Rijetka su zanimanja za koja možemo reći da su i posao i poziv, kaže Ivo Gavranić iz Blata, na Korčuli. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Blatu, a potom Fakultet za fizičku kulturu na Sveučilištu u Zagrebu. Kao nastavnik tjelesnog odgoja u osnovnoj školi počeo je raditi 1984., godinu kasnije je prešao u Srednju školu Blato, a 1987. imenovan je ravnateljem. Uz tri mandata na mjestu načelnika Općine, od 2004. do 2012., na ravnateljskoj poziciji u školi bio je 30 godina.
– Na put odgojiteljstva i u nastavničko zanimanje odvela me moja majka, koja je bila profesorica. Nažalost, umrla je rano. Imao sam tek sedam godina i upravo me proživljeno u ranom djetinjstvu odredilo. Inače, nastavnička smo obitelj. I majčina sestra je bila profesorica, a istim je putem krenula i moja kćer, koja je prof. defektolog – priča Ivo Gavranić.
Od 1. kolovoza je u mirovini. Dobro se sjeća prvih nastavničkih dana i prve generacije učenika, od kojih su neki već bake i djedovi.
– Nastavnički posao je poziv, strahovito važan za budućnost jednog naroda. Odgajatelji, nastavnici, profesori, možda to ne osjećaju u svojoj svakodnevici. Kolegama znam reći da nastavnik ne predaje ono što zna, nego ono što jest, svojim postupcima odgaja generacije – kaže sugovornik.
Je li to tako i prepoznato?
U malim otočnim sredinama obitelj je još uvijek alfa i omega svega, a odnos prema profesorima je bolji nego u gradu. Utoliko imamo sreću da učenici imaju poštovanja prema nastavnicima, iako se i kod nas događaju promjene. Neminovno dolaze drugačija vremena u kojima će profesori više biti odgajatelji nego učitelji. Ne znam je li to nasreću ili nažalost, ali učenici dobivaju ogroman broj informacija preko interneta i društvenih mreža. U takvim okolnostima, trebat će naći načina kako ih usmjeriti i odgajati, jer su djeca sve manje s roditeljima, a sve više u školi.
Što se promijenilo u sustavu obrazovanja od početka vaše karijere do danas? Muči li vas sustav usmjeren na učenje podataka, a ne praktičnih znanja i vještina?
Da, još uvijek imamo sustav koji vapi za promjenama. Ponavlja se kako ne valjaju mobiteli ni računala, ali ne možemo zanemariti promjene koje nosi novo doba. Stajališta sam da se profesori moraju mijenjati i da će jedna od osnovnih zadaća biti kako djecu naučiti koristiti informacije i informacijsku tehnologiju, a da korištenje društvenih mreža i ostalih sadržaja ne krene u neželjenom smjeru. Uočio sam, osobito posljednjih deset godina, da se nedovoljno brzo prilagođavamo tehnologiji koja je pošla daleko naprijed. Kreće modularna nastava i, koliko sam imao priliku vidjeti i na primjeru naše škole, nastavnici starije generacije ne prihvaćaju baš najbolje te promjene, dok se mlade kolege, vještije u novim tehnologijama, bez teškoća prilagođavaju. Trebamo se osloboditi tereta onoga što vrijedilo nekada. Treba to što prije zaboraviti, prilagoditi se i pružiti djeci znanja i vještine koje su im potrebne.
U 30 godina upravljanja nagledali ste se pokušaja reforme školstva.
Bilo je tu sedam, osam reformi i 13 ministara. Smeta mi što se krene s reformom, dođe do promjene vlasti ili ministra, sve se to ruši i kreće iznova. Nikako da shvatimo da svijet ne počinje niti završava s nama kao pojedincima. Svakih četiri ili pet godina neka je nova reforma. Međutim, reforma obrazovanja traje dugo, potrebno je najmanje deset godina. Tako će biti i s modularnom nastavom. Zamislite da netko dogodine dođe netko novi i sve to sruši! To sam doživljavao i strašno me smetalo. U svakoj reformi je bilo nečega dobroga, kao što je svaku trebalo nadograditi.
Može li se reći da je u tih vaših 30 godina uopće provedena neka, makar jedna prava reforma školstva?
Ne! Nijedna cjelovita reforma obrazovanja nije se dogodila, iako je bilo dobrih pokušaja poput one kolege Jokića (Boris Jokić, op.a) prije desetak godina. Mislim da je, uz određene izmjene u pojedinim predmetima, ta kurikularna reforma mogla biti jako dobra. Pozdravljam uvođenje modularne nastave, jer se naglasak stavlja na praktičnim znanjima i obuci učenika, mnogo više nego na teoriji. Reforma je dobro postavljena i mislim da sindikati ne trebaju ići protiv nje. Strukovno obrazovanje je temelj ovoga društva.
Odlazite pred početak primjene modularne nastave najesen. Je li vam drago što baš sad odlazite?
Jest, jer je to promjena koju ne prihvaćaju baš svi dobro. Osim toga, u nekim godinama shvatite da vas je malo pregazilo vrijeme i da ga nema dovoljno. Malo je nepošteno da predsjednik suda može raditi do 70. godine života, a ravnatelj u osnovnoj i srednjoj školi mora u mirovinu s navršenih 65, neovisno o sposobnostima. Zadnje polugodište sam čekao taj ‘kraj‘, znajući da više ništa ne mogu napraviti. Bilo mi je teško, jer ne mogu stvarati ništa novo. Miješao se i osjećaj olakšanja, jer iza sebe ostavljam godine posvećene mladima, škola je opremljena… Mala je i ne može se uspoređivati s ustanovama u većim sredinama, ali mislim da je to škola koja je zavrijedila status koji uživa u sustavu srednjoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj. To mi je najveća zadovoljština.
Jeste li se budili s glavoboljom jer morate na posao?
Nikad! Vrlo rado sam išao na posao. Da se opet rodim, opet bih bio profesor. Odgoj djece i mladih generacija nezamjenjivo je iskustvo.
Spomenuli ste se modularne nastave, a čini mi se da ni mjesec dana prije početka nastave mnogi još ne znaju što je to zapravo.
Sve se temelji na ishodu znanja kojeg učenik mora postići i praktičnom znanju. U strukovnom obrazovanju, na kraju školovanja za obrtnička zanimanja imali ste dijete koje je nedovoljno vremena provodilo na praksi. Kad modularna reforma krene, vjerujem da će je svi prihvatiti. Ništa nije idealno, postoje manje manjkavosti, ali sve što sam u posljednje dvije godine imao priliku čuti i naučiti o tome, uvjerilo me da se ide u dobrom smjeru.
Jesu li nastavnici spremni?
Ovisi od čovjeka do čovjeka. Kao i u svakom zanimanju, ima ljudi koji su zalutali i kojima tu nije mjesto. Nažalost, imali smo negativnu selekciju profesorskih zanimanja posljednjih 15-ak godina kada su plaće bile na minimumu, a nastavničko zanimanje palo ispod svake grane, marginalizirano u društvu. Država treba voditi računa o studijskim programima za obrazovanje prosvjetnog kadra, a onaj tko se u životu misli obogatiti, taj nema što raditi u prosvjeti.
Nije li se, ipak, materijalni status nastavnika poboljšao posljednjih godina?
Jest, međutim, treba tu još doraditi neke stvari. Imamo inflaciju nekih kadrova u prosvjeti, dok drugih kronično nedostaje. Tu se radi o teškim fakultetima koji iziskuju puno truda i traže mnogo znanja. Treba naći načina te kadrove potaknuti na rad u školi, a proizvod kojega fali, ima veću cijenu. Profesora matematike danas ni povećalom ne možeš naći pa taj predmet predaje svatko kome to padne na pamet. Onda se čudimo što nam je matematičko znanje u problemu.
Vi ste tu imali sreću, o čemu smo pisali nakon lanjskih, jako dobrih rezultata na državnoj maturi. Prije pet godina, zaposlili ste nastavnicu matematike i fizike i prije nego što je obranila diplomski rad.
Na sreću naše škole, zaposlena je prekrasna mlada kolegica te još jedna iz unutrašnjosti koja se okušala u životu na otoku. Dakle, moja, sad već bivša škola, ima dvije profesorice matematike, a to je danas pravo bogatstvo. Mladim profesorima nije uvijek lako kad dođu s fakulteta puni znanja, i to u školu gdje su gimnazijski i strukovni programi. Tu im ravnatelj i stručna služba moraju pomoći. Jedne treba u tri godine naučiti množiti i dijeliti, druge pripremiti za, primjerice, prirodoslovno-matematički fakultet. Na kraju, i jedno i drugo treba gledati kao uspjeh.
Vaša kćer je u obrazovanju. Da nekom maturantu danas idete preporučiti pedagoško usmjerenje, što biste mu rekli?
Rekao bih da je to kreativan posao koji produhovljuje i zahtjeva pripremu. Nije preporučljiva copy-paste metoda. Svako dijete je individua i ima svoje potrebe, probleme, odrasta u različitim okolnostima, sve češće u disfunkcionalnim obiteljima. Manje je i svađa i ljubavi kakvih je nekad bilo. Na to se nadovezuju društvene mreže, distanciranje, izoliranje od društva i nedostatna međusobna komunikacija. Ušao sam u jedan razred gimnazije, nisu imali sat, svih 17-ero je sjedalo u klupi s mobitelom u ruci, bez tinejdžerskog smijeha, razmjene mišljenja, vizualnog kontakta, pa na kraju i bez prepirki. Eto, na to bi svaki novi odgajatelj trebao obratiti pozornost.
Nisam sigurna jesu li ovo riječi kojima se može nekoga nagovoriti ili odgovoriti od ove profesije. Što se kroz protekla tri desetljeća promijenilo u odnosu učenika prema nastavniku?
To je odnos koji se mijenja na gore. Odnos roditelja je takav da pošalju djecu u školu s mišlju da nije na njemu da razmišlja dalje o tome kako se dijete ponaša na nastavi. U prvom i drugom razredu srednje škole doživite da učenici bez ustezanja i bez pitanja izlaze s nastave, ne primjećuju nastavnika. Prošle godine smo uveli zabranu korištenja mobitela tijekom nastave – izbila je revolucija! Mislim da je to jedini način postići autoritet na nastavi. Sve više je nasrtaja roditelja na profesore i omalovažavanja, a nismo svi isti pa i nastavnici na to različito reagiraju. Tu je najteže mladim kolegicama i kolegama.
Kad čujete danas komentare na račun djece i mladih, što mislite, jesu li danas djeca stvarno manje inteligentna, načitana i bez empatije? Ili je riječ o međugeneracijskom nerazumijevanju?
Nisu manje pametna! Raspolažu sa strahovito puno kvalitetnih informacija, ali ne znaju kako ih kanalizirati, iskoristiti korisne, odbaciti loše. Mislim da su za djecu osnovnoškolske dobi mobiteli katastrofa. Svakodnevnim korištenjem mobitela, dječji mozak ne radi kao u igri, pokretu, skakanju, vikanju, smijanju, plaču. Stalno sjedanje za sobom povlači probleme pretilosti, kasnije mogućeg dijabetesa i bolesti kardiovaskularnog sustava. Nije li katastrofa da djeca iz Hrvatske spadaju u vrh po pretilosti u Europi, dok imamo sve preduvjete da to ne bude tako? Tu su i bolesti lokomotornog sustava, a kruna svega su zabrinjavajuće promjene kod mentalnog zdravlja djece. Svako normalno dijete će u prirodi pokušati prijeći, zaobići prepreku na koju naiđe, naći rješenje, a danas kad u igrici na mobitelu dođe pred zid – ono ne ide dalje: game over!
Koliko se u malim sredinama može poticati natprosječne učenike?
Kad imate malo učenika, onda je i manji broj natprosječnih, ali je značajna prednost manjih škola mogućnost individualnog pristupa. Kvalitetan će nastavnik izvući najbolje iz svakog pojedinca. Međutim, problem današnjice je potjera za peticom i prosjekom 5.0. Nije uvijek lako uvjeriti roditelja da nije problem ako dijete dobije ocjenu dobar ili vrlo dobar. I ja sam završio sam gimnaziju, a tada je vrijedila Gaussova krivulja – bilo je loših i bilo je odlikaša, ali većinu je nosila zdrava sredina.
Sigurno je bilo lijepih i teških dana tijekom nastavničkog staža.
Nažalost, kao mladi profesor, razrednik grupi ‘metalaca‘ 1984. doživio sam tragediju. To je bilo u vrijeme Šuvarove reforme, kada su u našoj školi bili smjerovi metal i tekstil. Učenica četvrtog razreda, sjajna djevojka, s prosjekom 5.0, mjesec dana pred maturu počinila je suicid. Čitav svoj nastavnički vijek nosim to u sebi. Tek sam počeo raditi, imao sam 24 godine, ali su ostala pitanja: jesam li mogao što primijetiti, nešto napraviti,… Petnaestak godina kasnije, doživio sam trenutak dodjele svjedodžbe učenici koja je također prošla vrlo teške trenutke, čitavu godinu je izostala s nastave, i koja ih je, uz pomoć majke i školskog kolektiva, uspjela prevladati i završiti školovanje. Ostala mi je u sjećanju slika majke koja plače. Mislim da je to najsretniji trenutak u mojoj karijeri.
Postoji li neki savjet koji biste dali svom nasljedniku?
Teško je davati savjete. Kažu, svaka nova metla bolje mete. Novi ravnatelj je kolega Ante Žuvela, diplomirani inženjer strojarstva. Vjerujem da će on podići školu za stubu više. Trebat će mu strpljenja, živaca i otvorenost prilagodbi… Znate da od lani moramo zatvarati školu. Važno je dotaknuti se i tog pitanja.
Kakve su bile reakcije?
Iako smo potrošili mnogo vremena objašnjavajući razloge zatvaranja, razgovarajući o njihovoj sigurnosti, onog trenutka kad je škola zaključana, učenici su se osjetili kao u zatvoru. Nema idealnog rješenja, ali treba ozbiljno razmisliti je li ovo rješenje dobro. Osobno sam protiv zaključavanja. Treba voditi evidenciju ulazaka i izlazaka, a ovako djeca napeto čekaju kad će izletiti iz škole na zrak. Profesor sam starog kova, ali ih razumijem. Ne možete zaključati dečke od 15, 16 godina.
Može li se u mirovini kvalitetno živjeti nakon toliko staža u školstvu?
Može se, uz osnovni preduvjet – zdravlje. U ovih mjesec dana mirovine sam osjetio prazninu. Nema imperativa ni obveza, osim maslinika i vinograda, gdje sam vrlo aktivan. I supruga je pošla u mirovinu, tako da dane provodimo da svom imanju. Mislim da ih dobro provodimo.
