju markantni neustrašivi junaci, pojavila se i masovna proizvodnja odjeće, modnih dodataka i školskog pribora s likovima filmskih junaka. Bajke su pale u drugi plan, a njihova autentičnost u treći. Posebno je nastradala Andersenova „Mala sirena“, koja je u originalu krila sjajnu i potresnu ljubavnu priču. Kad je kraljević pristao na ženidbu s kćeri kralja susjedne zemlje, mala je sirena, njegova spasiteljica i voljena prijateljica, znala da je sljedeće jutro čeka smrt – jer tako je pisalo u pogodbi sa zlom vješticom, ako sirena dotad ne osvoji kraljevićevo srce i ne uda se za njega. Kad su joj sestre omogućile grozan rezervni plan, zabadanje noža u kraljevićevo srce, sirena je bacila nož i skočila s broda – u svoju smrt, ali i u nevjerojatnu alternativu – svijet nalik na čistilište, u kojem je imala priliku kao kći zraka činiti dobra djela i steći neumrlu dušu. Ideja o transcedentalnom svijetu i okajavanju grijeha, pa još k tome i suicidu, očito je bila previše za šljokičaste tvorce kapitalističkih bombončića poput animiranih filmova i razvodnjenih verzija bajki. Takvo se što ne bi iz filozofije bitka male sirene dalo uobličiti u mršavu crvenokosu ljepoticu koja odlično izgleda na pernici ili majici. Mala sirena u književnom je kanonu živa mnogo kraće od tristo godina kušnje, a već je postala neka nepoznata junakinja čiji je sretan kraj naštiman po ukusu današnje publike – one koja više gleda nego što čita, a i ono što čita, čita kad je uljepšano, nepodnošljivo simplificirano i uvredljivo banalno.

To što se bajke smatraju dječjom književnošću samo potvrđuje da se njihovom složenošću još nismo konkretno bavili, barem ne u onim sferama koje bi mogle popularizirati starije verzije bajki. One nas tjeraju da se zapitamo koja je bila njihova primarna funkcija i otkud tolika hrabrost da se u bajci progovori o zlostavljanju, silovanju, kanibalizmu, suicidu i još mnogim teškim i tabuiziranim temama. Dublji zaron u književnoteorijsku podlogu bajke sjajna je prilika da zavirimo u svijet koji je nepravedno zastrt tajanstvenom koprenom, a govori mnogo o umjetnosti, odgoju i otvorenosti onodobnih autora i čitatelja.