Nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast u siječnju ponovo se aktualiziralo pitanje Panamskog kanala. Trump je u više slučajeva izrazio namjeru da Sjedinjene Države od Paname ponovo preuzmu upravu nad kanalom. Treba se podsjetiti da su Sporazumom o Panamskom kanalu iz 1977. SAD prepustile upravu Panami. Dogovor su potpisali američki predsjednik Jimmy Carter i panamski diktator Omar Torrijos, a stupio je na snagu 1999. Prema dogovoru, prolazak kanalom je morao biti slobodan, a neutralnost kanala imala je pravo braniti Amerika.
Sporovi oko Panamskog kanala
Međutim, Trump je izrazio želju da Amerika preuzme kanal zato što se američki brodovi „oštro“ oporezuju i zato što je prema njegovom tumačenju Kina preuzela upravu nad kanalom. To nije zapravo točno jer kanalom upravlja Uprava Panamskog kanala (ACP), agencija panamske vlade, koja je zadužena za upravljanje i održavanje plovnog puta. Međutim, istina je da Kina ima veliki utjecaj na kanal. Kineske kompanije, npr. Hutchison Ports, upravljaju nekim ključnim lukama u blizini kanala, što povećava kineski utjecaj. Kina je značajan trgovinski partner Paname kao i SAD. Trumpova vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Marcom Rubijom vrši značajan utjecaj da se američki brodovi oslobode pristojbe prolaza kroz kanal, kao i to da se Panama povuče iz kineskog Novog puta svila.
Pitanje je hoće li se išta od toga realizirati. Moguće je da se američkom brodovlju smanje naknade za prolaz, a Panama i Kina nastave suradnju čak i ako se Panama formalno povuče iz kineskog grandioznog projekta. Panama je stabilna latinoamerička demokracija i važan američki partner u regiji. To se može vidjeti po tome što je panamska vlada 2024. najavila zaustaviti ilegalnu imigraciju kroz Darién prolaz između Paname i Kolumbije. Također je odbila priznati Nicolasa Madura kao predsjednika Venezuele. Međutim, sporovi oko Panamskog kanala otvaraju priliku da se konačno realizira alternativni morski prolaz koji bi spojio Tihi i Atlantski ocean. Riječ je o Nikaragvanskom kanalu.
Nikaragva – socijalistička diktatura jedne obitelji
Za razliku od Paname, Nikaragva je potpuna suprotnost. Dok je Panama demokracija pozitivno orijentirana prema SAD-u, Nikaragva to nikako nije. Radi se o de facto jednostranačkoj državi u kojoj apsolutnu vlast ima predsjednik Daniel Ortega koji je orijentiran prema Istoku. Ljevičarski predsjednik je na vlasti od 2007., a od ove godine je supredsjednik sa svojom suprugom Rosario Murillo. Ortegu mnogi promatrači nazivaju diktatorom što ustvari i jest jer je preuzeo sve konce vlasti u svoje ruke. Sve govori činjenica da mu je supruga supredsjednica. Može se govoriti o obiteljskoj diktaturi.
Ortega je bivši sandinistički gerilac koji je bio predsjednik od 1980. do 1985. Tada se borio protiv pobunjenika Contrasa koje su financirale i obučavale Sjedinjene Države. Godine 1990. izgubio je izbore, ali vratio se na vlast 17 godina kasnije zahvaljujući uvjerljivoj izbornoj pobjedi. Ortegin trijumf je dio tzv. ružičaste plime koju je predvodio Hugo Chavez. Nikaragva se svrstala ljevičarskom bloku država Latinske Amerike i pridružila organizacijama kao što su CELAC i ALBA. Pozitivne strane Orteginog režima uključuju unapređenje socijalnih programa, smanjenje siromaštva i povećanje pristupa zdravstvu i obrazovanju, što je omogućilo bolji životni standard za mnoge građane. Infrastrukturni projekti, poput izgradnje novih cesta i ulaganja u energetiku, bili su ključni za razvoj zemlje. Ortega je dobio podršku dijela ruralnog stanovništva koje je imalo koristi od agrarnih reformi i subvencija.
Ortegina represija i sklonost Istoku
Međutim, tijekom vremena Ortegin režim postao je sve represivniji. Valovi masovnih uličnih prosvjeda koji su diljem Nikaragve izbili 2014. trajali su sve do 2020. Prosvjede su vlasti nasilno suzbile. Zabilježene su stotine mrtvih i ranjenih. Disidenti su utamničeni, a pretpostavlja se kako je više od 30 tisuća državljana izbjeglo u Kostariku i druge države. Ortega je izmijenio državni ustav kako bi osigurao svoj politički opstanak, a 2021. je ponovno dobio izbore, koji su međunarodno osuđeni zbog netransparentnosti i gušenja opozicije. Iako se Ortega često poziva na socijalističke ideje, kritičari ga optužuju za osobno bogaćenje i bliskost s korporacijama. Vlada održava snažne odnose s Venezuelom, Kubom, Rusijom i Kinom dok se distancira od tradicionalnih zapadnih saveznika. U vanjskoj politici, Ortega se redovito protivi američkom utjecaju, dok unutar zemlje kontrolira većinu medija i sprečava slobodan pristup informacijama. Usprkos kritikama, Ortegin režim uživa potporu siromašnih slojeva stanovnika.
Početni pokušaji izgradnje kanala
Kanal kroz Nikaragvu je ideja koja se spominje kao opcija stoljećima, ali nije se nikada realizirala. Američki-panamski sukob stvara nove prilike, pogotovo ako Panama poklekne pod američkim pritiskom i ograniči kineske interese. Ideje o gradnji kanala kroz Nikaragvu koji bi povezao Tihi i Atlantski ocean sežu još u kolonijalno doba. Prve počne zamisli o kanalu mogu se pronaći već u 16. stoljeću. Španjolska kolonijalna uprava je znala kako bi takav kanal olakšao trgovinu između Europe i zapadnog dijela Južne Amerike i kontrolu nad kolonijalnim posjedima. Iako su Španjolci sredinom 16. i 18. st. vršili istraživanja, gradnja nikada nije započeta jer španjolska kruna nije imala novca. Dapače, bila je u velikim financijskim problemima. Savezna Republika Srednje Amerike je 1825. izradila rutu kanala kroz Nikaragvu i tražila financiranje od SAD-a što su Amerikanci odbili zbog političke nestabilnosti tog područja i straha da Britanci ne preotmu prolaz.
Sredinom 19. st. francuski vladar Napoleon III. predložio je gradnju kanala koristeći rijeku San Juan kao pristupni put do jezera Nikaragva/Cocibolca. U to doba je i američki biznismen Cornelius Vanderbilt razmišljao o gradnji kanala, ali je projekt spriječio građanski rat i okupacija Nikaragve od američkog avanturista Williama Walkera. Početkom 1890-ih, pokušaj izgradnje Nikaragvanskog kanala predvodila je američka kompanija Nicaragua Canal Construction Company. Međutim, dok su radnici čistili teren duž trase kanala mnogi su se razboljeli i bili hospitalizirani zbog tropskih bolesti poput malarije. Godine 1899. američka vlada osnovala je Povjerenstvo za kanal kako bi istražila dvije rute, jednu preko Nikaragve, a drugu preko Paname. Izvješće povjerenstva objavljeno je 1901. i favoriziralo je nikaragvansku rutu. Međutim, američki Senat glasovao je za panamsku rutu, velikim dijelom zbog pada cijene nekretnina u vlasništvu francuske kompanije New Panama Canal. Uz to, dovršetak željezničke u Panami između 1904. i 1914. pojačao je privlačnost Paname.
Pokušaji izgradnje kanala nakon 1914.
Panamski kanal je otvoren 1914. ali tu priča o kanalu kroz Nikaragvu nije završena. To nije čudno budući da bi izgradnja Nikaragvanskog kanala skratila pomorsku rutu između New Yorka i San Francisca za otprilike 800 kilometara u odnosu na Panamski kanal. Razlog je geografski položaj Nikaragve, koja omogućuje izravniju trasu između Atlantskog i Tihog oceana. Nikaragvanska ruta smanjila bi vrijeme plovidbe i troškove goriva za brodove koji plove između istočne i zapadne obale SAD-a. Koncem 1920-ih Amerikanci su ozbiljno razmatrali gradnju kanala, ali je Velika depresija okončala taj pokušaj. Između 1939. i 1940. godine, dok je Drugi svjetski rat u Europi bio u tijeku, provedena je nova studija za izgradnju kanala za teglenice. Razmatrane su tri varijante s minimalnim dubinama kanala od 1,8 m, 3,0 m i 3,7 m. Ideja o velikom kanalu, s dijelom iskapanja zemljišta koji bi se trebao obaviti atomskim bombama, ponovno je oživljena 1960-ih u sklopu projekta Plowshare. No, i taj pokušaj nije realiziran.
Projekt HKND (Hong Kong Nicaragua Canal Development) bio je ambiciozna inicijativa za izgradnju Nikaragvanskog kanala, predložena 2013. pod vodstvom kineskog poduzetnika Wang Jinga. Plan je predviđao izgradnju kanala dužine 278 kilometara koji bi povezivao Karipsko more s Tihim oceanom preko jezera Cocibolca. Projekt je trebao uključivati i dodatne infrastrukturne objekte: luke, aerodrome i slobodne zone. Procijenjen je na više od 50 milijardi dolara. Vlada Nikaragve dala je HKND-u koncesiju na 50 godina, uz mogućnost produljenja na još 50 godina, što je izazvalo kontroverze. Projekt je naišao na snažan otpor ekoloških organizacija, koje su upozoravale na potencijalnu devastaciju okoliša. Skeptici su dovodili u pitanje stvarnu izvedivost projekta, tvrdeći da Wang Jing nema novca niti političku podršku Pekinga. Nakon godina zastoja, koncesija HKND-u ukinuta je svibnju 2024. Iako su početni radovi na trasi započeli, kanal se nije nikada izgradio.
Najnovije ideje
Sredinom studenog predsjednik Daniel Ortega je na 17. poslovnom summitu Kina-Latinoamerika i Karibi u Managui kineskim ulagačima predstavio ideju za izgradnju međuoceanskog Nikaragvanskog kanala u dužini od 445 kilometara. Kanal bi bio alternativa za brodovima pretrpani i politikom preopterećeni Panamski kanal. Panamskim kanalom prolazi otprilike 6% svjetske pomorske trgovine, a muku muči s niskim razinama vode i zagušenjima brodskog prometa. To generira velika kašnjenja i troškove. Panamski kanal zabilježio je pad prometa od 29% u prošloj fiskalnoj godini zbog suše. Točnije, od listopada 2023. do rujna 2024., kanalom je prošlo samo 9.944 plovila, u usporedbi s 14.080 prethodne godine.
Na velikom summitu na kojem su sudjelovali predstavnici 29 država, Ortega je predstavio najnoviju inačicu kanala. Početna točka kanala bila bi planirana dubokovodna luka u Bluefieldsu na karipskoj obali. Potom bi kanal prolazio sjevernom Nikaragvom preko jezera Managua/Xolotlán prije nego što stigne do luke Puerto Corinto na obali Tihog oceana. Ambiciozni projekt predsjednika predstavlja značajan pomak od prethodne inicijative. HKND kompanija je planirala rutu kroz jezero Cocibolca.
Kao dio novog prijedloga, kineska kompanija CAMC potpisala je ugovor s Ministarstvom prometa i infrastrukture Nikaragve za izgradnju pristaništa u Bluefieldsu. Projekt kanala sastojao bi se od četiri segmenta, a Ortega je sugerirao da bi mogao privući ulaganja i kineskih i američkih tvrtki. Inicijativa se pojavila u trenutku kada Nikaragva nastoji pozicionirati sebe kao ključnu poveznicu u svjetskoj pomorskoj trgovini. Detalji o financiranju i procjenama utjecaja na okoliš nisu otkriveni.
Prepreke za izgradnju
Skeptici su već ranije dovodili u pitanje izvedivosti kanala zbog upitne ekološke i financijske održivosti. Ugroženo bi bilo jezero Cocibolca koje je glavni izvor pitke vode za zemlju. Uništena bi bila staništa mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Geološke aktivnosti, poput potresa i vulkanske aktivnosti, mogu otežati dugoročnu stabilnost infrastrukture. Prisilno raseljavanje lokalnog stanovništva, uključujući autohtone zajednice, izazvalo bi socijalne nemire i gubitak kulturnog identiteta. Tu je i rizik od financijske neodrživosti, budući da je trošak projekta ogroman (spominju se brojke od 50 do čak 80 milijardi $), a povrat investicije neizvjestan zbog konkurencije u Panami. Cijena je velika zbog konstrukcije luka, cesta, mostova, te potencijalne naknade za raseljavanje lokalnog stanovništva. Stoga je jasno da projekt može izvesti samo veliki financijer i to država poput Kine.
Prednosti i rizici izgradnje
Izgradnja Nikaragvanskog kanala mogla bi donijeti brojne prednosti. Gospodarstvo Nikaragve moglo bi značajno profitirati kroz prihode od tranzitnih pristojbi, otvaranje novih radnih mjesta i poticanje razvoja povezanih grana poput turizma i prometa. Panamski kanal dobio bi poželjnu alternativu pogotovo u situacijama zagušenja ili suša. Kanal bi ojačao geopolitičku i pomorsku važnost Nikaragve pozicionirajući je ključnim čvorištem međunarodne trgovine.
Ako bi Kina izgradila Nikaragvanski kanal, to bi moglo značajno povećati njen geopolitički utjecaj u Srednjoj Americi – regiji koju Amerikanci smatraju svojim dvorištem. Washington bi to doživio kao prijetnju svojoj regionalnoj dominaciji, što bi moglo pogoršati odnose između dviju supersila. Uslijedili bi novi oblici trgovinskog, pomorskog i/ili cyber ratovanja. Kinezi bi dodatno osnažili svoju inicijativu Novog puta svile, stvarajući ključnu trgovinsku rutu. Moguće da bi Amerikanci krenuli proširivati Panamski kanal.
Nikaragva bi se još više politički i ekonomski vezala uz Kinu i BRICS i pokazala put drugim zemljama u regiji u kojima su na vlasti ljevičarske i antiameričke vlade. Treba znati da su Peking i Managua uspostavili službene diplomatske odnose tek u prosincu 2021. Dotad su Nikaragvanci priznavali Tajvan. Realizirani Nikaragvanski kanal mogao bi navesti i druge zemlje da preispitaju regionalna savezništva i vide koja partnerstva donose više koristi. Naposljetku, u 21. stoljeću prevladavaju opipljivi interesi, a ne ideologije. One dobrim dijelom služe za opravdavanje tih interesa.
‘Čuvaj se Trumpove ruke’: Trump, nakon Kolumbije, slomio i otpor Paname koja je učinila nešto nevjerojatno
