– Sve što je pod zemljom, sigurno je! Uostalom, evo mi sad radimo na ovom tunelu čiji su radovi financirani od strane Ministarstva kulture i medija RH, a na kojem je radio Franko Oreb ‘70-ih, ali i ranije, 1930-ih ga je otkrio i istraživao Ejnar Dyggve, pa je opet ostalo neistraženih dijelova. Procjena je da bi, uspoređujući koliko smo antičke Salone otkrili i prezentirali kroz proteklih stotinjak godina, dakle da bi sve otkrili da nam je potrebno još najmanje 200 godina! I neka je tako, iduće generacije trebaju istraživati, otkrivati… – pomalo romantični pogled na arheologiju ima Nino Švonja, viši kustos Arheološkog muzeja u Splitu i naš domaćin u amfiteatru Salone.
A došli smo ‘ispitati’ kako napreduju radovi na tunelu, ne onom Kozjačkom što ga rade Kinezi koji kilometar sjeverozapadno, nego jednom malom tuneliću koji je tu skoro dvije tisuće godina, od kada je i amfiteatra.
Jer nisu Rimljani bili ‘mone’, akvedukt, kanalizacija, putevi, to je samo dio civilizacijskog napretka kojeg su ostavili iza sebe – a amfiteatri, tadašnji stadioni, građeni su jednako promišljeno i multifunkcionalno. Jedan dan zabava s gladijatorima, idući s egzotičnim zvijerima, a treći javna masovna pogubljenja!
Kako je funkcioniralo u Rimu, tako se radilo i u najudaljenijim rubovima carstva: Salona je pak bila blizu, imala je oko 60 tisuća stanovnika (!) pa je i ovaj amfiteatar bio adekvatne veličine: mogao je primiti oko 17 tisuća gledatelja, procijenio je još veliki Dyggve, danski arheolog (makar je originalno bio arhitekt) koji je vršio iskapanja u Saloni od 1922. godine.
I dok je onaj rimski amfiteatar imao vodonepropusne pregrade tako da su priređivane i rekreacije poznatih pomorskih bitaka s maketama brodova, solinski ipak nije imao tu mogućnost. No sve ostalo je bilo vrlo slično, uključujući i podzemni tunel koji je jedan kraj imao u sredini amfiteatra. Drugi kraj, završetak tunela najmanje 90 metara južnije, još nije otkriven!
Kliknite za pregled
– Pretpostavka je da je završavao s nekim objektom u kojem su bili gladijatori. No, postoji realna mogućnost i da je tunel prekinut kada se radila magistrala… Kroz tunel su iz sredine arene odnošeni ranjeni gladijatori i životinje, a moguće je da su isti put ponekad koristili kako bi se borci pojavili usred amfiteatra. Realno je za pretpostaviti i da su tunel koristili za odvodnju oborinskih voda jer Rimljani su bili vrlo praktični. U samoj sredini amfiteatra, ispod površine zemlje je velika prostorija, sedam puta četiri metra: vrata koja su se otvarala kako bi kroz otvor iznosili mrtve gladijatore dobila su ime po božici smrti Libitini, Porta Libitinae. – objašnjava nam voditelj radova na lokaciji Nino Švonja.
Ovdje je smaknut Sveti Dujam
Posebno je zanimljivo, dodaje, kako su zidovi uz sami pijesak arene bili obojeni u crveno (na zidovima je stajalo i ime očigledno bogatog i moćnog donatora koji je financirao izgradnju, no taj podatak nije sačuvan) kako bi se publika osjetljivijeg želuca poštedjela tragova krvi koja je šikljala amfiteatrom. U Saloni je inače loža za velikodostojnike bila na jugu, dok su preko puta, na sjevernoj strani sjedili gradski magistrati. I ostatak zdanja je uglavnom bio za sjedenje, po pravilima FIFE i UEFE, tek na vrhu amfiteatra su bila stajaća mjesta, zapravo više šetnica.
Egzekucije su u to vrijeme bile također predstava za mase pa ne čudi informacija da je upravo ovdje, u amfiteatru, smaknut Sveti Dujam!
– Sveti Dujam je dekapitiran 10. travnja 304. godine n.e. , a s njim, odnosno između 11. i 18. travnja su smaknuti ostali salonitanski mučenici, a imena samo nekih su sačuvana: Sv. Asterije koji je bio svećenik, Sv. Septimije koji je bio đakon te četiri laika, prema nekima vojnika carske straže, Antiohijan, Gajan, Terij i Paulinijan. A među zadnjim žrtvama je bio i današnji svetac suzaštitnik Splita, sveti Anastazije ili Sv Staš, koji je 26. kolovoza te iste godine utopljen u moru! – neke manje vesele detalje nam otkriva Nino Švonja.
Tko je opustošio amfiteatar?
A vrijedi spomenuti i da nismo samo mi, suvremeni stanovnici Solina i okolice, opustošili amfiteatar. Ne, propadanje velebnog antičkog zdanja započeli su Venecijanci koji su odnosili kamenje za gradnju u svojoj laguni, ali i kako bi spriječili da ga Otomansko carstvo iskoristi za utvrđivanje. Nisu bili pošteđeni ni grobovi, korišteni su kao pojila za životinje, sve je našlo svoju alternativnu primjenu. Naravno, kad su vidjeli takvu politiku, lokalno stanovništvo nije bilo imuno od sličnih manevara. Naš sugovornik ističe jednu zanimljivost: don Frane Bulić je otkupljivao kamenje od mještana više zainteresiran za natpise, a kad su to shvatili, lokalci su vješto odmah počeli više cijeniti takve monolite…
Dok se spremamo na ulazak u tunel, ispod južnih tribina, sa strane je skupila značajna gomila otpada (već su radnici očistili jedno 20-ak malih ‘grajfera’ zemlje i kamenja), na kojoj ima svega, od perilica preko guma do građevinskog otpada. Godinama je okno podzemnog tunela služilo lokalcima za bacanje svega, a kako je bilo zatvoreno drvenim daskama koje su djelomično propale, bacanje škovaca u bezdan je izgledala najnormalnija stvar u životu.
Kad smo se konačno spustili 4-5 metara ispod zemlje u tunel, u prvi mah se ne shvaća ingenioznost antičkih graditelja. Po sredini se može normalno stajati, tunel je visok oko tri metra i širok metar i pol, međutim u oba pravca se brzo sužava: i prema središtu amfiteatra, a pogotovo u onom drugom, do kraja neispitanom smjeru, prema jugu.
Ovaj dio tunela koji vodi natrag u središte arene je u dosta dobrom stanju, a pokriven je uglavnom armiranobetonskim pločama koje su zamijenile originalne, debele kamene ploče (sačuvana je jedna, koja se i danas nalazi na svom mjestu), tako da nas od nekadašnjeg borilišta dijele slojevi zemlje. U drugom smjeru je situacija malo nezgodnija, nakon dijela razumne visine i širine, dalje se napredovati ne može ni u čučnju, trebalo bi puzati u neistraženo…
“Rimljani su znali za beton, možda je bio i trajniji nego današnji”
U tom začudo prilično suhom dijelu ovog podzemnog svijeta ‘otkrivamo’ dvije zanimljivosti.
– Je li se ovo osiguravao tunel pri zadnjim iskapanjima? – naivno sam upitao višeg kustosa gledajući polukružni svod s pomalo nepreciznim šalungom pa je ostalo dosta betonskih ‘curaka’ na mjestu gdje su se drvene daske šalunga spajale…
-Ma kakvi! – gotovo je poskočio viši kustos na takvu, gotovo blasfemičnu izjavu. ‘Sve je kako je bilo prije 1,900 godina! Rimljani su znali za beton, možda je bio i trajniji nego današnji. Tako da su ovo tragovi njihovog šalunga, na isti način su i oni osiguravali tunel i radili ove betonske svodove…’
-Nevjerojatno. – samo sam uspio procijediti, pomiješanih osjećaja srama (zbog neznanja) i divljenja (prema sposobnosti antičkih graditelja).
No ubrzo nam se ukazala druga situacija koja je izmamila osmijehe na lica naše omanje ekspedicije, unatoč teškom, vlažnom zraku. U najužem dijelu tunela, gdje skreće na svojoj trasi prema hipotetičkom gladijatorskom objektu, gotovo 20 metara od ulaza, suvremeni ostaci – nekoliko odbačenih limenki piva sugeriraju da podzemni tunel nije bio tajna baš za sve, kao i, nećete vjerovati, jedna prazna kutija – prezervativa.
Moja reakcija na članak je…
