Dok Bliski istok gori, a američko-izraelska koalicija udara na temelje iranske moći, postavlja se pitanje svih pitanja: gdje je Kina? Iako službeni Peking odašilje oštre diplomatske note i poziva na mir, na terenu nema ni traga kineskoj vojnoj intervenciji. Bivši američki marinac i geopolitički analitičar Brian Berletic razbio je iluzije o kineskoj svemoći, pojasnivši kako Peking, unatoč ekonomskoj sili, jednostavno nema mišiće za rat na drugom kraju planeta.
Berletic tvrdi kako Kina u ovom trenutku doslovno ne posjeduje sposobnost projekcije vojne sile koja bi bila potrebna za zaustavljanje opsežnog američkog ratnog stroja. Dok SAD desetljećima gradi globalnu mrežu, kineska je vojska, prema njegovoj analizi, primarno ustrojena za obranu vlastitih granica i neposrednog susjedstva. Njihova strategija je strogo defenzivna, fokusirana na zaštitu kineskog teritorija, a ne na ofenzivne pohode tisućama kilometara daleko od Pekinga.
Logistički jaz između Washingtona i Pekinga u regiji Perzijskog zaljeva trenutno je nepremostiv. Sjedinjene Države su godinama plele mrežu baza, skladišta streljiva, goriva i najmodernijih sustava protuzračne obrane koji okružuju Iran sa svih strana. Da bi Kina mogla parirati takvoj sili, morala bi izgraditi paralelnu infrastrukturu koju trenutno nema ni u planu, a kamoli u realizaciji na terenu gdje se sada vode ključne bitke.
Why isn’t China intervening to stop the US war of aggression against Iran?
Somehow this is still a question people are asking, so I will explain.
1. China’s military is built to defend China within and along its borders against a massive and growing US military build-up all… pic.twitter.com/uoU8FxZWRd
— Brian Berletic (@BrianJBerletic) March 2, 2026
‘Za razliku od Washingtona, kineski model ne počiva na vojnim invazijama’
Analitičar ističe da bi svako slanje kineske mornarice u te vode bilo ravno samoubojstvu, jer bi brodovi bili potpuno izloženi američkoj vojnoj sili uspostavljenoj tijekom desetljeća dominacije. Projekcija zračne sile zahtijevala bi stotine zrakoplova dugog dometa i sustave za dopunjavanje gorivom u zraku, što su kapaciteti koje Kina još uvijek nije razvila do razine potrebne za izravan sukob s Amerikom na “tuđem” terenu.
Osim tehničkih ograničenja, tu je i duboko ukorijenjena razlika u samoj vanjskoj politici dviju sila. Za razliku od Washingtona, kineski model ne počiva na vojnim invazijama ili nasilnom političkom preuzimanju suverenih država. Peking radije koristi “meku moć” i ekonomski utjecaj, što se u uvjetima totalnog rata i raketnih napada pokazuje kao nedovoljan alat za izravnu promjenu odnosa snaga na samom ratištu.
Ipak, Kina Iran ne ostavlja potpuno na cjedilu, ali njezina pomoć ostaje u sjenama i daleko od prve crte bojišnice. Berletic navodi kako Peking vjerojatno pruža ključnu gospodarsku potporu pod sankcijama, tehničku pomoć u vojnoj proizvodnji i ograničenu isporuku opreme. No, upozorava da integracija takvog hardvera i obuka kadrova traju godinama, što Iranu ne pomaže u trenutku kada mu neprijatelj već kuca na vrata. Ova analiza pokazuje bolnu realnost za Teheran: Rusija i Kina imaju svoja jasna ograničenja, posebno dok se same suočavaju s pritiscima na vlastitim granicama. Prema Berleticu, optuživanje Pekinga za nedjelovanje zapravo ide na ruku isključivo Washingtonu, dok Iran ostaje prepušten vlastitim snagama u sukobu koji nepovratno mijenja lice Bliskog istoka i cijelog svijeta.
