Život Laure Degan je neobičan i njezino kratko vrijeme na Zemlji bilo je plodonosno i po njezinom se zagovoru događaju brojna čuda.
Rođena je 1987., a umrla 1994. u mirisu svetosti, kako se često kaže za osobu koja je živjela u povezanosti s Nebom. Često su je čuli kako razgovara sa svojim anđelom čuvarom, s Djevicom Marijom i Djetetom Isusom.
A kada je prvi put primila euharistiju, sa samo šest godina, zaljubila se do te mjere da se pričešćivala svaki dan. A bila je samo maleno dijete. Radovala se pričesti i bila nestrpljiva ako svećenik kasni; to je bila njena jedina zamjerka.
Pod pokroviteljstvom sv. Leopolda Mandića
Nakon njene smrti njena soba i grob postali su mjestom hodočašća laika i svećenika. Laura Degan rođena je 13. prosinca 1987. u Cervarese Santa Croce, maloj općini od pet tisuća stanovnika u pokrajini Padova, u Italiji.
Bila je živahna, vesela djevojčica koja se voljela igrati, trčati, skakati. Imala je jedva dvije godine kada su joj u veljači 1990. liječnici dijagnosticirali vrlo tešku bolest, neobičan rak na licu.
Njezini roditelji, užasno pogođeni tom viješću, odmah se odlučuju otići u svetište svetog Leopolda Mandića, svjesni da njihovu kćer, osim najbolje medicinske skrbi, moraju povjeriti i nebeskoj skrbi.
Kad su stigli u samostan Santa Croce u Padovi, njezina majka Paola miluje Laurino lice upravo na mjestu gdje se bolest očitovala, komadićem habita Svetog Leopolda. A djevojčica ljubi svečeve sandale, izložene kao relikvije, i skupljenih ruku moli “dida Poldu” da je ozdravi.
Zatim će ih prijatelj odvesti u Vago di Lavagno, da vide brata Vittorina Facciu, izravnog učenika svetog Ivana Kalabrijskog. I za vrijeme euharistijskog klanjanja koje je obavljao pobožni fratar, Laura napušta majčino naručje i odlazi prema redovniku, tako da on s kustodijom miluje njezino bolesno lice. Svi ostaju bez riječi gledajući tako malo stvorenje kako trči u susret Isusu.
Djevojčica u Međugorju primila izvanredne molitve s neba: ‘Odmah ih proširi’
Očituje joj se Djevica Marija
Iste veljače 1990. Laura prvi put ulazi u operacijsku salu službe dječje kirurgije bolnice u Padovi. Tog dana će joj se očitovati Djevica Marija. Njezina majka dobiva dopuštenje da s Laurom uđe u operacijsku salu, a unatoč anesteziji djevojčica ne zaspi. Ali odjednom prestaje negodovati i sasvim neočekivano, djevojčica zamoli: “Mama, otpjevaj mi Ave Mariju!”
I zahvaljujući snažnoj prisutnosti Djevice, majka i kći nalaze mir i Laura konačno zaspi.
Godine 1993. djevojčica je podvrgnuta transplantaciji koštane srži. A obitelj se povjerava svetom Padre Piju iz Pietrelcine. Laura mu se uvijek molila, a noću kad nije mogla spavati slušala je na kazetama Svetu Krunicu s glasom Padre Pija.
Potom ide u vrtić, katekizam i uči čitati i pisati. 8. rujna, na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, pita je majka: “Reci mi, Laura, je li danas u raju blagdan?”
A njezina kćerkica veselo kima glavom i odgovara: “Da, mama! S kruhom anđeoski!”.
I njezina se majka pitala kako je moguće da djevojčica od samo pet godina može imati toliko znanja o nebeskim stvarima? Međutim, bolest je nastavila napredovati i obitelj je od svećenika uspjela ishoditi mogućnost iznošenja Prve pričesti, koju je Laura toliko željela primiti. Odatle se Laura svaki dan pričešćivala, a kad god je bilo moguće išla je s majkom na misu u crkvu Presvetog Srca u Saccolongu.
Vidjela je anđele
Godine 1994. išli su dva puta u Međugorje, a noć prije drugog puta Laura je pogledala kroz prozor i rekla da je vani anđeo. U Međugorju su susreli vidjelicu Vicku, koja im je nekoliko dana nakon Laurine smrti napisala da je ona anđeo s neba. Kasnije, kad su bili u kući nekih prijatelja kako bi zajedno molili svetu krunicu, djevojčica je iznenada podigla oči prema nebu i uzviknula: “Vidim anđela!” I reka bih da je bio malen poput njenog mlađeg brata Marca, plavokos poput njegove sestrične Gabriele, kovrčave kose, odjeven u bijelo i s prozirnim krilima. I od tada će je mnogo puta čuti kako razgovara s njim.
A kad su je pitali što su rekli, odgovorila je: “Ti pričaš sa svojim anđelom, a ja sa svojim!”.
A nekoliko mjeseci prije nego što je krenula, njezini su roditelji pitali Lauru koji kostim želi nositi za sljedeći karneval. A djevojčica je odmah odgovorila: “Obući ću se kao anđeo.” Kad više nije mogla ići u crkvu, jer je bila vezana za krevet, svećenik joj je donio euharistiju kojoj se djevojčica radovala. I čim se pričestila smirila se, držeći u malim ručicama Gospin kipić. Čak bi se kad-tad misa služila u njenoj sobi jer je to već postalo sveto mjesto.
‘Nije Isus kao na slikama, ja ga vidim ovako…’: Djevojčica s četiri godine imala vizije Isusa
Ekstaze, razgovori s Isusom i Marijom
1. kolovoza 1994. gore je čuju kako glasno pjeva, a kada uđu u sobu zateknu Lauru u ekstazi kako pjeva himnu Gospi Čenstohovskoj, ponavljajući u nedogled: „Neka živim kraj tebe!“. I tek nakon dugo vremena shvaća prisutnost svoje obitelji i traži da je ostave na miru.
A par dana prije njezine smrti, njezini su roditelji jasno čuli Laurin glas kako šapuće: “Da, da, u redu je, razumijem, u redu je.” A majka je pita s kim je razgovarala. S velikom prirodnošću djevojka potom objašnjava da su Dijete Isus i Djevica sjedili na njezinu krevetu i milovali joj čelo jer ju je jako boljelo. Pitali je više o sadržaju razgovora koji je vodila s tim “izvanrednim” nebeskim prisutnostima. A djevojčica odgovara da je to tajna, da ne može reći.
Ono što ona može reći je da je Isus imao oko pet godina i da je Djevica nosila dugu sivu haljinu. 10. rujna, iznenada, događa se nešto neobično. Četiri je ujutro i Laura traži da primi Isusa. Preklinje svoju obitelj: “Hoću pričest! Hoću pričest!”.
Njezina obitelj isprva misli da je djevojčica pogriješila, da izgubivši vid više ne zna kada je dan, a kada noć. Ali shvatit će kasnije, kad ujutro roditelji pozovu svećenika Don Rina, a on ih, kad stigne, izgrdi jer ostvaruje izniman zahtjev. Laura, možete primiti samo mali djelić Euharistije, poput zrna riže, u žlicu, s nekoliko kapi vode. Don Rino uspije na vrijeme odgovoriti Laurinoj želji jer se nekoliko sati kasnije stanje djevojčice enormno pogoršava, a noću se situacija još više pogoršava. Djevojčica kao da je znala da će otići.
Šestogodišnja djevojčica tvrdi da je vidjela Boga: ‘Zove se Isus, zagrlio me i rekao…’
Sveti odlazak Bogu
Nakon Pričesti Laura djeluje spokojno, kao obasjana nadnaravnim svjetlom, povjerena Očevim rukama. U tih nekoliko sati koliko joj je preostalo života na Zemlji, više puta ustane, sjedne na krevet i podigne ruke prema Nebu. Kao očit znak svima da je prihvaćala prisutnost koja joj je pomogla i prva ju je zagrlila. Već je prolazila u nebo.
U nedjelju, 11. rujna 1994. u 13:50, njezina majka podiže pogled prema slici Gospe Žalosne koja visi na zidu, stavlja sliku Padre Pija na kćerino grlo i izgovara posljednju molitvu za nju. I u tom trenutku Laura izdiše posljednji dah u majčinu naručju.
Zagovor Laure Degan
Nakon njezine smrti, fenomen pobožnosti koji je djevojčica probudila porastao je.
Mnogi su odlazili posjetiti mjesto gdje je Laura provela svoje posljednje dane, molili su se i meditirali kraj njezine postelje u kojoj je patila ili na groblju. Među njima i nekoliko svećenika koji su saznali za Laurin život. Neki kažu da su je sanjali.
Jedna je žena tražila njezin zagovor pred Isusom, za tešku trudnoću, koju je uspjela iznijeti. A njezina najbolja prijateljica nedavno je postala klauzurna časna sestra, a kad se posvetila, odlučila je postati sestra Laura, u spomen na Lauru Degan.
Malo po malo, priča o Lauri Degan privlači zanimanje sve većeg broja ljudi, što je rezultiralo, kroz 25 godina, objavljivanjem nekoliko knjiga posvećenih njoj. Čak je u to vrijeme zainteresirala i Ivana Pavla II.
Djevojčica ozdravila i tvrdi: ‘Vidjela sam Isusa u crkvi pokraj Međugorja, ovo mi je rekao’
