Biden djeluje sve izgubljenije i više se ne može sakriti: To će pokrenuti čitav lanac reakcija

Kada se “New York Times” odrekne demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a, to znači da je sve otišlo kvragu. A s Joeom Bidenom otišlo je kvragu puno prije nego što je počela pretkampanja za izbore, taj starac nije više ni sjena “onom Bidenu”, iako, iskreno, ni u zenitu nije baš ravan Clintonu ili Obami. Ali, što je tu je, “ovaj” Biden ne odustaje, bar za sada, iako je demokratska Amerika zgrožena. Za demokrate je Donald Trump najgora opcija, ali je sada gora sam Joe Biden.

Pitan bi li odustao od kandidature sadašnji predsjednik poručuje, “bih, ako bi Gospodin Svemogući sišao”. I, valjda, mu to šapnuo. Pod pretpostavkom da bi Biden razumio što mu govori.

Sve je to vrlo tužno, da vodeća zemlja svijeta nema u rezervi jače, perspektivnije ljude za predsjednika od dva stara čovjeka, Bidena i Trumpa, koje je vrijeme pregazilo. Umjesto da igraju golf i čuvaju unuke, obojica žele sjediti u Bijeloj kući i donositi ključne odluke u nesigurnom i trusnom svijetu, kada se sve više spominje mogućnost upotrebe nuklearnog oružja.

Oštri napad

“Predsjednik Biden ukazao je na scenarij prema kojem bi odlučio napustiti svoju reizbornu kampanju: ako je ‘Gospodin Svemogući sišao’ i rekao mu da. Ne ako su demokratski čelnici u Kongresu inzistirali da je to najbolje za stranku i zemlju. Ne ako su drugi istaknuti demokrati molili. Ne ako su ankete pokazale da je u studenom izgubio od Donalda Trumpa. (Već jesu.) Biden je u biti rekao da ti čelnici nikada neće izgubiti vjeru i da se tim anketama ne može vjerovati. Sve će biti u redu. Sve je u redu. Ili Biden iskreno vjeruje u to ili je odlučio da je pantomima neokaljanog samopouzdanja najbolja kontrola štete. Nijedna me mogućnost ne umiruje i pretpostavljam da nijedna neće okončati zabrinutost demokrata o njegovoj sposobnosti i o dojmovima birača o tome”, napisao je u uvodniku NYT Frank Bruni, poslije apela redakcije upućenog Bidenu da se povuče.

Nakon toga dao je intervju za ABS News i opet lupetao sve i svašta, veličao svoj mandat. Na pitanja o njegovu zdravlju kratko je odgovarao. Sve je to bespotrebna panika, rekao je i poručio kako neće navečer raditi jer, eto, mora više spavati. Predsjednik SAD-a “ne ordinira” poslije 18 sati. I cirkus je počeo. Na skupovima se izvikuje “još četiri godine”, ali i oni kojima je rečeno da to viču nije jasno kako bi čovjek koji je prešao osamdesetu i koji ima narušeno zdravlje mogao toliko izdržati. Ni najvatreniji demokrati ne vjeruju u to i podržavaju predsjednika reda radi. Tko god bio demokratski kandidat, sigurno je samo to da su Amerikanci izgubili. Već sada. “Amerikanci ne grade spomenike tako dobro napravljene kao što su ih gradili stari Grci. Uvijek se mislilo da su naše demokratske ideje pravi spomenici.

Kipovi i umjetnost političkog sjećanja nikada ne bi smjeli biti jači od tih ideja. Ponekad smo gradili spomenike jeftino, kao da želimo reći da nakon što smo usavršili sredstva demokracije – ako ne i njezin platonski ideal – ne trebamo se zamarati jakim temeljima i materijalima.”

Politička nestabilnost

“Ali Grčka je dokaz onoga što se događa kada mislimo da se ideje uzimaju zdravo za gotovo, da ih ne treba braniti. Ta mala zemlja bori se za izlazak iz desetljećima dugog gospodarskog pada i godina političkih nemira. Nacija koja je bila tako središnja za ideje demokracije danas se može opisati kao politički nestabilna. Glasači su izgubili vjeru u sposobnost svoje zemlje da održi poštene izbore. Političko nasilje postalo je sve češće. Amerikanci i dalje inzistiraju na tome da je 6. siječnja bio anomalija, ali mi smo naivni u pogledu snage naših institucija. Previše nas, akademika i laika, previše se oslanja na povijesne presedane da bi zaštitili svoju izbornu sadašnjost. Ono što nacija poput Grčke pokazuje jest da je 6. siječnja anomalija samo jednom prije nego što postane rutina”, tvrdi Tressie McMillian Cottom, izvanredna profesorica Sveučilišta Sjeverne Karoline.

“Koliko god se Biden loše pokazao na debati (i bilo ga je neugodno gledati), debate su kazalište. Koliko god Demokratska stranka bila loše opremljena da osigura nasljednika – i neugodno su nespremni za ovu predvidljivu mogućnost – njihova disfunkcionalnost nije jasna i trenutna opasnost. Odluka Vrhovnog suda o predsjedničkom imunitetu nagovještaj je ne samo rastuće moći suda nego i nesposobnosti demokrata da postave populističku obranu.

Ovaj konzervativni blok na sudu odražava godine nedemokratskog političkog manevriranja, od krađe mjesta Mitchu McConnellu do političkog aktivizma glavnog suca Johna Robertsa, suca Samuela Alita i suca Clarencea Thomasa. Njihove odluke ne samo da kodificiraju manjinske interese, one su i demonstracija snage za Republikansku stranku koja više nema namjeru prepustiti vlast volji većine”, zaključuje profesorica. Sve to dobro znaju i američki saveznici. Kada je Biden doputovao u Pariz na godišnjicu iskrcavanja u Normandiji, predsjednik Macron šaptao je svojim ljudima da predsjednik ne izgleda dobro.

Mentalno zdravlje

Maglovit izraz njegova lica odavao je jasno stanje, a kako bi tek bilo kada navrši osamdeset i osam godina, koliko bi imao na kraju drugog mandata. Onda su Bidenovi savjetnici smislili plan kako ga prikazati kao čovjeka koji još ima snage, doduše nije mladić, ali mu mozak odlično funkcionira. I sve je palo u vodu nakon debate s Trumpom, u kojoj je i sam Donalda, nepristojan do boli, iskazao neku zabrinutost za Bidenovo mentalno zdravlje. A predsjednik nosi ortopedske cipele, koristi se nižim stepenicama koje vode u predsjednički Air Force One, a može biti koncentriran, bar donekle, od 10 sati ujutro do 16 sati poslije podne. Sada ga čeka agresivna kampanja, koju teško može izdržati i mnogo mlađi i zdraviji čovjek. Kako? Nikako. A demokrati, zbunjeni i razočarani, kuju planove tko bi ga mogao zamijeniti, ako se predsjednik ipak u posljednji čas odluči za abdikaciju.

Bi li “idealna kandidatkinja” bila potpredsjednica Kamala Harris, koja se baš i nije proslavila? Treba li izvući nekog u posljednji trenutak da vrati optimizam demokratima? Nekoć brbljivi Biden sada o svemu šuti, uostalom savjetnici su mu predložili da ne daje intervjue, da previše ne govori pred novinarima. Govori najviše o prošlosti, budućnost ne spominje.

“Na neki način, već smo bili ovdje. Predsjednički kandidat naizgled nepodoban za dužnost, ali ipak u poziciji da bude stjegonoša svoje stranke. Medijski bubanj koji zahtijeva da netko, nekako, uskoči i izgura ga van. Splav stranačkih čelnika i važnih dužnosnika koji nesigurno motaju okolo s prstima u vjetru. Kao i s Joeom Bidenom 2024., tako je bilo i s Donaldom Trumpom u različitim razdobljima 2016. – i tijekom predizbora, a zatim posebno u jesen kada se činilo da će se konzervativci njega odreći”, smatra analitičar Ross Douthat.

“Za Bidena i njegov najuži krug, diskutabilna lekcija iz tog iskustva je da oni zapravo nisu gotovi, da ne moraju slušati bubnjanje i da mogu jednostavno odbiti otići i iritirati sve skeptičare tako što će na kraju pobijediti. Naposljetku, nije bilo važno što su ne samo glavni mediji nego i veliki dio desničarskih medija Trumpa smatrali nepodobnim za visoku dužnost – što su ga voditelji Fox Newsa pokušali vrijeđati u ranim republikanskim raspravama, što je National Review naručio posebno izdanje u kojem ga osuđuje. Nije bilo važno što su se njegovi suparnici zakleli da ga ‘nikad’ neće podržati, što su vodeći republikanci povukli svoju podršku samo nekoliko tjedana prije izbora. Trump je dokazao da ništa što su učinili nije bilo važno sve dok je odbijao popustiti.”

Stranački kapacitet

Ali, Douthat misli da se povijest neće ponoviti. “Mislim da će Biden odustati, usprkos njegovim trenutnim protestima, zbog tri razlike između sadašnjih okolnosti i Trumpova stava prije osam godina. Prvo, iako su obje političke stranke ispražnjene u usporedbi sa stanjem prije 50 godina, demokrati se još uvijek čine sposobnijima funkcionirati i odlučivati kao stranka od republikanaca. Bidenovo vlastito predsjedništvo dokaz je te sposobnosti: postao je kandidat 2020. djelomično zbog naizgled koordiniranog nastojanja da se za njega raščisti teren protiv Bernieja Sandersa, upravo ono što GOP nije bio u stanju riješiti četiri godine ranije s Trumpom.

Ovaj veći stranački kapacitet djelomično je odraz činjenice da se čini da demokrati općenito vole svoje vođe i vjeruju im više nego što republikanci vjeruju svojima – a posebno više nego što su republikanci vjerovali svojim vođama tijekom Trumpova uspona na vlast. Likove poput Baracka Obame i Nancy Pelosi njihovi sustranački suradnici smatraju uspješnim i vrijednim divljenja te ideološki pouzdanima, dok su 2016. Mitt Romney i John McCain doživljavani kao politički gubitnici, čelnici stranke u Kongresu u najboljem slučaju nepouzdani, a najnovija administracija GOP-a kao neuspjeh. To znači da ako vodeći demokrati dođu do točke u kojoj kažu Bidenu: ‘Gotovo je’, imat će više vjerodostojnosti i utjecaja unutar vlastite koalicije nego što je bilo koji republikanski čelnik imao 2016.

Trumpov tajni plan za Srbiju ugrožava i Hrvate: ‘Dobro je da smo se počeli naoružavati’

Drugo, to što su se mediji i inteligencija u potpunosti okrenuli protiv vas je pogubnije za demokratskog predsjednika, jer demokrati sebe općenito vide kao stranku koja vjeruje medijima i akademskoj stručnosti i respektabilnom mišljenju, dok republikanci općenito pretpostavljaju da su te snage pristrane. Istini za volju, postoji mnogo demokrata koji val negativnog izvještavanja o Bidenu nakon rasprave smatraju lažnom primjenom ili medijskom zavjerom; društveni mediji trenutačno su puni tih glasova.

Bijes elite

Ali u svom prirodnom položaju, Demokratska stranka doista se brine o svom ugledu među kulturnim autoritetima na način na koji to ne čini Republikanska stranka u svom prirodnom položaju. Dakle, Bidenova nesposobnost i val bijesa elite zbog njezina prikrivanja već su stvorili veći osjećaj napetosti za demokratske političare, članove osoblja i aparatčike nego što bi ikada mogao postojati na republikanskoj strani. Konačno, čak i nakon Trumpovih najsramotnijih trenutaka 2016., republikanci su našli načina da se pomire s njegovom kandidaturom, da krenu putem manjeg otpora govoreći si da bi stvari mogle biti bolje – da bi mogao zaposliti bolje savjetnike, otpustiti društvene mreže, naučiti se disciplinirati, izrasti u ulogu predsjedničkog kandidata ili u konačnici predsjednika.

To je uglavnom bila samozavaravanje, ali to je bila priča za koju su se ljudi mogli uhvatiti ili na koju su se mogli nagovoriti kao sredstvo za izbjegavanje teških izbora. S Bidenovim stanjem, međutim, čak i najvatreniji pristaše moraju znati u svojim srcima da stvari neće biti bolje, da se odavde mogu samo pogoršati. Nadati se moralnom iskoraku ili da će javna osoba iznenada otkrivati osobnu disciplinu općenito je naivno. Ali nada da će se proces starenja poništiti je drugačija razina zablude, viša letvica koju treba prijeći.

Neki demokratski zastupnici pokazuju da to mogu raščistiti. Ali ne dovoljno, mislim, da bi Joe Biden jednostavno zabio pete i preživio”. Ne može biti jasnija analiza. I točnija. A Biden je uporan. “Kriza, kakva kriza?” U njegovu svijetu, punom fatamorgane, krize nema. Bila je loša noć, poručuje stari predsjednik za strašan dojam u debati. Sumorne brojke u anketama? Tko više vjeruje anketama, odgovor je koji mu paše. “Za gospodina Bidena, kriza koju vide toliki demokrati koji nisu na njegovu platnom popisu – i neki koji jesu – nije ništa više od još jedne neravnine na putu, još jedne zapreke koju treba prevladati kao što je uvijek činio.

Strašan dojam

Ne slaže se da s godinama klizi. Ne prihvaća da gubi od bivšeg predsjednika Donalda J. Trumpa. Ne vjeruje da veliki dio njegove vlastite stranke želi da se povuče”, konstatira glavni dopisnik “New York Timesa” iz Bijele kuće.

David Axelrod, bivši viši savjetnik predsjednika Baracka Obame koji je dugo izražavao zabrinutost zbog odluke g. Bidena da se ponovno kandidira, rekao je da je predsjednik s pravom ponosan na svoj dosje. “Ali on je opasno izvan dodira sa zabrinutošću ljudi o njegovim sposobnostima da napreduje i njegovom položaju u ovoj utrci.”

I tako, povuci, potegni. Svaki predsjednik u određenoj mjeri živi u balonu koji je sam stvorio, izoliran od vanjskog svijeta u tvrđavi na Aveniji Pennsylvania, okružen falangom pomoćnika i agenata tajne službe i uvjeren saveznicima u njegovu iznimnu važnost u svijetu, naglašavaju Amerikanci, svjesni da je sve ovo što se sada događa ipak opasnije nego što je bilo i u prošlosti. Ipak, bolno gledaju na budućnost sami demokrati, zahvalni što je Biden pobijedio Trumpa prije četiri godine, ali svjesni da to sada nije moguće. Zabrinuti su i za stranku i za zemlju.
Što god učinio, neće biti dobro. Ako ustraje, to će biti najgore. Ako odustane, što je izvjesnije, napravit će to u krivo vrijeme. Vrijeme Joe Bidena je zauvijek prošlo, to je jedino sigurno.

Procurila zabrinjavajuća priča o tome što se dogodilo Bidenu: ‘Sve je gore’

Joe Biden odustaje prekasno

Analitičari zgodno primjećuju, kralj Lear prerano se odrekao vlasti, a predsjednik Biden odustat će prekasno. Zovu to “Joeova tragedija”. Za razliku od Bidena, Lear je imao lojalnog gospodara koji mu je bio spreman reći istinu.

Kad stari kralj razbaštini svoju dobru kćer i podijeli kraljevstvo između svojih zlobnih kćeri, grof od Kenta pokušava reći Learu da sve zajebava: “Što bi ti učinio, stari? Misliš li da će se ta dužnost bojati govoriti, kad moć laskanju poklekne?” Lear, pokoleban ulizicom svojih loših kćeri, vrišti na Kenta: “Dalje mi se miči od očiju”! Kent potiče kralja da “bolje vidi”. Nekima se oči iskopaju u “Learu”, ali predstava je zapravo lekcija o unutarnjem sljepilu, načinu na koji moć može blokirati sposobnost da vidite sebe i svijet. Nedostatak samospoznaje kod vođe može dovesti do propasti.

Bidenova supruga očito je željna vlasti

Nije teško povjerovati u tezu da nestabilno vrijeme tek dolazi, pogotovo ako će glavni dirigent postati Donald Trump. Što se sve može dogoditi sada je teško i pretpostaviti, ali je sigurno da neće biti ništa dobro. A kada se trese Amerika to će se, silom prilika, preliti i na Europu koja je već sada previše ovisna o Americi. I događa se nešto slično već sada u Njemačkoj i Francuskoj, svira uvertira za novo vrijeme.

I sve završava na Donaldu Trumpu, koji u šaci drži Vrhovni sud i sanja osvetu. Past će zastor i razotkriti pravo stanje koje vlada danas u Bijeloj kući. Gdje je glavni stanar umoran i bolestan, njegova žena očito željna vlasti pa ga bodri da ide po drugi mandat, a njegovi suradnici, razumljivo, žele još vladati.